Pusti granu

slamkaJedan ateista pao je s litice i, dok se kotrljao niz strminu, uspio je da se uhvati za granu nekog žbuna, i tako ostao između neba i stijena u dubini provalije, svjestan da neće još dugo izdržati. Tada mu je sinula ideja:

„Bože!“ prodrao se iz sveg glasa.

Tišina. Nije bilo odgovora. 

„Bože!“ ponovo je kriknuo. „Ako postojiš, spasi me i obećavam da ću vjerovati u tebe, a učiću i druge da vjeruju.“

I dalje tišina. Iznenada, laknulo mu je kad se začuo dubok glas, koji je odjekivao kroz ponor: „Tako svi govore kad su u nevolji.“

„Ne, Bože, ne!“ dreknuo je ohrabren. „Ja nisam kao drugi. Zar ne vidiš da sam već počeo da vjerujem, jer uspio sam da ti čujem glas? Treba samo da me spasiš i zazivaću tvoje ime do na kraj svijeta.“

„Dobro,“ rekao je glas. „Spasiću te. Pusti granu.“

„Da pustim granu?!“ dreknuo je čovjek u pometnji. „Nisam valjda lud!“

Advertisements

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s