Bez porodice

Vozeći kroz gužvu u gradu, svakodnevno zaustavljajući vozilo, moj pogled je privukao veliki oglas za film sa moje desne strane. Postavljen pomalo neprofesionalno, na zid uvučene zgrade, nije ga bilo jednostavno niti lako primijetiti; posebno ne u gradskoj gužvi. Za trenutak sam u mislima prešao 1600 km i našao se na livadi gdje sam prije trideset godina pronašao ovu knjigu, po kojoj je snimljen ovaj film koji se u kinima mogao vidjeti za Božić prošle godine.

Mala biblioteka moje seoske osnovne škole je doživljavala svoje sređivanje. Neželjene, zastarjele knjige, kojima nije bila mjesta u novom školskom programu, bile su izbačene. Ali bukvalno izbačene: na livadu u školskom dvorištu, onu livadu što se nalazi odmah do kuće Nebojše, mog drugara iz razreda. Uvijek smo mu zavidjeli što mu je kuća tik uz školu, što  i na najmanjem odmoru može otrčati u maminu kuhinju. Tu livadu smo koristili za jurnjavu i igru loptom, svi mi manji razredi jer je pravo igralište bilo uvijek zauzeto od starijih dječaka iz većih razreda. I baš na tu livadu, pokojni direktor Bobar vjerovatno – bilo je to vrijeme kada su sve odlučivali direktori škole – naredio je da se izbace te knjige i da učenici uzmu one koje žele. Ostatak su „podvornici“ (i meni je ta riječ danas čudna ali tako smo nazivali one koji su brinuli o čistoći škole) zapalili nakon našeg otimanja. Pokušavao sam da uzmem što veći broj knjige, žaleći se što i oni koji nikada nisu zavirili u biblioteku imaju jednako pravo na ovo blago. Među knjigama koje sam pronašao bio je i roman pod naslovom „Bez porodice.“ Napisao ga je Ektor Malo (Hector Malot), francuski pisac čiji se grob nalazi 20 km od mjesta na kome ovo pišem. Sa te livade u bučne ulice Pariza me vratila sirena vozača iza mene, koji je bio nestrpljiv da nastavi sa vožnjom.

U svojoj najpoznatijoj od šezdesetak knjiga, Malo piše o dječaku Remiju. Još uvijek se sjećam prve rečenice iz knjige: „Ja sam nahoče.“ Nisam mogao da razumijem značenje te riječi ni porijeklo te riječi. No sadržaj mi je pomogao: Remi je usvojen. Usvojitelji ga prodaju kao slugu putujućem boemu koji zarađuje predstavama sa psima i majmunom. Obilazeći gradiće Francuske i Engleske, i njega i njegove pse stiže umor, starost i smrt. Remi doživljava happy end usvojen u novoj porodici sa jednim od pasa gospodina Vitalisa.

Ne znam šta znači odrasti bez roditelja. Vjerovatno je to ružno iskustvo. Čuo sam za čovjeka koji je u svojoj četrnaestoj godini saznao da je usvojen. Od tada je njegov život krenuo putem ovisnosti o drogi i alkoholu. Sigurno da postoje i ljepša iskustva usvojene djece. Isto kao što postoje i djeca zlostavljana od strane vlastitih bioloških roditelja. Danas porodica doživljava ogromne modifikacije. Čini se da ona više nije bitna i važna kao što smo to mislili ranije. Ali za zdrav rast neophodni su čvrsti korijeni. A oni se nalaze i postavljaju u mirnom domu i zdravoj porodici. Veze i osjećanja koje se uspostave u domu i djetinjstvu, između roditelja i djece, ostaju za cijeli život. Volim ovaj Mešin opis susreta starog oca i odraslog sina:

„Prignuo sam se da ga poljubim u ruku, svi sinovi tako čine, ali nije dopustio, uhvatili smo se za mišice, kao poznanici, i to je bilo najbolje, izgledalo je prisno a nije pretjerano. Ali kad sam osjetio njegove ruke, još jake, na mojima, kad sam iz blizine vidio njegove sive, vlažne oči, kad sam prepoznao njegov krepki miris, drag mi od djetinjstva, zaboravio sam na svoju i njegovu zbunjenost, i djetinjim pokretom prislonio glavu uz njegova široka prsa, odjednom raznježen nečim što sam mislio da je davno nestalo. Možda me uzbudio sam taj pokret, ili blizina starčeva što je pokrenula skrivena sjećanja, mirisao je na jezero i žitna polja, možda je razlog bio u njegovu uzbuđenju, osjećao sam kako mu drhti ključnjača na koju sam se oslonio čelom, ili me savladala priroda, čudom oživjeli ostatak onoga što je moglo biti moja priroda, iznenadivši i mene samoga obiljem iskrenih suza. Trajalo je to samo trenutak, i još dok suze nisu počele ni da se suše, zastidio sam se tog smiješog djetinjeg postupka, jer nije odgovarao ni mojim godinama ni odjeći što sam je nosio. Ali sam, začudo, dugo poslije pamtio tu stidnu slabost kao beskrajno olakšanje: na čas samo bio sam izdvoje iz svega i vraćen u djetinjstvo, pod nečiju zaštitu, oslobođen godina, događanja, muke odlučivanja, sve je bilo predato u jače ruke od mojih, bio sam divno nejak, bez potrebe za snagom, zaštićen ljubavlju koja sve može. Htio sam da mu ispričam kako sam sinoć jurio mahalama uplašen griješnom uzbuđenošću ljudi, i sam otrovan čudnim mislima, uvijek je tako kad sam smeten i nesrećan, kao da tijelo traži izlaz iz muka, …  kako ništa više nije na svome mjestu, i zato tražim utočište na njegovim prsima, malen kao nekad.“

Dok pišem ova tekst, u sobu ulazi moj petogodišnji sin, žaleći se na neku od nepravdi koja mu je učinjena. Ne mogu da zamislim, ne želim, kako bi taj trenutak izgledao u životu nekog drugog dječaka njegovih godina, bez porodice.

Advertisements

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google photo

Komentarišet koristeći svoj Google nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s