Veoma često se pitam, postoje li ljudi koji nemaju problema? Vjerovatno će mnogima djelovati ovo kao glupo pitanje, ali razmislimo još jednom: Zar nije čudno što baš SVI imaju svoje probleme? To postavlja mnoga dalja pitanja: Ko je uzročnik tih problema? Zar niko od svih ljudi na zemlji nije uspio pameću, saradnjom, novcem … da riješi svoje probleme? Sve ovo mene vodi ka zaključku da su problemi neka čudna, metafizička pojava koje, čak i kad im znamo uzroke, ne razumijemo do kraja. Možda se dio odgovora zaista krije u onom drevnom “prvom” grijehu?
No, da se vratim svojoj glavnoj misli. Dakle, najvjerovatnije je da većina nas, ako ne svi, imamo konstantno neke probleme, neke okolnosti koje nam teško padaju i sa kojima ne možemo da se izborimo čak ni uz pomoć svoje mudrosti, prijatelja ili novca. Ostaje samo da pronađemo neki način da ih lakše podnosimo.
Jedan od načina koje su ljudi odavno otkrili jeste poređenje ličnog problema sa nečijim tuđim. To baš danas i nije omiljena metodologija jer svima nama su stalno pred očima ljudi (zvijezde) koje, bar nam se čini, nemaju onih glavnih problema: problema sa finansijama. Bez obzira što neke od tih zvijezda pjevaju kako “nije sreća para puna vreća, to znaju oni što je imaju,” mi ne (želimo da) vjerujemo. Ali da ima nešto u tome, kada upoznaš i tuđu nevolju, tuđi problem, koji uz to uveliko prevazilazi tvoj, pokazuje moje nedavno iskustvo.
Boraveći kratko u Sarajevu, imao sam priliku da posjetim Zavod za zaštitu djece i omladine u Pazariću. Pazarić je malo naselje nekih 50ak km od Sarajeva (prema Mostaru). U Zavodu je smješteno oko 400 korisnika čije stanje varira između potpune nepokretnosti i neosjetljivosti na spoljni svijet do onih koji imaju 60+ godina a na nivou su dvanaestogodišnjaka. Ovo je bila druga moja posjeta ovoj ustanovi, i oba puta sam doživio isto: relativizaciju svojih (velikih) problema u poređenju sa životom nekih ljudi i neke djece koji ništa nisu doprinijeli svojim (velikim) problemima.
Da je poređenje njihovih života (uskraćenih po mnogo čemu) moguće sa našim “pravim” životima i življenjima pokazuju i glavne smjernice ponašanja u Zavodu:
– razvijati autonomnost u radu i ponašanju
– promovisati međusobnu zavisnost i pomaganje
– stvarati pozitivnu sliku o sebi
– naučiti uvažiti druge i drugačije
– ovladati postupcima i tehnikama nošenja s vlastitim negativnim emocijama
Kad bolje pogledate ove principe, vidjećete da ovo ne samo da je uveliko potrebno posvađanim ljudima koji se ne vole u mojoj zemlji (BiH) nego i svakoj drugoj osobi na bilo kojem mjestu zemaljske kugle. Hvala ljudima u Zavodu koji su mi omogućili uvid u njihov aspekt života i rada.
