Posvuda glasna tišina

Nismo ni svjesni kako smo postali ovo što jesmo i zašto reagujemo (ili ne) na stvari oko sebe. Mislim svakako da je to spoj nekog genetskog koda, vaspitanja u mladosti, sistema vrijednosti društva u kojem smo formirani…

Neko će reći, mladost živismo u totalitarnom sistemu u kojem i nije baš bilo puno sloboda pojedinaca.  Uslovno rečeno, to svakako stoji. Ali, ja se nikako ne sjećam da nas je bilo ko učio da budemo samo servilni, poslušni i nekritični. Mene svakako niko nije.

A danas, dvadesetak godina takozvane demokracije, sve same „ćutolozi“ i mudraci od kojih glava jako boli. Svi sebično gledaju svoja posla, ne reaguju na nepravilnosti i nepravde učinjene drugima. Naravno, u strahu za egzistencijom ili golim preživljavanjem. Takva su, kažu vremena. Gledaj svoja posla. Ali, molim vas, treba i dostojanstvo bar malo sačuvati. Misli li ko i o tome?

Nekako mi se čini da se danas pojedinac najlakše i najčešće usudi otvoreno govoriti  i kritički razmišljati o političarima i velikim političkim temama uopšte.  Dakle, upravo o onim stvarima koje su u bivšem sistemu bile nezamislive, čak i opasne.  Danas predsjednika države možeš bez posebnih posljedica opsovati i to vrlo glasno.

U svim drugim segmentima i odnosima (izuzetak su valjda porodični i prijateljski), ljudi su zaćutali. Ćite aktivno, glasno i uporno.  Valjda zbog različitih strahova –  malih i velikih. Iz strahova koje su nametnuli novi društveni sistemi tranzicijskog primitivnog kapitalizma u kojem vladaju skoro robovlasnički odnosi.  Kako bismo ih drugačije mogli nazvati? Tako stado ćuti u preduzećima, javnim zavodima, novinarskim redakcijama, čak i umjetničkim ustanovama.  Danas je i na sindikalnim sastancima komorna atmosfera. Moraš biti oprezan, jer i tamo je jako puno doušnika. Ćute pozorišni i muzički kritičari, posebno onda kada moraju pisati o domaćim umjetnicima. Valjda da se ne bi kome zamjerili, jer sutra će ga pobogu na ulici sresti. Profesionalno poštenje i lični integritet se  tako danas jeftino i u trenutku proda.

Sloboda govora, pisanja, čak i glasnog (drugačijeg) razmišljanja u tzv. današnjim demokracijama od Triglava do Đevđelije je apsolutno ugrožena i nepoželjna. Stanje duha je poražavajuće. Provincijalizam i primitivizam na svakom koraku, uz kolektivnu psihozu kroničnih poslušnika koji se međusobno podržavaju i grupišu. Sve iz pukog straha koji ih manično proganja. Od njega teško da mogu pobjeći i postati slobodni. I ko zna  do kada tako.

Traje ova naša tranzicija strašno dugo…

Semir Atić

Advertisements

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s