Zašto ne vjerujem u nepogrešivog?

Na području gdje sam živio kao dijete, televizijski signali „od preko Save“ su oduvijek bili jači od onih „preko Drine.“ Tako da sam odrastao uz crtane filmove koji su u svom ćošku imali oznaku „tvz.“ I danas su ti signali, iako su digitalizovani, još uvijek jači od onih drugih, osim ako nemate kablovsku televiziju. Kažu da se to područje zbog svega toga zove „Krajina,“ valjda zato što smo na kraju (događaja, interesa, veza i svijeta). Zbog tih glasnijih medijskih signala i ovih dana stalno slušam o događaju koji se danas odvija u zemlji „u susjedstvu,“ a to je dolazak rimskog biskupa, za vjernike rimokatoličke crkve (RKC) poznatijeg kao „papa.“
Danima i sedmicama je ovaj događaj najavljivan kao nešto posebno i veliko za ovu zemlju i vjernike u njoj. Bez želje da nipodaštavam ničije vjerovanje niti uvjerenje, želim da podijelim svoje mišljenje o ovoj popularnoj ličnosti, baš kao što sam pisao o Robbie Williamsu ili Michael Jacksonu (s obzirom da je i gospodin Joseph Alois Ratzinger nedavno snimio i svoj CD, sličnost ovih osoba po njihovoj važnosti postaje očigledna).

Jedno od osnovnih učenja RKC jeste vjerovanje u nepogrešivost glavnog biskupa kada govori ex catedra, tj. zvanično u ime cijele crkve. I upravo ovdje je moje glavno neslaganje sa cijelim ovim događajem: vjerovanje u nepogrešivost čovjeka i bilo kojeg vođe (vjerskog ili političkog, a papa je oboje)! Osnovna postavka Svetog pisma je grešnost čovjeka, šta više grešnost cijelog ljudskog roda, svakog od nas pojedinačno: „Jer svi sagriješiše i izgubili su slavu Božiju“ (Rimljanima poslanica 3:23). Ovaj tekst nikog ne isključuje, već je po svojoj prirodi inkluzivan, sveopšti.

Jedan od najčešćih tekstova kojima se brani ovaj RKC stav jeste tekst iz jevanđelja po Mateju 16:18-19 koji glasi:

„A i ja tebi kažem: ti si Petar, i na ovome kamenu sazidaću crkvu svoju, i vrata paklena neće je nadvladati. I daću ti ključeve od carstva nebeskoga: i što svežeš na zemlji biće svezano na nebesima; i što razdriješiš na zemlji biće razdriješeno na nebesima.“

Za ispravno razumijevanje ovog teksta bilo bi veoma korisno pročitati i kontekst u kome se ovaj tekst nalazi, jer vađenjem pojedinog biblijskog teksta iz njegovog konteksta, možete učiniti da tekst kaže bilo šta vi želite, kao u sledećem, dobro poznatom primjeru nizanja nepovezanih tekstova jednog iza drugog:

„I bacivši srebrenike u crkvi iziđe, i otide te se objesi“ (jev. po Mateju 27:6), „… A Isus mu reče: Idi i ti čini tako“ (jev. po Luki 10:37b), „… Onda mu reče Isus: Šta činiš, čini brže“ (jev. po Jovanu 13:27b)

Dakle, ovaj gore primjer pokazuje da je neozbiljnom upotrebom biblijskog (kao i svakog drugog) teksta moguće učiniti da tekst govori ono što mi želimo. Zato je neophodno slijediti određene principe tumačenja Biblije, a jedan od njih glasi da biblijski tekst treba pogledati u njegovom širem kontekstu, jev po Mateju 16:13-19.

13 A kad dođe Isus u okoline Ćesarije Filipove, pitaše učenike svoje govoreći: ko govore ljudi da je sin čovječij? 14 A oni rekoše: jedni govore da si Jovan krstitelj, drugi da si Ilija, a drugi Jeremija, ili koji od proroka. 15 Reče im Isus: a vi šta mislite ko sam ja? 16 A Simon Petar odgovori i reče: ti si Hristos, sin Boga živoga. 17 I odgovarajući Isus reče mu: blago tebi, Simone sine Jonin! Jer tijelo i krv nijesu tebi to javili, nego otac moj koji je na nebesima. 18 A i ja tebi kažem: ti si Petar, i na ovome kamenu sazidaću crkvu svoju, i vrata paklena neće je nadvladati. 19 I daću ti ključeve od carstva nebeskoga: i što svežeš na zemlji biće svezano na nebesima; i što razdriješiš na zemlji biće razdriješeno na nebesima.

