Koliko je (ne)vjera u medicinu različita od (ne)vjere u Boga?

Povrijedio sam nogu. Glupavo mi je (čitaj „sramota“) da opisujem kako se to desilo. Jer, da sam bio spretniji i pažljiviji moglo je i da se ne desi. Sad, šta je tu je. Ostaje mi da trpim bol i zavijanja, ležim dok mi zadnjica ne utrni i koristim štake za kratke i teške korake od toaleta do kreveta. Najteže od svega mi pada to što više nisam slobodan: moram da slušam i ne mogu da radim šta hoću.

Desilo se to u petak i odmah sam otišao u bolnicu. Oni oko mene nisu bili oduševljeni tom mojom odlukom jer su imali mnoštvo savjeta i „kućnih“ terapija da mi ponude: namaži zemljom, polij rakijom, popršći ovim sprejom, natopi kantarionom i uljem … i tako u nedogled. Moja draga žena je stala na moju stranu, sjela na svoje mjesto suvozača i odvela me u meni nepoznatu bolnicu. Nakon što smo odčekali u čekaonici, primio nas je 55 godišnji čovjek koji je svoje godine (i sijede dlake) skrivao farbanjem svoje kose u svijetlo ljubičastu. Ali bio je veoma ljubazan, kao i svi Makedonci koje sam u 6 godina braka sa Makedonkom sretao. Pogledao je nogu i zaključio da nema potrebe za upotrebom aparata koji koristi X-zrake, otkrivene davne 1895. godine od nijemca Röntgena. Dao je uputstva sestri kako i čime da zavije te da se javim za 2-3 dana na pregled i previjanje.

Dva dana su prošla. Zbog znatiželje, bolova i uticaja porodične alternativne medicine uz velike muke i moje jauke skinuli smo zavoj. Tada je uslijedila salva negativne kritike na račun „doktora koji ništa ne zna, koje interesuje samo novac i koji ne znaju da liječe ljude.“ Dalje su kritike upućene meni, „koji se uvijek pravim pametan i ne želim da poslušam: da sam odmah upotrijebio rakiju, danas bi bio zdrav.“ Odvili smo zavoj – i mene su uvjerili da je tako bolje i pustili ranu „da diše i prirodno zaraste.“ Na rakiju ni tad nisam pristao.

Par dana kasnije, nakon slikanja noge i pregleda od strane mog prijatelja ortopeda, on me usmjerio najpoznatijem plastičnom hirurgu u Banja Luci. Pristao sam jer sam imao odranije pozitivno iskustvo sa ovim doktorom. Prvo, što je on uradio jeste da je oprao ranu i ponovo stavio obični zavoj. Kada sam se požalio da će tako rana zarasti zajedno sa zavojem, on je rekao da to i jeste njegov cilj jer je potrebno da se rana na taj način očisti od svih potencijalnih infektivnih bakterija do sledeće terapije i previjanja. Nad mojom glavom se upalila lampica: a-ha! Pa sam se pitao: Zašto nisam/nismo povjerovali da je i ofarbani doktor bio u pravu, bez obzira na ono što smo vidjeli i doživjeli svojim očima?

Moje sledeće pitanje je vezano za vjeru i duhovnost, jer ovaj blog ima za cilj da piše o tim pojavama: Zašto nam je tako teško vjerovati u Boga / Bogu? I koliko nam pomaže ono što zaista vidimo i doživimo, ukoliko nemamo pravi uvid, istinske informacije i prošireni pogled od strane nekog ko je prošao kroz slično iskustvo?

Odgovor je jasan: zbog našeg prethodnog negativnog iskustva. Naša vjera ili povjerenje se pokazalo pogrešnim jer osoba (u ovom slučaju medicinsko osoblje) nije bilo vrijedno povjerenja. Povjerenje traži vrijeme da se razvije, a trenutak da bude uništeno. ALI! Zaključak se sam nameće – nije pitanje da li trebam ili ne treba vjerovati, nego je pitanje kome mogu pokloniti svoje povjerenje. Niko od ljudi na ovom svijetu nije dostojnog apsolutnog povjerenja. Ali upravo zbog toga, mi odustajemo da ponudimo povjerenje bilo kome i ostajemo uskraćeni za mnoga prijatna iskustva, a obogaćeni mnogim bolnim trenucima. Jer, zasigurno ćeš se „prevariti ako vjeruješ previše, ali ćeš živjeti u mučenju ako ne vjeruješ dovoljno“ (F. Crane). Jer kao što „bez vjere nije moguće ugoditi Bogu“ (Sveto pismo, Jevrejima poslanica ap. Pavla 11:6) tako i bez povjerenje u međuljudskim odnosima nije moguće živjeti.

A o tome kako svako od nas može polako, korak po korak, ispitati da li je mudro uložiti svoje povjerenje u određenu osobu ili ideju, te koliko rizika je pametno ponuditi pročitajte ovdje.

I zapamtite, nije pitanje da li vjerujete ili ne – svako od nas to već radi. Osnovno je pitanje kome vjerujete. Zato se osigurajte da ta ličnost (ljudska ili božanska) bude uistinu vrijedna vašeg povjerenja.

„Sve što mislimo i činimo u nauci, zavisi od izbora naše pretpostavke. Ove pretpostavke leže u temelju nauke, iako same ne spadaju u nauku i ne mogu se provjeriti metodama nauke. Ako se ne mogu provjeriti metodama nauke, znači da se za njih ne može reći ni da su istinite ni da su neistinite, iako jesu smislene i o njima postoji prećutna saglasnost naučne zajednice… Ne znamo da li su istinite, ali VJERUJEMO da jesu.“ (Šušnjić, Metodologija, 17)

Advertisements

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s