17 – Uobičajena čudovišta

Iznad njihovih glava, pljuštala je smrtna kiša čaura koja je sa sobom nosile ostatke civilizacije. Ali Magda i njen muž su se pravili kao da se ništa ne dešava, zadržavajući prividnost normalnosti zbog njihovo šestero djece. Čak i sada, dok trupe jurišaju u njihovoj blizini, ona sjedi, hladnokrvno češljajući djecu, jedno po jedno. Njihove sluge su završile sa poslom, djeca su obukli pidžame, pjevaju pjesmicu hodajući prema krevetima gdje ih čekaju šolje sa posebnom toplom čokoladom. 

Da li je dodala njihovu kosu kao sedativ u toplu čokoladu dok ih je uspavljivala? Da li je gledala ili je poljubila djecu za laku noć, dok je Dr Štumpfegar ubrizgavao smrtonosnu injekciju? Ne znamo. Znamo da kada je završila sa svojim materinskim obavezama, ona i njen suprug, Jozef Gebels, sproveli su do kraja svoj smrtonosni plan. Odšetali su baštu gdje su, na njihovu komadu, dobili metak u potiljak od strane SS vojnika.

Mi se užasavamo na takvo ponašanje, zahvaljujući što je tako jako rijetko. Ali, da li je? U svojoj knjizi „Ljudi laži“ M. Skot Pek suočava nas sa svakodnevnim zlim karakterima, stvarnim ljudima čija neobazriva okrutnost ledi nas zbog njihove hladnokrvne običnosti, zaprepašćujuće normalnosti. Na primjer, Pek nas upoznaje sa Bobijem, koji je došao kod psihijatra zbog svojih problema. Bobijevi roditelji nisu mogli razumjeti zašto njihov tinejdžer djeluje depresivno. U stvari, postojao je uticaj njegovog starijeg brata, Stjuarta, koji je izvršio samoubistvo. To je bilo veoma teško za sve njih. Ali oni, njihovi roditelji, su ljudi koji mnogo rade, i činili su sve što su mogli ali nisu uspjeli da razumiju zašto je Bobi bio tako nepažljiv i napravio im još više problema.

Poslije svega, Bobijevi roditelji su mu dali skupi poklon za Božić. Pištolj. Pištolj njegovog brata Stjuarta. Pištolj kojim se Stjuart ubio. Roditelji se sada čude kada vide kako Bobi nije uopšte zahvalan. I sada, su potišteni jer moraju da napuste posao i da ga vode psihijatru. Ne bi li Dr Pek mogao mu dati nešto što će ga učiniti manje nesretnim, manje problematičnim??  Ono što me plaši kada je u pitanju knjiga Dr Peka i svijet u kome živimo jeste kako obično i normalno zvuči svo to zlo. Ne samo u drugima i kod drugih, nego i kada sam ja sam u pitanju. Kako lako ja počinjem druge da koristim kao alatke, posmatrajući ih kao prepreke ili okrivljujući ih za svoje probleme. Kako brzo gubim empatiju za povrijeđene ljude na TV vijestima, na drugoj strani svijeta ili možda koju ulicu dalje od moje.

Skora istorija bi trebala da ukloni sve sumnje po pitanju da li su obični ljudi poput mene i tebe spremni i sposobni da čine velika zla. Bivši prijatelji i susjedi čine strašna krivična djela jedni protiv drugih u našoj zemlji i van nje, u Bosni i u Ruandi, da spomenemo samo dva mjesta u poslednjih deset godina.

Neobična čudovišta poput Hitlera i Staljina dobijaju podršku za svoja gnusna djela tako što ubijede obične ljude da krive druge za svoju nesreću. Za Hitlera to su bili Jevreji. On je ubijedio jednu od najsofisticiranijih i obrazovanijih populacija na svijetu da svi njihovi problemi dolaze od Jevreja koji žive među njima. Za Staljina to su bili „državni neprijatelji“. Ova vanserijska čudovišta dobili su podršku od hiljada običnih građana i tako ih pretvorili u obična čudovišta. Nedugo, ponašanje poput čudovišta postoje model ponašanja i postaje normalno ponašanje.