Dakle Isus je postavio pitanje o svom identitetu. Vidi se da su postojala različita mišljenja među različitim ljudima. Svi su mu davali posebnost i autoritet, vezu sa nebom. Ali Petrov odgovor je naglasio posebnost i jedinstvenost Isusa. Ovaj odgovor sadrži dvije činjenice: 1) Isus je mesija, dugoočekivani Spasitelj prorečen u Starom zavjetu (Hristos na grčkom jeziku znači pomazanik, a mesija znači isto na jevrejskom jeziku); 2) Isusova posebna i jedinstvena veza sa nebom: sin Boga živoga. Na osnovu ovog odgovora, Isus dalje razvija istu misao koju je započeo svojim pitanjem. Naglašava blaženstvo ili korist od davanja jedne takve izjave, a posebno zbog njenog izvora: prosvjetljenje i razumijevanje Isusovog identiteta nije došlo nekim ljudskim naporom ili posebnošću samog Petra (tijelo i krv se odnose na čovjeka, na ljudski faktor) nego prosvjetljenjem sa neba (otac moj koji je na nebesima). 

I onda dolazimo do spornog teksta (18. stih). Početak Isusovog govora u 18. stihu (ti si Petar) je jednak početku Petrovog govora u 16. stihu (ti si Hristos): oba se tiču identiteta drugog. Pitanje je koja je to stijena na kojoj Isus planira sazidati svoju crkvu. Postoje tri mogućnosti:

1 – ta stijena je Petar

2 – ta stijena je Petrova vjera u Isusa da je Mesija

3 – ta stijena je Isus.

Zanimljivo, da će sam Petar kasnije (Djela 4:11, 1. Petrova 2:4-8) Isusa uporediti sa „stijenom“ (u našem prevodu „kamen“). Koncept Hrista / Spasitelja izražen kroz ideju stijene (element čvrstoće, trajnosti i mogućnosti oslonca) je veoma često korišten u Bibliji (Matej 21:42, Luka 20:17, 5. Moj. 32:4, Ps. 18:2, 95:1). Apostol Pavle će naglasiti takođe kako stijena kao simbol ima veze jedino sa Hristom (1. Kor. 10:4). Kada govori o onima koji su prihvatili Hrista kao Spasitelja, on uzima sliku onih koji su „nazidani na temelju apostola i proroka, gdje je kamen od ugla sam Isus Hristos“ (Efescima 2:20). Na drugom mjestu će upozoriti kako niko ne može postaviti drugi temelj za vjeru „osim onoga koji je postavljen, koji je Isus Hristos“ (1. Kor. 3:11). I možda najbolji dokaz kako ovim tekstom Isus nije dao nikakvo posebno ovlaštenje samom Petru, a time ni onima koji će ga eventualno naslijediti, jeste zapisa iz jevanđelja (Matej 18:1, Marko 9:34, Luka 9:46, 22:24) gdje su apostoli prepirali ko je vođa među njima. Da je Isus jasno označio Petra kao svog naslednika, posrednika i namjesnika, to bi bilo veoma jasno među njegovim učenicima i ne bismo imali ove događaje zapisane. A što se tiče posrednika, Biblija je kristalno jasna: „Jer je jedan Bog, i jedan posrednik Boga i ljudi, čovjek Hristos Isus“ (1. Tim. 2:5).

Pitanje ključeva je, ipak, manji problem iako je i ovaj tekst uziman da bi se (p)održao primat rimskog biskupa. Ključevi na koje ovdje Isus aludira jeste poruka koju je On predao svojim učenicima, jevanđelje, a koje su oni dalje trebali da prenesu drugima. Isus jasno povezuje poznavanje učenja o Njemu i prihvatanje istog sa vječnim životom (Jovan 17:3). Veza „ključa“ i „ulaska u carstvo“ je na drugom mjestu spomenuta u negativnom kontekstu: Isus osuđuje književnike i fariseje što su zatvorili carstvo nebesko od ljudi: ne ulaze u njega niti dopuštaju drugima da uđu (jev. po Mateju 23:13). Oni koji prenose Isusovu poruku bi trebali da zahtijevaju ono što Onaj koji ih šalje zahtijeva i da brane ono što On zabranjuje. Proširiti značenje „svezivanja“ i „driješanja“ na autoritet da se drugima diktira šta da rade i vjeruju značilo bi učitivati u ovaj tekst ono što u njemu ne postoji. Autoritet koji je Hristos ostavio svojim apostolima nije autoritet jedne osobe. Na drugom mjestu, u jevanđelju po Mateju 18:18 čitamo: „Što god svežete na zemlji biće svezano na nebu, i što god razdriješite na zemlji biće razdriješeno na nebu.“ Ako i postoji autoritet koji je Isus ostavio svojim učenicima, taj autoritet sigurno nije bio apsolutni autoritet koji ukida mogućnost slobodne volje, taj autoritet zasigurno nije miješao državnu vlast i vođenje crkve i taj autoritet nije povjeren jednoj osobi, nije povjeren Petru.

