Jevanđelje srijedom: Matej 12. poglavlje

isaiah-scroll-aJevanđelje (ευαγγέλιον) znači radosna vijest. U suštini to je poruka o Bogu koji je toliko volio svijet da je bio spreman na neizrecivu žrtvu radi dobra čovjeka. Pod ovim naslovom (Jevanđelje srijedom) pišem svoja razmišljanja na čitanje tekstova iz Biblije, ne samo jevanđelja.

Dvanaesto poglavlje nije tako dugačko koliko je bogato tematikom i poukama. U njemu Isus brani svoje učenike koji kidaju klasje u subotu te svoje liječenje u subotu, iscjeljuje nijemog i slijepog čovjeka, govori o neoprostivom grijehu, neće da pokaže čudo farisejima koji ga traže te objašnjava ko su njegovi pravi srodnici. Svaki od ovih odjeljaka je poruka za sebe a ja ću se pozabaviti kratko samo sa dvije: pitanjem subote i neoprostivog grijeha. 

JAP344Biblijski koncept sedmičnog odmora od posla nema paralelu u drevnom svijetu. Četvrta od deset zapovijesti (2. Moj. 20:8-11) povezuje subotu sa stvaranjem, potiče da se svi ljudi tretiraju jednako i dobiju zasluženi odmor od svih obaveza te imaju priliku za duhovni mir, zajedništvo i razmišljanje. Odmor je trebao ljude poučiti da „ne živi čovjek o samom hljebu“, kojeg stiče i privređuje, nego Božija sila i milost održava ljude u životu. Jevreji su posebno bili pažljivi u poštovanju ovog dana i ogradili ga još mnogim drugim propisima da bi ga održali svetim. Tom logikom je i trganje pšeničnih klasova sa polja smatrano žetvom, a to je bilo zabranjeno (2. Moj. 34:21). 

Pitanje oko koga se spore fariseji sa Isusom nije da li se subota treba držati svetom nego kako se to čini. Dakle, ne nalazimo raspravu između sedmog dana subote i nekog drugog dana, nego više između Hristovog i farisejskog pristupa sedmom danu, suboti. Isus se predstavlja kao onaj koji je veći od crkve (12:6), veći od Jone – kao istaknutog proroka (12:41) i veći od Solomuna – najvećeg cara (12:42). On je gospodar od svega, pa tako i od subote (12:8) i on ima pravo da pruži pravo tumačenje kako se ono što je On zapovijedio ljudima da čine treba upražnjavati. Mnogo kasnije poslije Isusa dolazi do rasprava oko dana svetkovanja i promjene istog. No kroz cijelu istoriju mnogi sedmi dan – subotu – nastavljaju da  smatraju svetim i pokušavaju da ga održe posebnim onako kako je to Isus činio i poučavao.

suicide_unpardonable_sin-1024x640Ideja neoprostivog grijeha je veoma zanimljiva savremenom čovjeku. Često se posmatra potpuno negativno, u kontektstu krajnje granice – koliko daleko se možemo udaljiti a ipak imati priliku da se vratimo. Tradicionalno se samoubistvo smatra neoprostivim grijehom jer poslije njega čovjek nema prilike da se pokaje. No širi kontekst ovog poglavlja ukazuje da fariseji čine ovaj grijeh time što Hristova djela pripisuju sotoni (Veelzevul, 12:24), umjesto Božijem Duhu (12:28), čijom silom Isus tvrdi da čini čuda. Iz ovog zaključujemo da je suština neoprostivog grijeha namjerno odbijanje da se prepozna i prihvati djelovanje Božijeg duha. Istrajavanje u takvom stavu vodi otvrdnjavanju srca te potpunom odbacivanju djelovanja i uticaja Boga u ličnom životu. Dakle, svako neprihvatanje otkrivene istine potiče u pravcu zanemarivanje ne samo tog aspekta istine nego Istine u potpunosti. Ovdje je korisno podsjetiti se Hristovih riječi iz Jovanovog jevanđelja: „Ja sam put, istina i život“ (14:6). Isus i njegova istina dolaze kao cjelina, neodvojivi. Prihvatajući jedno, prihvatamo oboje – i obrnuto, na žalost: odbacujući Isusova učenja iz Svetoga pisma, odbacujemo i Isusa. 

Advertisements

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s