Knjiga o Jovu: Utjeha tokom dezorijentacije

Dezorjentacija koju Jov doživljava čini se kao najraniji biblijski primjer duhovnog bola. Duhovni bol se može definisati kao nesuglasica između nečijeg pogleda na duhovni život i iskustva te duhovnosti u ličnom životu. On je najčešće izražen kroz uzvik ”Zašto Bože?!”
Razgovor između Jova i njegova tri prijatelja otkriva određene izazove sa kojim se suočava onaj koji nudi pastoralnu pomoć osobama koje se nalaze usred katastrofe. Njegova tri prijatelja se poistovjećuju sa njegovim bolom još posmatrajući ga izdaleka i počinju drevni ritual žaljenja (cijepanje odjeće, posipanje prašinom po glavi i sjedenje u tišini sa ožalošćenom osobom). Nakon prekida tišine, Jovovi prijatelji pokušavaju da ga umire i ućutkaju. Jovova prva reakcija je šokirala njegove prijatelje i oni ga savjetuju da se smiri i da govori umjerenije. Jedan od njih, Elifas, ilustruje dvije pogreške tokom tješenja osobe u boli. Prva pogreška je iskušenje tješitelja da se usmjeri ka isticanju poznatih religioznih motiva: u ovom slučaju to je Božja suverenost i insistiranje na bogobojaznosti (strahopoštovanju) u obraćanju Bogu. Ovakav pristup smatra da i usred najveće patnje bilo kakav oblik kršenja osnovne vjerske pristojnosti mora biti spriječen. Druga slabost jeste naglasak da je važno da se održi stav poniznosti. Ovo je drugačije od primjera koje nalazimo u Bibliji, gdje su se biblijske ličnosti uključivale u žustar dijalog sa Tvorcem, tražeći odgovor na svoju muku kad već nije bilo rješenja problema. Elifas podsjeća Jova da je njegov govor zasnovan na oholosti i neadekvatnom znanju. Poziv na poniznost i pobožnost u ovakvim situacijama čini da tješioc izgleda izolovan od bolne stvarnosti lične ranjivosti zbog grijeha, očaja i katastrofe. 
Zanimljivo da Elifas prebacuje Jovu zbog ispoljavanja emocija (15:12-13). Kako bi Jov mogao izbjeći osjećaj gnjeva dok prolazi kroz sve probleme, uključujući nedostatak empatije od strane svojih prijatelja? Njihove riječi veoma često odslikavaju okrivljavanje žrtve radi uspostavljanja religijske ispravnosti. Usred velike patnje, emotivni integritet tješitelja i spremnost da prihvati autentično iskustvo onog koji pati su krucijalni za omogućavanje ispravnog pristupa za susret sa Bogom. Čini se da u slučajevima susreta sa patnjom i pokušaja tješenja onog koji pati, tješitelj se suočava sa izazovom između održanja stava pobožnosti i iskrenosti. 
Takođe, prilikom savjetovanja, i samog prebivanja u blizini onog koji pati, veoma je važno izbjeći ideju retribucije: dobri dobivaju dobro, a loši pate. Jednostavno, ovakav pristup nije ispravan i ne olakšava niti objašnjava situaciju. Jov nikada ne dobija odgovor na pitanje zašto on pati i to je u stvari poruka ove knjige: postoje problemi u životu na koje, ljudski gledano, nema rješenja. 
Zanimljivo da i Jov i Bog postavljaju pitanja, samo što Jov pita ”zašto,” Bog pita ”ko?” Kroz cijelo propitivanje Bog pokušava da uvjeri Jova kako njegovi problemi nisu dio Božjih sudova. Iskušenje onih koji pate jeste da (o)sude: sebe kao one koji zaslužuju nevolju ili Boga kao nepravednog. Ipak, knjiga o Jovu naglašava da nijedna od opcija nije ispravna u ovom slučaju. Da bi Jov bio u stanju da sudi Bogu trebao bi biti jednak kao Bog, da posjeduje jednaku mudrost, silu i  veličanstvo i da vlada nad svim. Ovu misao još dalje razrađuje kroz opis behemota i levijatana, mitološka čudovišta, velika po svojoj sili i moći, koje ljudi nisu mogli da kontrolišu, ali Bog je mogao. Iako na sva pitanja koja Bog postavlja ljudi nemaju odgovor, ona tjeraju na razmišljanje o Božjem staranju u prirodi, a iz tog saznanja oni koji pate mogu da razumiju kako Bog nije kapriciozan, indiferentan, nepravedan niti neprijateljski raspoložen prema svojim stvorenjima. Bog djeluje i nadzire i u ljudskom životu kao i nad svim ostalim stvorenim. 