Ideja o nepogrešivosti rimskog biskupa javlja se na Vatikanskom koncilu tek 1870. godine. Pa ni tada bez otpora i svesrdnog prihvatanja. Opšte je poznato da je biskup Josip Juraj Štrosmajer podigao svoj glas protiv ove ideje. Njegov cijeli govor možete pronaći na ovom linku, a ja ovdje prenosim samo nekoliko njegovih misli, koji mogu doprinijeti razumijevanju postavljenog pitanja.

Čitajući dalje Svete Knjige sa pozornošću kojom me osposobio gospodin, nisam našao ni jedno poglavlje, niti jedan mali stih u kojem Isus Sv.Petru daje prevlast nad apostolima, njegovim suradnicima. Ako je Šimun, Jonin sin, bio ono što mi smatramo njegovom Svetosti Piom IX danas, divno je što mu nije rekao: ‘Kada ja uzađem do svog Oca, svi morate slušati Petra kao mene. Ja ga uspostavljam svojim namjesnikom na zemlji.’

Ne samo da Krist ne govori ništa o tome, nego uopće ne misli da bi crkvi trebao dati glavu. Kada obećaje svojim apostolima da će suditi 12 izraelskih plemena (Matej,19:28), obećaje im 12 prijestolja, jedno za svakoga, bez govora o tome da bi jedno bilo uzvišenije od drugih – a pripadalo bi Petru. Zasigurno, da je želio da to tako bude bio bi to i rekao! Što zaključujemo iz ove rečenice? Logika nam govori da Krist nije želio učiniti Sv.Petra glavom apostolskog zbora. Kad je Krist poslao apostole da osvoje svijet, svima je dao obećanje Duha Svetog. Dozvolite mi da ponovim: da je želio uspostaviti Petra za svojeg namjesnika, bio bi mu dao zapovjedništvo nad Njegovom duhovnom vojskom. Krist je kao što kaže Sveto Pismo – zabranio Petru i njegovim sudruzima da vladaju ili da primjenjuju vlast ili da imaju autoritet nad vjernima kao pognaski kraljevi (Luka,22:25). Da je Sv. Petar bio izabran za papu, Isus ne bi tako govorio; već kao što naša tradicija govori, papinstvo u svojim rukama drži dva mača, simbole duhovne i svjetovne moći.

Ni u spisima Sv.Pavla, Sv.Ivana ni Sv.Jakova nisam našao ni traga ni sjemena papinske moći. Sv.Luka, povjesničar misionarskih napora apostola, ne govori ništa o ovoj važnoj temi. Šutnja ovih svetih ljudi, čiji spisi čine dio Kanona, božanski nadahnutog Pisma, mi se učinila kao opterećenje i u biti nemogućom. Da je Petar bio papa, bila bi ta šutnja potpuno neopravdana, kao da je Thiers pišući povijest Napoleona Bonapartea izostavio naslov cara.

Svi znamo da vlast kvari čovjeka, a da apsolutna vlast kvari apsolutno. Čudno je, i sa moje tačke gledišta žalosno, što veliki broj ljudi koji se nazivaju hrišćanima odbacuju Bogom danu im slobodu da sami razmišljaju, čitaju i proučavaju Sveto pismo i sami donose odluke koje se tiču njihovog života. Umjesto toga, prihvataju propadljivog, grešnog čovjeka, jednakog sebi, da im umjesto njih „namjesti glavu.“ Ove implikacije i ovi principi važe jednako u svakom drugom slučaju kada čovjek dopušta da neko drugi umjesto njega razmišlja i donosi odluke, bez obzira ko je u pitanju. Zato, prije nego odbacite samu ideju o Isusu, odbacite sve ono što je na nju nataloženo godinama, i promotrite Isusa iz Nazareta, bez tuđih naočara, kroz istorijske izvještaje jevaneđelja, sami za sebe.

Advertisements

4 thoughts on “Zašto ne vjerujem u nepogrešivog?

  1. Занимљив текст, изузетно критички и слободан, можда по неким укусима чак и превише. Тврђење непогрешивости себи ретко кад допуштају чак и научници који се баве егзактним наукама и прецизним научним прорачунима, тако да је узимати себи за право непогрешивости у одлукама које се тичу духовне и друштвене сфере пре показатељ гордости и прелести (самообмане) него зрелости. Ипак, тешко би било прогутати залогај извињења и признања двовековне грешности.

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s