Ali nisu sva obična čudovišta postala na taj način dio velikog društvenog ili političkog pokreta. Neka su jednostavno odlučila da egzistencija svakog drugog je manje važna osim njihove, i počeli su da se tako i ponašaju. Vremenom, ovi mali tirani su počeli da mrze sve koji ugrožavaju njihove želju za potpunom kontrolom. Oni možda nisu bili u mogućnosti da istrijebe sve objekte svoje mržnje, kao što je to učinio Hitler, ali bi učinili kada bi mogli. No zato dopuštaju svome gnjevu da se raspali do kraja i onoliko često koliko im se to sviđa. Ili poput Bobijevih roditelja, oni jednostavno vide sve druge kao pokretno pokućstvo za upotrebu, zloupotrebu ili zanemarivanje, već po potrebi. Konačno postaju hladni do smrti ledenom mržnjom zvanom „ravnodušnost“.

Mi svi poznajemo ove mali tirane od vatre i leda. Šta Bog može učiniti sa njima?

Postalo je moderno, među religioznim umovima, da se kaže kako „svi mi obožavamo istog Boga“ i da „svi stižemo na nebo različitim putevima“. Pa, možda. Ali šta sa nacistom i Jevrejinom? Zamislite mjesto gdje su vatreni nacista i posvećeni Jevrejin natjerani da zajedno žive, zauvijek. Da li bi ijedan od njih zvao to mjesto „nebom“, „rajem“? ili bi mu se činilo više kao pakao? A šta je sa tutsima i hutsima iz Ruande? Kju kluks klan i afrički amerikanci? Stalno iznova, istorija nas podsjeća da ponekad pojedinac ili grupa nalazi svijet netolerantnim sve dok neki drugi postoje. Ljudi koji su odlučili da žive poput grabljivaca ne mogu biti sretni bez svog plijena i plijen ne može imati mira dok se nalazi među grabljivcima.

Neko je predložio da Bog čudesno promijeni grabljivce, čak iako oni ne bi željeli da se promijene. Ali to nas vraća na problem koji smo ranije već raspravili. Bog bi mogao promijeniti Hitlera u dražesnu osobu, ali robotskog tipa. Ali onda bi se mi plašili Boga više nego što bi ga voljeli i poštovali. Na kraju, šta je bolje reći: Ako me ne voliš pretvoriću te u robota koji me voli“ ili „Ako me ne voliš, mučiću te vječno u vatri pakla“?

Tako, ako biste vi bili Bog, šta biste uradili da riješite problem zla? On je imao samo tri opcije: 1) stvoriti savršeni svijet i primiti kao građane sve oni koji bi željeli da žive u takvom društvu, 2) pretvoriti grabljivce u simpatične bakice, 3) milostivo predati grabljivce njihovoj mizeriji.

Ili mislite da je zadnja opcija potpuno promašena, očigledno pogrešna? Sjetite se Magde i Jozefa Gebels, koji su pobili svoju sopstvenu djecu? Zašto bi uopšte uradili tako nešto? Nekoliko dana prije nego je pobio svoju sopstvenu djecu, Jozef Gebels je u eter izjavio sledeće: „Izražavam svoju nepromjenjivu odluku da neću nastaviti da živim … nego radije, uz Firera, završiti svoj život jer za mene lično on ne prestavlja nikakvu vrijednost ukoliko ga ne mogu potrošiti u službi Firera i na njegovoj strani“.

Žalosno, takvi ljudi zaista postoje. I ne samo čudovišta poput Hitlera i Staljina koji su uplašili čitav svijet. Mi svi poznajemo takve ljude. Mala stara žena koja se beskonačno svađa sa onima koji pokušavaju da joj pomognu. Poslovni čovjek koji uživa zakidati svoje zaposlene. Političari koji vide zadovoljstvo u ponižavanju potčinjenih. Ovi mali diktatori, ova uobičajena čudovišta ne mogu uživati u životu ukoliko ne postoje drugi da ih čine žrtvom. Oni odbijaju život u kome ne mogu diktirati uslove svima ostalima. Zato što ne želi siliti našu volju, Bog mora izabrati između njih i onih koji žele živjeti sa njim i sa svima ostalima.

Bog je obećao da će ponovo obnoviti svijet mira i sklada. I on zna da, kao što je Gebels posmatrao svijet bez Hitlera, ova uobičajena čudovišta će radije umrijeti. Na kraju, Bog će nerado prihvatiti njihov izbor.

Mi nalazimo mnogo od ovog zla u svom svakodnevnom životu. Kako da mi izbjegnemo mogućnost da postanemo ta uobičajena, svakodnevna čudovišta?

Advertisements

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s