U svakom od nas postoje vješala

Nijednog trenutka nije ni pokušao da ikoga ubjeđuje, jer je odlično poznavao ljudsku prirodu; iskrenost bi smatrali slabošću i njegov bi ugled bio doveden u pitanje. Zato je pozvao nekoliko drvodjelja iz obližnjeg mjesta i naložio im da, prema nacrtu koji im je dao, naprave nešto na mjestu gdje se danas nalazi raspeće. Desetak dana mještani su danonoćno slušali udarce čekića, gledali majstore kako testerišu daske, zakivaju klinove. Po isteku tih deset dana, na trgu je osvanula neka džinovska skalamerija, prekrivena platnom. Tada je Ahab pozvao sve žitelje Viskosa da se okupe i prisustvuju otkrivanju spomenika. 

Svečano, bez ikakvih govorancija, uklonio je platno: bila su to vješala. Sa užetom, postoljem, i svim neophodnim dijelovima. Nova novcata, premazana voskom, kako bi dugo mogla da odolijevaju svim vremenskim neprilikama. Iskoristivši prisustvo mnoštva ljudi, Ahab je pročitao niz zakona koji štite zemljoradnike, podstiču uzgoj stoke, obezbjeđuju povlastice svima koji rade za dobrobit mjesta, dodajući da – otada pa nadalje – moraju da se poduhvate nekog poštenog posla, ili da se, u protivnom, odsele negdje drugdje. To je bilo sve što je rekao, a da nijednom nije ni pomenuo «spomenik» koji je upravo otkrio. Ahab nije vjerovao u prijetnje. 

Kad je došlo vrijeme da se raziđu, ljudi se podijeliše u grupice: većina je smatrala da je svetac obmanuo Ahaba, da je njegova hrabrost splasnula, da ga treba ubiti. Narednih dana, kovane su mnoge zavjere protiv njega. Ali ona vješala na trgu svima su toliko bola oči da su se pitali: čemu li služe? Nisu li namijenjena kažnjavanju onih koji ne prihvataju nove zakone? Ko je uz Ahaba, a ko protiv njega? Ima li izdajnika u našim redovima? 

Vješala su tamo stajala čitavih deset godina. Drvo je bilo otporno, samo su konopac povremeno zamjenjivali novim. Nikad nisu upotrijebljena. Nikad Ahab nije progovorio nijednu riječ o njima. Samo njihovo prisustvo bilo je dovoljno d ase hrabrost izrodi u strah, pouzdanje u sumnju, glasna hvalisanja u šapate pokornog prihvatanja. Poslije deset godina, kad je u mjestu konačno zagospodario red i zakon, Ahab je naredio da se vješala poruše, a da se od njihovog drveta na istom mjestu podigne raspeće. Ahab je doista poznavao ljudsku prirodu: nije želja za poštovanjem zakona ono što nas tjera da se pridržavamo društvenih pravila, već strah od kazne. U svakom od nas postoje jedna takva vješala.

Đavo i gospođica Prim

Svjetlo u tami

“Svjetlo je došlo u tamu a tama ga nije prihvatila.” Tama vjerovanja i ideologija, tama laži i religija, tama zla koje čovjek čini sebi, svom bližnjem, onima daleko od njega, tama društva koja prekriva one koji mu pripadaju, tama razuma i nauke … Naš svemir je sačinjen od tame; što se više ljudsko znanje širi, što više ovo razumijemo, što više znanje svijeta napreduje, to više je ovo sigurno. Svjetlost je došla. Ne jedno “svjetlo” među drugima, kao što naravno neko svjetlo može svijetliti među ljudima, nego svjetlo, “svjetlo sve svjetlosti.” Ovo svjetlo je moglo rastjerati svu tamu. I ono je znalo je to moglo. Ali tama je morala da ju prihvati. Da bi bilo stvarno svjetlo, nije moglo da osvaja silom niti da nadvlada na silu. Tada bi prestalo da bude svjetlo i počelo bi da igra igre tame i postalo bi tama. Ono je svijetlilo i sijalo, ali samo u ograničenom krugu koji ga je primio.

“Si tu es le Fils de Dieu: souffrances et tentations de Jésus,” Jacques Ellul

 

Sretno vještice!

