Živjela jedna žena, zla, prezla, i umrla. Za sobom nije ostavila ni jedno dobročinstvo. Zgrabiše je đavoli i baciše u vatreno jezero. A njen anđeo čuvar stao i razmišlja neće li se možda sjetiti nekog njezinog dobročinstva, pa da Bogu kaže. Sjetio se i rekao: ona je u vrtu isčupala luk i dala ga prosjaku.
A Bog mu odgovori: “Uzmi,” reče, “onaj isti luk, pa joj ga pruži u jezero neka se prihvati za nj, a ti onda vuci, i ako je izvučeš iz jezera, neka ide u raj, a ako se luk prekine, neka žena ostane gdje je i sad.”
Potrčao anđeo ženi i pružio joj luk: “Na,” kaže, “ženo, prihvati se da te vučem.”
I on počeo oprezno vući, i već ju je bio gotovo cijelu izvukao, ali uto spaziše ostali griješnici u jezeru da je vuku napolje, i svi se stali hvatati za nju da bi i njih s njom izvukao. Ali je žena bila zla, prezla, te se počela nogama ritati:
“Mene vuku, a ne vas, moj je luk, a ne vaš.”
Ali tek što je to izrekla, a luk se prekine. I pade žena u jezero, i ondje gori sve do danas. A anđeo njen zaplaka i otiđe.
(iz knjige Braća Karamazovi)
Naravoučenije: “Mislimo, dakle, da će se čovjek opravdati vjerom, bez djela zakona.” (Rimljanima poslanica svetoga apostola Pavla 3:28)
