Da li molitvu treba potpisati?

Ljudi lako oguglaju. Na sve.

Sjećam se kako im je to na Balkanu lako polazilo za rukom u periodu od ’92-’95. Gledajući sve one silne Dnevnike i na njima sve one ružne izvještaje rijetko su poslušali savjet kada spiker kaže da “sledeće scene nisu za djecu.” Ti naši oguglali roditelji nisu gasili TV niti nas tjerali napolje nego nam dopuštali da zajedno s njima gledamo grozne scene iz Vukovara i iz Srebrenice. Zavisno od porodice i od Dnevnika.

Ali ne oguglaju svi i ne oguglaju uvijek. Postoje trenuci kada se čude i kada traže pomoć, iz vana, sa neba. Kažu da u rovovima nema nevjernika. I eto, kad se ti ljudi nađu u situaciji da pozovu pomoć odozgo, sa neba, pitam se da li u tom trenutku treba da se predstave? Ili, ako taj svoj zahtjev, molitvu čak, dostavljaju u pisanom obliku, da li treba da se potpišu?

Odgovor na ovo pitanje zahtijeva neko znanje o Onome kome dostavljamo svoju molitvu. Ili bar o tom protokolu. Ako bismo podijelili svoja mišljenja o tome, vjerovatno bi bilo onoliko mišljenja koliko onih koji ga dijele. Zato nam je, bez obzira na davno odbačenu misao o objektivnosti, treba neki objektivniji aršin od našeg ličnog mišljenja. Možda bi nam Onaj koji je za sebe tvrdio je sličan Bogu ili da ko vidi njega vidi i Boga mogao malo u tome pomoći. Zanimljivo je posmatrati kako je On, Isus, kao predstavnik zemaljske filijale neba, reagovao na razne zahtjeve sa kojima se susretao.

Po našem mišljenju, ime je veoma važno jer ono odlučuje da li će zahtjev biti prihvaćen ili odbijen. I to je godinama, vijekovima čak, bilo prihvaćeno mišljenje: da samo ono ime koje je prepoznato kao ime nekog dobrog i ispravnog može dovesti do pozitivnog odgovora. Ali jevanđelja daju potpuno drugačiju sliku Hristovog reagovanja na zahtjeve ljudi: ni od koga nije tražio njegov karton niti prezime zbog eventualnog poznanstva i primanja preko reda. Jednostavno, ko god je došao i tražio pomoć dobio je. Postojao je samo jedan uslov: morao je da vjeruje.

Danas je vjera i vjerovanje ponovo popularno. Nekada nije bilo. Ali upravo ta popularnost je zasjenila istinski smisao vjere: nije dovoljno biti vjernik i vjerovati nego je važno u koga ili šta vjeruješ. To je ono što je odlučivalo o ishodu molitve u Hristovo vrijeme, a i danas. Objekat vjere je mnogo važnije od same vjere. Čak, postojali su neki koji su se borili sa svojom vjerom i saopštili Hristu da vjeruju a ujedno tražili i pomoć u njihovom nevjerovanju. Ni takvi nisu bili ostavljeni i napušteni bez da im je bilo udovoljeno na njihov zahtjev.

I još nešto je bilo važno: morao si prekineš sa aktivnostima koje su bile negativne po tebe i po druge ljude oko tebe ukoliko si želio/željela da budeš uslišen/a. Tako je ženi koja je uhvaćena u bludu izrekao riječi “Idi i više ne griješi.” Ali šta bi se desilo, ako je nekako  grijeh bio ponovljen? I za to postoji uputstvo: poziv je da ne griješite, a ako ko sagriješi ima mogućnost oproštenja i zastupanja kod iste one osobe kojoj podnosi svoj zahtjev. Sudija je ujedno i advokat.

Tako da možemo zaključiti sa sigurnošću kako za molitvu nije neophodan potpis. Bar ne što se tiče Onoga kome se molimo. Nije potrebno nikakvo ulagivanje, pretvaranje, dodvoravanje, uvjeravanje …  predstavljanje na poseban način i kroz posebne kontakte. Sa njegove strane, dovoljno je da se iskreno i potpuno poistovijetimo sa identitetom podnosioca molbe. A oni se, u ovom slučaju, svi na isti način i jednako oslovljavaju i predstavljaju. Jednim zajedničkim terminom: grešnik.

Advertisements

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s