Društvene mreže imaju čudesnu sposobnost da nevažne događaje učine važnim, a onim važnim smanje ili povećaju značaj u zavisnosti od broja “šerovanja linkova”. Njihova viralnost – a ne istinitost i korisnost – čine ih čitljivim i dostupnim. To važi i za današnji datum, 31. oktobar, kada različite grupacije obilježavaju njima važne praznike. Tako se u Indiji danas proslavlja nacionalni dan jedinstva. U Kambodži se obilježava rođendan kralja oca. Katolička crkva se sprema za obilježavanje praznika svih svetih, dok u pravoslavlju se danas opominju apostola Luke, jevanđelista i, prema istočnoj tradiciji, ikonopisca. Protestantske denominacije koje još uvijek održavaju svoju vezu sa korijenima reformacije sjećaju se dana kada je Luter zakucao svojih 95 teza na vrata vitenberške katedrale. Istog dana se dešava i tzv. Halloween, na neke jezike preveden i kao dan, ili bolje rečeno, noć vještica.

O porijeklu i istoriji ovoga dana je mnogo pisano. Veza sa religijom druida, tamnim i mračnim ritualima, žrtvovanje bogu Samhainu (ili Samanu??), fokusu na mrtvima (zanimljivo je ovo uporediti sa sličnim naglaskom nekih tradicionalnih crkava) … je prilično poznata i možete je pronaći u svim enciklopedijama i člancima o ovoj tematici. Osnovne karakteristike se kreću od autentičnog i stvarnog zanosa misterioznim i mračnim silama tame do kulturološkog i zabavnog oblačenja kostima, ukrašavanjem bundeva, strašnih priča i horor filmova. Međunarodnu popularnost su ove aktivnosti stekle promovisanjem kroz filmove i nekritičkim usvajanjem od strane drugih kultura. U tom pravcu je zanimljiva pojava sasi dana ili na portugalskom Dia do Saci čime neke brazilske nevladine organizacije žele da se odupru amerikanizaciji i globalizaciji, te pokušavaju da održe vlastiti foklor, običaje i kulturu.

Na našim područjima, ili bar na društvenim mrežama, je vidljivo slično probuđenje. Sve više nailazim na one koji u ovom internacionalnom kulturološkom fenomenu vide napad na njihove kolektivne duhovne vrijednosti. A pošto je napad najbolja odbrana zato se Halloween satanizuje (a čini se da mu ne treba mnogo 🙂 i posmatra kao jedan od najvećih problema sa kojima se danas – bukvalno danas – susrećemo mi i naša djeca. Daleko da branim i afirmišem Noć vještica kao takvu. Moja uvjerenja možete prepoznati u tekstovima ovog bloga gdje zastupam jevanđeoske vrijednosti i težim da one zažive u mom životu i iskustvu. Ali mislim da to ne znači frontalnu borbu protiv svega i svakoga sa čim i kim se ja ne slažem i u šta ne vjerujem.

Ukoliko vjerujemo da iznad nas postoji božanstvo koje se, igrom slučaja, našlo baš na našoj strani (ili mi na Njegovoj), zanimljivo je da se Ono čini mnogo tolerantnijim na mnoge negativne pojave i ljudske ludosti nego što su to Njegovi nazovi sledbenici. Čak i kada govorimo o hrišćanima, mogu se pronaći slične paralele. Čini mi se da se u ovom kontekstu mogu vrlo korisno upotrijebiti riječi fantastičnog Marinka Madžgalja iz jedne od najpoznatijih sekvenci u seriji Crni Gruja. Kada susreću turskog špijuna (Dragan Jovanović) prerušenog u pravoslavnog sveštenika, on lobira za Boleta riječima:

“Mi više nismo kicoši na crkvu, mi smo se sad prosvetlili i sekularizovali …”

U ovim riječima ima tako mnogo istine! Oni koji su do juče bili veliki protivnici crkve i svega duhovnog, sada su odjednom veliki pobornici i zagovornici crkvenih i vjerskih vrijednosti. U isto vrijeme, često je životni stil takvih mnogo više sekularan nego duhovan, dok postoji samo veza sa tradicionalnim i sa revnovanjem. A ovakav oblik revnovanja, prema riječima apostola Pavla “nije po razumu” (Sveto pismo, Rimljanima poslanica apostola Pavla 10:2). Isto kao što su se prije tridesetak i kusur godina u odorama ateizma protivili vjernicima sada se to isto čini samo što je meta promijenjena. Meta su sad nevjernici, vješci i vještice … a plašim se kako ne treba mnogo vremena i neprilika da to postanu i vjernici, samo drugačijeg folklora, tradicije i denominacije.

