„Bože, kako neki mogu gore …“

„… a ja i Žuga ni na more,“ svirao je Nele i Zabranjeno pušenje. Da li taj stih odražava zavist ili samo mladalačku želju (otpjevanu na osnovu stvarnog događaja dvojice Sarajelija)? Želje, zavist, poređenje … jave se danas često kod ljudi. Internet je postao jeftin i dostupan, ali ne i neke druge pojave koje oni imućniji, srećniji ili šta već dijele na svim mogućim društvenim mrežama. Jer, šta je danas i koliko vrijedan vlastiti doživljaj ako nije ispračan, podijeljen, zapisan, zabilježen, „šerovan“ … Vidio sam to u očima mnoge djece kojima roditelji nisu mogli da priušte više od interneta, a oni su na njemu vidjeli da ima mnogo više nego što njihovo iskustvo i prostor mogu da ponude. Spominjanje Boga u ovom stihu postavlja (bar meni) i pitanje pravde i podjele sredstava i mogućnosti na ovoj zemlji. Zaista, kako to da neki mogu, a neki ne mogu? I zašto je toliko razlika i da li je moguće da svima bude isto? Ili bar da onima kojima je loše bude malo bolje?

Nedavno sam sa planine Salev, koja se nalazi na samoj granici Francuske i Švicarske (ili Švajcarske, ako želite) posmatrao Ženevu koja se prostire ispod da vam se čine da je možete dotaknuti. Bio je to onaj vikend kada je fudbalska reprezentacija Srbije doživjela poraz od Švicarske i kada su moja patriotska osjećanja bila prilično ugrožena. Više od samog poraza zasmetalo je suđenje Feliska Briha, te način proslavljanja golova od strane naturalizovanih Albanaca. Da moj događaj bude potpun, postarala se jedna gastarbajterska porodica koja je svojim turanom, registrovanim u Ženevi i ukrašenim zastavama, izašla na piknik te nedjelje da proslavi pobjedu. A prethodno veče sam proveo sa Francuzom koji je bio jedna od „plavih kaciga“ u Bihaću, dvije stotine kilometara od moje kuće. Dok je narod u mojoj zemlji stradavao oni su zarađivali dobre novce. Zašto?

Misao da su „svi protiv nas“ je česta među mojim narodom. Nisam ja nikada bio posebno koristan nacionalista, ali posmatrajući iz daljine, iz tuđe sredine, dođu i drugačije misli. U isto vrijeme, drugi misle kako je to sve jedna velika zabluda i iluzija. Ali jasna podjela na dvije strane od kojih jedna (uvijek) dobija, a druga (skoro uvijek) gubi se da primijetiti i na ozbiljnijim izvorima. Riječi našeg nobelovca – koga svi svojatamo – jasno opisuju nepravednu podjelu svijeta i njegovih dobara:

„Lijepo ste podijelili svijet:
Sve je za vas, za vašu djecu, za djecu vaše djece i za vaše sluge.
Dobro ste podijelili svijet.
Sve što je svjetla i ljepote uzeli ste sebi, a sve što je mraka i tegobe ostavili ste nama, pa sad se svi rađamo sa jasno i neumoljivo predodređenim sudbinama, vi sa svijetlim, a mi sa tamnim. Priroda sa suncem, morem, glečerima i ružama služi kao šaren ćilim za vas i vašu djecu. Religije, umjetnosti, znanosti, izumi i otkrića zato su tu da vaš život čine bogatijim, ljepšim i lakšim, i sama ljubav i dobrota samo su nakit u vašoj velikoj riznici koja se zove svijet.
A nama, nama je dan sav teret života, sve što je teško, oskudno i tamno. Ni sunce, ni mjesec nisu jednako naši kao vaši, jer naši prozori ne gledaju ni na istok ni na zapad nego u prazninu susjedskih prozora, beznadnih kao što su i naši.“

I dok sam stajao tu na rubu bankarskog raja nisam mogao da otjeram ove misli iz svoje glave. Zašto je svijet tako nepravedno podijeljen? Zašto je dogovoreno da baš ova država, a ne neka druga (moja, na primjer?), bude neutralna tokom ratnih sukoba? Kako to da neki mogu gore, a neki znaju samo za gore, za lošije?

Teško da mogu ponuditi sve i konačne odgovore na ovo pitanje: ne mislim da sam toliko pametan. Ali se oslanjam na svetopisamsku priču i njene tvrdnje o grešnosti čovjeka koja ga vodi u sebičnost i egoizam, uzimanje i iskorištavanje. Ono je toliko suptilno i silno da nam ne pomaže mnogo ni poređenje sa onima koji su u težoj poziciji od nas. A ima i takvih. Moj najmanji problem je veći od tuđeg najvećeg, jer je moj. A oni što imaju ne znaju, a drugi zaboravljaju, kako je biti u suprotnoj poziciji. Neke od nas malo tješi činjenice da ne postoji konačna radost i stalna sreća, bez obzira na okolnosti. No, ukoliko ne dođe do radikalne promjene o kojoj Biblija govori, ovo pitanje će vječno da ostane neodgovoreno. Jer neki, poput Pišonje i Žuge, nikada neće stići na more.

Advertisements

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s