Ovdje se takođe nadzire i povezanost jednog života sa cijelim stvorenjem, pa recimo i svemirom. To proširuje vrijednost našeg ličnog života izvan njega samog. A cijeli naš svijet je uhvaćen u borbi između dobra i zla, te se tako i svako od nas pojedinačno nalazi u tom konfliktu.
Na kraju Božjeg monologa, Jov priznaje kako je reagovao prebrzo i bez ispravnog razumijevanja. On shvata da je njegovo znanje o Bogu bio intelektualni koncept zasnovan na onom što su drugi govorili o Bogu. To je prilično izražen problem u svjetlu modernog hrišćanskog naglaska na teologiji, učenju i doktrini. Ipak, čini se da samo intelektualno slaganje sa određenim ”istinama” nije dovoljno da izdrži u vrijeme patnje i stradanja. Knjiga o Jovu nas uči da vjera koja opstaje u vrijeme nevolje nije intelektualna nego ontološka. Zbog svih Božjih pitanja, Jov dolazi do iskustvenog saznanja Boga („a sad te moje oči vide“) i spontano prezire svoju aroganciju i kaje se u prahu i pepelu. Bog ne ukorava Jova zbog njegovih riječi, nego potvrđuje da je Jov, što nije slučaj sa njegovim prijateljima, govorio ispravno o Bogu. Jov je doživio proširenje perspektive: sada posmatra život u svjetlu Božije brige za njega i za sva stvorenja. Od Jovovih prijatelja Bog traži pokajanje kroz prinošenje žrtve i Jovovu posredničku molitvu: Bog nije zadovoljan našom pobožnošću kada ona negira stvarnost patnje onih oko nas. Zanimljivo, Jovovi prijatelji se nisu molili za njega u vrijeme njegove nevolje i stradanja, a sada Bog traži od Jova da se moli za svoje prijatelje koji nisu stradali, ali su očigledno u većoj nevolji od njega: jer pogrešno razumiju Boga i njegov karakter. Šta više, onaj koji pati biva pozivan da pomaže drugima te tako i sama njegova patnja biva umanjena. On je na početku priče opisan kao otac koji prinosi žrtvu i moli za svoje sinove, da slučajno nisu zgriješili. Sada on to isto čini i za svoje prijatelje. 
Iako nije dobio odgovor na pitanje svoje patnje, u trenutku kada je uspostavio ontološko/iskustveni odnos sa Bogom i kada se moli za druge, on više nema problem. Na kraju, Bog je obnovio sve ono što je Jov posjedovao na početku. A i sam Jov je radikalno promijenjen: on sada daje nasledstvo i svojim ćerkama, što nije običaj na istoku gdje on živi. Moguće da je kroz svoje iskustvo on proširio svoje saučešće i u okviru svoje porodice. Patnja pruža mogućnost susreta sa aspektima naše ličnosti i društvene stvarnosti koju ranije nismo poznavali ili smo je negirali. 
Veoma je lako postupati u patnji na vještački način: kratka posjeta, osmjeh, nekoliko klišea, rukovanje ili zagrljaj … što za mnoge od nas čini da smo se oslobodili neugodne dužnosti. Autor knjige o Jovu nas je poveo u dubinu razmišljanja o patnji, otkrivajući kako je složeno i kako teško biti od stvarne pomoći onima koji pate, ali isto tako naglašavajući da je stvarna pomoć moguća. 
Izvor: Ronald E. Hopson and Gene Rice, ‘The Book of Job as a Resource for Counseling,’ The Journal of Pastoral Care & Counseling, Spring-Summer 2008, Vol. 62, 87-98.

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google photo

Komentarišet koristeći svoj Google nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s