Jednom mi je pokazao bogalja Džemaila koga su djeca vukla u kolicima, a izbatrgavao se u svoju terijsku radnju na dva štapa, vukući sakate osušene noge. Dok je sjedio, iznenađivao je svakoga ljepotom i snagom, muškim licem, srdačanošću osmijeha, širokim ramenima, jakim rukama, stasom kao u pehlivana (akrobata na žici, prim.). Ali čim bi ustao, sva bi se ta ljepota porušila, a prema kolicima bi se batrgao bogalj koga je bilo nemoguće gledati bez žaljenja. obogaljio se sam. U piću je oštrim nožem udarao u svoja stegna, dok nije isjekao sve žila i mišiće, pa je i sad, pijući, zabadao nož u sasušene patrljke, ne dozvoljavajući nikome da priđe, niti je ko mogao da ga savlada, tolika mu je još snaga ostala u rukama – Džemail je naša prava slika, bosanska. Snaga na patrljcima. Sam svoj krvnik. Obilje, bez pravca i smisla.

mesa-selimovic-1
Mehmed Meša Selimović, pisac (1910-1982)