19 – Kraj usamljenosti

Sami za Božić. Teško je zamisliti veću melanholiju u manje riječi. Druge fraze izražavaju više straha ili žalosti ili bijesa. Za jednostavnu tugu, ipak, teško je porediti druga osjećanja sa usamljenošću, odvojenošću od porodice i prijatelja, na Božić. Kao nijedan drugi praznik, nijedno drugo vrijeme godine, za Božić mi želimo da budemo sa onima koje volimo.

Božić povezujemo sa darivanjem. Ali upravo davanje poklona je povezano sa idejom da smo u društvu drugih, više nego išta drugo. Emerson kaže: „Jedini poklon je djelić samog sebe“. Savršeni poklon prenosi poruku da, koliko god nas događaji odvojali kroz proteklu godinu, mi smo stalno imali na umu osobu kojoj poklanjamo poklon. Uvijek je mnogo važniji dati sebe, biti prisutan, bar u mislima, nego dati poklon.

Možda ideja „prisutnosti“ objašnjava zašto tako mnogo ljudi pati od depresije u vrijeme koje treba biti vrijeme radosti. Za neke, to vrijeme koje ih potiče da odu negdje, negdje gdje postoje drage osobe sa kojima želite dijeliti poklone i vrijeme. Božić prekida grozničave aktivnosti koje ublažuju akutnu usamljenost ostatka godine. Ostali troše bezdušno cijelu godinu učestvujući u godišnjim okupljanjima, samo da bi našli, još jednom, tu fizičku blizinu članova porodice naglašavajući još jednom svoju emotivnu odvojenost. Mnogi pate od okrutne ironije usamljenosti, u prenaseljenom svijetu, tokom sezone okupljanja. Neke to vodi u očaj. To jednostavno izgleda potpuno pogrešno.

Razlog za ovaj osjećaj „pogrešnog“ dolazi iz smisla samog Božića. Snaga mita kruži nad ovim praznikom poput svjetlećeg oblaka i ta mitska snaga obrazuje polje značaja koje traje kroz vijekove. Jer u toku božićnih praznika, mnogi od najvećih mitova, najveća objašnjenja ove slomljene stvarnosti koju zovemo život, dolaze zajedno. Kao i ideja o Bogu žita, Božić potvrđuje da nismo stvoreni da umreno. Ali Božić ide korak dalje od toga, uvjeravajući nas, da nismo stvoreni da budemo sami, nismo stvoreni da kažem zauvijek. I Božić nas uvjerava da naše postojanje interesuje Vladara svemira.

Jedan od najvećih mitova drevnih vremena okreće se oko „vladara iz sjene“. U ovom mitu, vladar ili onaj koji to tek treba da postane – princ, kralj, kalif, imperator – putuje među svojim podanicima prerušen (Šekspir je posudio ovu ideju nekoliko puta). Vladar čini ovo da bi mogao da izbjegne izolaciju palače i da bi zaista saznao šta njegovi podanici misle i osjećaju. Duž puta, on susreće ohole plemiće ili službenike i najzad neke mudre ali osiromašene ljude. Na kraju, njegov stvarni identitet je otkriven vladan nagrađuje ponizne i kažnjava ohole.

Božićna priča daje jako drske i smjele tvrdnje, i podiže ovaj mit na najviši mogući nivo, jer ne govori da se jedan od mnogih vladara pojavio u skromnom odijelu. Tvorac svih stvari lično se pojavio kao novorođenče, rođen u štali! Jedno vrijeme, bilo je veoma moderno slikati Isusa iz Biblije kao velikog učitelja morala, čak i filozof kontra kulture. Možda. Ali on je lično tvrdio da je Bog. Takvi ljudi su inače ili veoma opasni ili veoma ludi.

Jer, da ne pogriješimo, on je tvrdio da je Bog. Religizone vođe su pokazale da jasno razumiju te njegove tvrdnje jer su uzeli kamenje da ga kazne za huljenje.

Isusovi savremenici su sumnjali da je on Bog, ali nikada nisu postavili pitanje o njegovoj ljudskosti. Ovaj „vladar iz sjene“ je doživljavao život kao i svi mi, u svim njegovim aspektima, povrede, glad, žeđ, žalost, ljutnju i ljubav. Njegova maska je bila tako savršena da su njegove komšije koristili njegovu ljudskost da bi ga „spustili na zemlju“: Poznajemo ga još od djetinjstva, on je sin stolara“.

Sačekaj malo, reći ćete. To je već previše. Kako može biti i Bog i čovjek? To je nemoguće! Da, u pravu ste. Naučno gledano, to se ne može dogoditi. Ali zapamtiti, nauka radi samo sa prirodnim svijetom. Ovakva tvrdnja jasno pokazuje da se radi o natprirodnom događaju. I Isus je trebao da bude upravo takvo misteriozno jedinstveno biće, potpuno Bog i potpuno čovjek, jer je jedino tako mogao da premosti jaz koji se pojavio između ljudskih bića i Boga.

Pošto je bio Bog, Isus je mogao da objasni šta Bog stvarno misli o ljudima. A budući čovjek uvjerio nas je da Bog potpuno razumije kroz šta mi prolazimo.

No postoji još nešto. Veoma je lako misliti da je Isus bio čovjek samo trideset i par godina dok je živio u Palestini. I onda ga je Bog posudio nama sa namjerom da ga vrati nazad nakon tridesetak godina svojeg putovanja na dužnost da bude čovjek. Ali Biblija jasno tvrdi da se Isus složio da bude čovjek znajući da to može da bude put u jednom smjeru, bez mogućnosti da se vrati nazad – da postane jedan od nas zauvijek. Zato izgleda tako loše biit usamljen, a naročito na dan Božića.

Događaj koji ljudi proslavljaju na Božić predstavlja kraj usamljenosti, božansku potvrdu da nije postojala namjera da mi budemo sami. Zauvijek ujedinjeni u ličnosti Isusa, Bog i čovječanstvo ne moraju biti nikada više razdvojeni!

To je prekrasna ideja, reći ćete. Ali, čak i ako je istinita, šta to znači u praktičnom smislu? Kako to može promijeniti moj svakodnevni život. Pa čitajte dalje.

Advertisements

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s