Poruke iz svete zemlje: Wadi Qelt

Poslednji tekst o mom putovanju u Izrael sam napisao prije jedanaest sedmica. Pisao sam o Vitaniji kod Jordana, a pošto nas je put vodio dalje za Jerihon, zaustavili smo se kratko na mjestu koje se naziva Wadi Qelt. Dok ovo pišem sjedim sa mladićem iz Irana koji mi objašnjava da na arapskom jeziku ova riječ označava dolinu između dvije planine, što upravo možete i da vidite na ovim slikama. Ja se sjećam da su nas učili u školi da je to isušeno korito rijeke, što Nazar, Iranac, poriče. 

Kako god, Wadi Qelt se prostire od istoka ka zapadu u judejskoj pustinji, 24 km istočno od Jerusalima, na 775 km nadmorske visine. To je dio prostora koji se često u vijestima spominje kao „West bank“ ili „Zapadna obala.“ Neki će ga i označiti i kao okupirano područje Palestine od strane izraelske države. Ovuda je vodio poznati (u Bibliji) put od Jerusalima prema Jerihonu. Putovanje bi obično trajalo do osam sati hoda, ali sa za porodicu sa malom djecom bi se znao produžiti i do dva dana. Poznata Hristova priča o Milostivom Samarjaninu se odvija na ovom putu (jev. po Luki 10:25-37). 

 

Pustinja je igrala važnu ulogu u životu ljudi s ovog područja. Danas se na ovom mjestu mogu pronaći male grupe beduina, ali u ranije vrijeme prostor je bio u potpunosti nenastanjen. Ipak, to ne znači da se na ovom mjestu nisu, s vremena na vrijeme, mogli pronaći ljudi. Kada sam izrazio svoju želju da ovim putem najzad dođemo do grada (Jerusalima), naš vodič je sa nama podijelio lokalnu mudrost: „Ko želi da omudra odlazi u pustinju, a ko želi uživanja ide u grad.“ Iskustvo prolaska jevrejskog naroda kroz pustinju je uveliko doprinijelo kreiranju ove izreke. Činjenica da nije bilo nikakve vanjske podrške osim Božjih čuda u njihovu korist, učinilo je da oni doživljavaju pustinju kao učionicu za duhovnost i posebno mjesto za povezivanje sa božanskim uticajem.

Nakon Hristovog odlaska u pustinju i iskustva borbe sa đavolom (jev. po Mateju 4:1-11, Marku 1:12-13, Luki 4:1-14) i hrišćani ovo područje počinju da posmatraju na sličan način. Iskustvo osamljivanja postaje jako važno i za Hristove učenike: čitamo i da je veliki propovjednik jevanđelja, apostol Pavle, takođe proveo jedno vrijeme na sličnom mjestu, u arapskoj pustinji (Galatima 1:17). Dvije stotine godina kasnije, ovaj koncept će ojačati, te će nastambe popularnih „pustinjaka“ postati mjesto okupljanja hodočasnika – manastir. Na ovom mjestu, Wadi Qelt, nalazi se pravoslavni manastir sv. Đorđa od Kozibe. Istorija kaže da je nekoliko monaha iz IV vijeka želeći doživjeti (pustinjsko) iskustvo proroka nastanilo se u pećini za koju su vjerovali da je pripadala sv. Iliji (1. O car. 17:5-6).  Jovan od Tebe (kasnije Jovan od Kozibe) osniva manastir 480. godine, koji biva razrušen 614., a obnovljen 1878. godine od strane grčkog monaha Kalinikosa. 

Tradicionalne crkve (pravoslavna i katolička) i dalje daju vrijednost ovakvim duhovnim centrima, iako se ponekad ponekad ne slažu sa svim aktivnostima u koje se takvi centri pretvore (kao što je slučaj sa Međugorjem u Hercegovini, iako nema konkretnih odluka i čvrstog zvaničnog stava). Protestantske crkve, nastale reformacijskim pokretom, odbacuju ovaj pristup duhovnosti. (Zanimljivo, reformacija je pokrenuta, pored ostalih, upravo od strane jednog od monaha katoličke crkve.) Ali sa druge strane, osamljivanje ili izdvajanje iz svakodnevne gužve života, protestantske zajednice vide kao neophodnu praksu za zdrav duhovni život i rast.

Dok sam boravio u manjim sredinama, posebno za vrijeme perioda života provedenog na selu, nisam vidio nikakvu potrebu za posebnim trenucima izdvajanja. Moj život je tada prirodno imao trenutke mira i tišine, aktivnosti i pauze, te svakodnevnog boravka u prirodi. Ali odlaskom u veći grad u potpunosti sam shvatio ovu potrebu. Život koji se svakodnevno odvija samo na ulicama velikih gradova traži izdvajanje i osamljivanje onih koji žele da održe zdravim duhovnu stranu svoje ličnosti. Ukoliko nam ugled bivaju biblijske ličnosti koje sam spomenuo (Isus Hristos, apostol Pavle) onda to odvajanje ne podrazumijeva stalno napuštanje vlastite porodice i svakodnevnih obaveza. U njihovim slučajevima to je uvijek povremeno i u skladu sa Hristovom molitvom: „Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih sačuvaš od zla“ (jev. po Jovanu 17:15). 

Advertisements

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s