Osvrćući se na sličan problem sukoba vjere i nevjere, morala i strasti, u kome mu se čini da ovo drugo pobjeđuje, Meša Selimović piše:

“… poletjeće noćas vještice s kikotom iznad krovova polivenih mlijekom mjesečine, i niko neće ostati razuman, buknuće ljudi strašću i bijesom, ludošću i željom da se upropaste, odjednom, svi, kuda ću ja? Trebalo bi se moliti, tražiti milost od Boga za sve grešne, ili kaznu, da ih urazumi? Zar ništa ne pomaže sve što činimo? Je li riječ Božja koju propovijedamo mutava i glinena, ili je uho njihovo gluho za nju? Je li prava vjera u njima toliko slaba da se ruši kao trula ograda pred krdom divljih strasti? … Da nije suviše suho i neprivlačno ono što dajemo u zamjenu za sočno drevno divljanje? Čime se suprostavljamo čarima pradavnih doziva? … Nikoga ne tužim, Bože koji sve znaš, i budi milostiv i meni, i njima, i svim grešnim ljudima.” 

Kada posmatramo pojave oko nas, potrebno je razlučiti kulturološke obrazce i slike od stvarnih negativnih duhovnih sila i njihovog obožavanja. Nije uvijek jednostavno i lako otkriti laž; zato je korisnije provoditi vrijeme u traganju za istinom. Posebno je upitno nekritično usvajanje tuđih kulturnih obrazaca. To je veći problem od samog napada i omalovažavanja svega onoga što je drugo i drugačije. Pozitivno će biti mnogo lakše usvojeno promovisanjem dobrog i ispravnog nego kritikovanjem lošeg i pogrešnog. Zato podijelimo jevanđelje na adekvatan način i ono loše će izgubiti svoju draž.

Vera i neverje u svetlosti jevanđelja

Verujući čovek, neverujući čovek – kako su to, u suštini, apstraktne reči! Kao da verujući čovek svagda i svo vreme veruje. I kao da neverujući čovek sve vreme živi svojim neverjem. U Jevanđelju, otac bolesnog deteta obraća se Hristu rečima: “Verujem Gospode! Pomozi mome neverju!” (Mk. 9:24) I u ovim rečima ima više istine o čoveku, više duboke i stvarne istine, nego u svim apstraktnim sporovima o veri neverju.

Verujući čovek, ako je iskren prema sebi, zna da isuviše često živi kao da nema nikakvoga Boga, i da suviše često u zbrci i strci svakodnevnice gubi, raspršuje svoju veru. A u nekom neverujućem čoveku često ima više tuge za Bogom, više tuge za Svetlošću i Istinom, nego u nekom samozadovoljnom verniku-fariseju. Zato su u najdubljem smislu, tako isprazni i tako bespredmetni svi sporovi o veri i neverju.

Ove misli prolaze čoveku kroz glavu dok čita i sluša sporenja o religiji. S obe strane, čuje se hvalisanje o svojim pobedama i trijumfima: nastupa sila protiv sile, propaganda protiv propagande, mržnja protiv mržnje, i, u krajnjem ishodu, tako često, čak, i zlo protiv zla. Ali, svekoliko Hrišćanstvo tvrdi da se zlom ne može uništiti zlo, da se ne može mržnjom pobediti mržnja – sve je to “ovaj svet”, za koji je odavno rečeno da “u zlu leži” (1. Jov. 5:19).

I zar onda, nije pravo vreme da se mi, koji sebe nazivamo verujućima, setimo tog središnjeg paradoksa Hrišćansva – da je njegova pobeda jedino u krstu, u nepobedivoj i nepojmivoj sili krsta, u jedinstvenoj krasoti i duhonosnoj dubini krsta? Zar Hristos nije došao da nas spasi, ali ne silom, niti spoljašnjom pobedom, već zapovešću da saznamo kakvoga smo duha, da bi u nama dejstvovala sila krsta?

I zaista je zapanjujuće da i danas, tamo gde se vodi borba protiv Hrišćanstva, pobeđuju samo oni koji se nasilju suprostavljaju isključivo istinom, mržnji – isključivo ljubavlju i žrtvom, huci i buci propagande – isključivo “glasom tihim i tananim”, tišinom i svetlošću istinske vere. … Vreme je da se “svetu koji u zlu leži” suprostavi ne čudo, ne autoritet i ne hleb, već onaj likujući oblik dobra, ljubavi, nade i vere, bez koji se rod ljudski guši.

(A. Šmeman, Živeti danas po jevanđelju)