Najčešći (najveći) uzrok naše kolektivne propasti

Ne znam šta ste pomislili kada ste vidjeli naslov ovog članka. Sigurno da postoji veliki asortiman naših (jednog naroda ili naroda – množina – uopšte sa ovih prostora, kako god oni sebe zvali i nazivali, nebeskim i zemaljskim imenima) slabosti te da ih je u jednom, ovako kratkom tekstu prilično teško sve nabrojati. Ovdje se osvrćem, prije svega, na nedavni događaj – pad aviona cesna 182P u Zalužanima kod Banja Luke. Iz ovog događaja je vidljivo koji je to naš najveći problem i najčešći uzrok naše propasti, fizičke i duhovne.

Kao prvo želim da spomenem čudnu ali stalno prisutnu podjelu žaljenja smrti poznatih za razliku od smrti manje poznatih. U ovom gradu, i oko njega, svakodnevno umiru stari i mladi, bogati i siromašni, poznati i nepoznati (mada je to pitanje najrelativnije: eto, meni, kao što vjerujem da mnogim drugim ljudima iz Banja Luke, niko od ovih što su poginuli nije bio posebno poznat). Ali mi se nastavljamo na tu ružnu osobinu čovječanstva koje žali više za smrću onih koji su vozili sportske automobile, avione ili koristile bilo kakve druge sportske rekvizite u odnosu na one čija je sudbina mnogo teža i gora – koji zbog borbe za opstanak i goli život nisu ni pomišljali na sport i njegove rekvizite. Ovim apelujem da konačno prestanemo da dijelimo ljude i da im dopustimo da na kraju svog života budu jednaki i isti: počasni pokojnici bez obzira na sve.

Rezultati istrage ove tragedije potvrđuju ono što smo oduvijek znali, a to je da smo narod koji ne mari za principe, pravila a ponajmanje za profesionalnost u onoj profesiji, sportu, zanatu, poslu … kojim smo se odlučili baviti. „Korišteno je neadekvatno gorivo, ni avion ni nisu tehnički održavani, nisu upisivani tačni sati letenja, a ni taj kobni let nije bio evidentiran…“ – su dijelovi izvještaja glavnog istražioca Stručne komisije za vazduhoplovstvo Ministarstva transporta i veza BiH.

Sve ovo nikome ko živi u ovoj zemlji ne bi trebalo da je išta čudno. Bez obzira da li je ovo tačan izvještaj (jer su se odmah našli oni koji će da ga ospore i našli dovoljno dobar argument: članovi komisije su pripadnici druge nacionalnosti) ili ne. To je naš svakodnevni neprofesionalni stav kojeg se čvrsto držimo i kojeg još čvršće branimo u svim velikim državnim (i mnogim drugim) organizacijama i preduzećima. Naučili smo mi odavno kako se lako može „plandovati“ i ne slušati one koji „samo nešto pametuju“ i ismijavati „one na zapadu jer se drže nekih propisa kao pijan plota.“ Banalan odlazak u banku, poštu, MUP … pokazuju kako najmanja činovnica ima pravo da vas  jednostavno prebaci na drugi šalter, pod izgovor da je „pao sistem“ te nastavi da pije kafu i gricka nokte.

To je toliko opšta pojava da su radnici koji pokazuju potpuno drugačiji stav (profesionalnosti) na svom radnom mjestu tako rijetki, tako dragocjeni i tako dobro upamćeni, pa makar ih sreli jednom u životu u gradu u kome ste se slučajno zadesili. Zbog toga mi se čini da na čestu primjedbu o propasti društva možemo samo dodati „Neka propadne nije šteta.“ A da se ipak nešto može promijeniti, može: „Promijenite nešto, promijenite sebe.“ A da sve nije tako crno, kazuje i ovo: ako ništa drugo, bar dobro znamo kako ne bi trebali da funkcionišemo.

Advertisements

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s