Jedan ateista pao je s litice i, dok se kotrljao niz strminu, uspio je da se uhvati za granu nekog žbuna, i tako ostao između neba i stijena u dubini provalije, svjestan da neće još dugo izdržati. Tada mu je sinula ideja:
„Bože!“ prodrao se iz sveg glasa.
Tišina. Nije bilo odgovora.
„Bože!“ ponovo je kriknuo. „Ako postojiš, spasi me i obećavam da ću vjerovati u tebe, a učiću i druge da vjeruju.“
I dalje tišina. Iznenada, laknulo mu je kad se začuo dubok glas, koji je odjekivao kroz ponor: „Tako svi govore kad su u nevolji.“
„Ne, Bože, ne!“ dreknuo je ohrabren. „Ja nisam kao drugi. Zar ne vidiš da sam već počeo da vjerujem, jer uspio sam da ti čujem glas? Treba samo da me spasiš i zazivaću tvoje ime do na kraj svijeta.“
„Dobro,“ rekao je glas. „Spasiću te. Pusti granu.“
„Da pustim granu?!“ dreknuo je čovjek u pometnji. „Nisam valjda lud!“
DUHOVNA MISAO 