Smrt NIJE neprovjerena glasina

Prijateljica mi je u mailu napisala kako čita moje tekstove i kako joj se neki od njih sviđaju, ali u istom tekstu prenosi jednu primjedbu svoje prijateljice („ne u cilju pukog prosleđivanja kritike, već da budeš još bolji“), koja je izrazila svoju reakciju zbog mog objavljivanja jedne pjesme Desanke Maksimović ovim riječima:

„Ko bi drugi pronašao ovakvu pesmu nego naš mračni brat iz Bosne. Nisam ni znala da postoji ova pesma… Dal’ je ikad napisao išta pozitivno i ohrabrujuće ili samo kritika i samo kritika… A mladom čoveku sa mladom ženom i malim detetom u punoj snazi zaista nedostaje radosti… Tužni, cinični hrišćanin… Apsurd. Baš tužno…“

I sad, ja opet pišem „mračno.“ Vjerovatno zato što vjerujem u pozitivnu vrijednost negativnih vijesti. A drugi razlog je smrt komšije Ž. H. On je bio uspješni poslovni čovjek, vlasnik stambene zgrade na koju je gledao jedan od mojih prozora. U sklopu te iste građevine je Gradska kafana, mjesto koje je okuplja najviše posjetilaca i pravi najviše buke. Poznavao sam i njegovu porodicu. Prije mjesec dana pozvao me je, dok sam se šetao sa ćerkicom, da popijemo nešto. Malena je pila „cokić,“ on vodu sa šećerom, a ja sam ih oboje posmatrao: nju da ne bi napravila neku štetu, a njega pitajući se šta pomaže ova zašaćerena voda njegovoj bolesti (imao je rak na plućima). Nakon što sam se vratio sa odmora, kafana nije radila, što je bio prvi put u moje dvije i po godine gledanja kroz ovaj prozor. Moja supruga je, na žalost, pogodila razlog. Izgleda, mi smo neki veoma sličan „mračni“ par.

Sledeće večere, dok sam se mučio sa nesanicom čemu je pomagala muzika iz susjednog kafića i pjesma nekih mladića, mislio sam o smrti komšije. I u tom trenutku sam shvatio i ustao da tu misao zapišem iako je bilo 01:45: mi ljudi (naročito mladi) veoma rijetko smrt doživljavamo kao nešto što će se dogoditi i nama lično; uglavnom se vjeruje kako je to opšta pojava koja zahvate ljude, čovječanstvo, pa eto, možda će jednom stići i nas. Iako nas neki, poput poznatog ex-yu režisera uvjeravaju kako je smrt samo neprovjerena glasina, misleći valjda da se život i poslije smrti nastavlja u nekom drugačijem obliku. To zagovaraju i mnoge religije. Moje je lično vjerovanje da će taj drugi život da nastane tek nakog opšteg vaskrsenja, o drugom Hristovom dolasku. Do tada, umrli su u stanju nečega što je sam Hristos nazvao snom bez snova:

„Ovo kaza i potom im reče: Lazar, naš prijatelj zaspa; nego idem da ga probudim. Onda mu rekoše učenici njegovi: Gospode, ako je zaspao ustaće. A Isus im reče za smrt njegovu a oni su mislili da govori za spavanje sna. Tada im Isus kaza direktno: Lazar je umro.“ (jev. po Jovanu 11:11-14)

No veza Isusa i ljudske smrti ne završava se samo u definisanju iste. Hrišćanstvo se razvilo upravo na premisi da je Isus iz Nazareta svojom smrću pobijedio smrt, baš kao što vaskršnji tropar to ističe:

„Hristos voskrese iz mertvih

smertiju smert poprav 

i suščim vo grobjeh život darovav.“   

Moguće da sam pogriješio u nekoj od riječi, davno sam bio u osnovnoj školi. Ali u suštini vjerujem da nisam: smrt NIJE neprovjerena glasina, ona je stvarnost, realnost. Meša o tome ovako zapisuje:

„Smrt je jekin, sigurno saznanje, jedino za šta znamo da će nas stići. Izuzetka nema, ni iznenađenja, svi putevi vode do nje, sve što činimo to je priprema, za nju. Priprema čim zakmečimo udarivši čelom o pod, uvijek joj bliže, nikad dalje. Pa, ako je jekin, zašto se čudimo kad dođe? Ako je ovaj život kratak prolazak što traje samo čas, ili dan, zašto se borimo da ga produžimo dan ili čas? Zemaljski život je varljiv, vječnost je bolja.“ 

A ta vječnost je jedino moguća preko Njegove smrti, o vaskrsenju, o Njegovu dolasku. Znam da je ovakva poruka primjernija za Vaskršnje / Uskršnje praznike, ali problem je što se umire i prije, i poslije, i za vrijeme tih praznika.

Advertisements

4 thoughts on “Smrt NIJE neprovjerena glasina

  1. SMRT NAS VREBA

    Čovek sam preko oranica hoda
    s vrećom o ramenu.
    Sneg je po zemlji,
    mraz i slana.
    Barice u ledu,
    ukraj puta smrznuta lešina psa.
    Život se čini beznačajnim,
    besmislenim, ali to je varka.
    To je zamka,
    to je grob.
    Tako je za razočarane.
    Crne ptice sleću na humke,
    hvataju neoprezne miševe.
    Smrt sleće na naša ramena
    i lovi neoprezne.
    Budite trezni.
    Smrt nas vreba.

    BGRD, 1992.

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s