Kako smo podcijenili smrt?

Kada umre nekoliko osoba koje poznajemo u kratkom vremenskom periodu, mi se za kratko ozbiljnije pozabavimo fenomenom smrti. Tada najčešće, u kraju iz koga ja potičem, ljudi se pitaju: “Šta je ovo ovako zaredalo?” A možda je preciznije reći da se u takvom trenutku smrt pozabavila nama. Jer, razmišljajući na ovaj način, mi pravimo najmanje dvije greške. Prva je da zaboravljamo da se smrt dešava svakodnevno. Guglajući za ovom informacijom pronalazim da:

• svaki dan umre 151 600 osoba
• svaki sat umre 6316 muškaraca, žena i djece
• 105 ljudi završi svoj život svake minute
• a dok ste prešli sa jedne riječi u ovom tekstu na drugu, dakle svake sekunde, umru dvije osobe

Druga greška koju pravimo jeste da smrt ozbiljnije osjećamo tek kada nam uzme nekoga ko je nama jako poznat, blizak i drag. Naravno, niko od nas nema dovoljno energije da otplače i ožali svaki pojedinačni kraj života na ovoj zemlji. Bilo bi to nemoguće jer bi u tom slučaju teško mogli nastaviti sa normalnim življenjem. Sa druge strane, svakodnevno izvještavanje o ogromnom broju mrtvih otupilo je naše senzore koji nas obavještavaju o konačnosti i našeg vlastitog života. Smrt ogromnog broja drugih ljudi je odavno postala zabava koju konzumiramo uz omiljenu hranu i piću. U isto vrijeme, stvarne smrti ljudi koje smo poznavali i voljeli dešavaju se daleko od naših očiju. Oni provode svoje poslednje dane u bolnicama, uz nepoznate ljude koji se brinu, često nezadovoljni iznosom koji dobiju za taj “posao”. Za njihovu smrt ih takođe pripremaju “plaćenici”. A sahranama običnih ljudi i žena prisustvuje sve manje i manje osoba. Ovo poslednje je dio mog posla i sve rjeđe vidim i rodbinu pored otvorenog groba osobe koju sahranjujemo. Često čujem da kažu pošto nisu uspjeli da se vide za života, njihov dolazak na sahranu toj osobi neće značiti mnogo. I koliko god je ova misao istinita, ona samo ukazuje na sve veću udaljenost živih od mrtvih, života od smrti. A to u suštini ukazuje na ogromnu provaliju koja postoji između ljudi. No, samo da podsjetim: ne ide se na sahranu zbog mrtvih, nego zbog ožalošćenih živih.

Prošle sedmice je umrla još jedna “poznata” osoba čija slava raste proporcionalno svakim sledećim danom poslije njene smrti. Bio je, kažu, kvalitetna osoba na ličnom i profesionalnom planu. Ali to nismo toliko često čuli dok nije umro. O pokojniku sve najbolje. Ako, i treba: nije smrt trenutak da pljujemo po bilo kome, koliko god on zao bio. Ali zašto smo tako škrti na pohvalama dok je osoba živa? Zar živi ne zaslužuju bar djelić onoga što u njima prepoznamo nakon što umru? Da li se svim tim silnim epitetima želimo opravdati što nismo tim istim ljudima poklanjali dovoljno pažnje i vremena za njihova života, možda posebno u teškim trenucima njihove bolesti? Dijelim Andrićevu, vjerujem, dobro poznatu misao:

“Tako se teško živi, tako se kratko živi, pa još polovica tog teškog i kratkog života nam prođe u mržnji i nesporazumima. Oh, ugasite mržnju! Ljudi su nama potrebni i nikako se, nikako se ne može živjeti bez opraštanja. Svi su mi ljudi i te kako potrebni. Svi, od ove starice koja me je primila na ruke kad sam došao na svijet, pa do onog nepoznatog prolaznika, koji će, kad mene budu nosili na neko groblje neki ljudi, skinuti kapu i prekrstiti se i zaželjeti mi vječni mir i laku zemlju. Vječni mir! – kako je dobra i velika i lijepa ta želja! O nepoznati dobri čovječe, blagodarim ti za tu želju tvoju! Živite i borite se kako najbolje umijete, molite se Bogu i volite svu prirodu, a najviše ljubavi, pažnje i saučešća ostavite za ljude, ubogu braću svoju, čiji je život nestalni plamen svijetla. Volite ljude, često im pomozite i uvijek ih požalite, jer su nam svi ljudi potrebni.”

Dok su vam vaši mili i dragi najbliži živi, uradite sve ono što za čim biste žalili što niste da ih sutra ne bude. Smrt neće čekati, nemojte je podcjenjivati. Živi ništa više ne mogu da urade za mrtve. Naše je samo danas, iskoristite ga.