5 – Smrt dolazi

Šta je to smrt uopšte? Shvatam da radije ne biste govorili o tome. Vjerujte mi, ja ne uživam u tome nimalo više od vas. Pogrebi i prostorije sa mrtvima prave mi emotivne šokove. Izbjegavam ih kada god je to moguće. Biti blizu mrtvog tijela uništava moj apetit i kvari mi dan.

A tu je i moja supruga. Ja odbijam da idem u muzej sa mojom suprugom ukoliko su na postavci bilo gdje mumije. Na kraju, da li biste vi voljeli biti viđeni u javnosti sa nekim ko cvokoće, vrišti i rida rastrojeno? Ne? Ni moja supruga takođe.

Smiješno jeste, ali jednostavno ne ide. ‘Svaka stvarna priča’, kaže Ernest Hemingvej, ‘završava smrću’. To je veoma dobra ideja za roman, film i TV dramu. Ali ja radije ne bih mislio sada o tome, hvala vam. To je depresivno. Tako da ja to pobijam sa malo crnog humora ne bi li minimizirao, smanjio, pokušao da ignorišem te ružne činjenice.

Bez obzira koliko to ne volijeli, bez obzira koliko godina imali, mi svi živimo jedan udisaj, jedan otkucaj srca udaljeni od smrti. Mi svi prepoznajemo neizbježnost – smrti i poreza i svega ostalog – ali mi se opiremo toj temi uopšteno i spremno odbijamo da razmišljamo o tome lično. I ja sam takav. Ne volim da razmišljam o smrti uopšte, ali zaista mrzim razmišljati o mojoj smrti.

U drevnim vremenima, kada je život bio kratak i smrt uvijek prisutna, ljudi su razmišljali dosta o smrti. Hiljadama godina ranije, čovjek po imenu Jov razmišljajući o ovoj temi je došao da zaključka koji odjekuje. Bez pritiska telekomunikacije, automobila, kompjutera i mikrotalasnih peći, imali su mnogo sporiji život onda, tako da ću prevesti i sažeti Jovove slikovite riječi:

JOV

EDOV MODERNI PREVOD

Čovjek, rođen od žene

Rodiš se

Kratka je vijeka i pun nemira

Život je šugav

… ne ostaje.

Onda umireš.

Zvuči poznato? Tehnologija nam je dala e-mail, elektriku, luksuzne toalete, ali kada se radi o smrti, mi se suočavamo sa istim pitanjem kao i graditelji piramida. Tako, njihovi odgovori nam mogu biti od koristi.

Počevši sa opštim razumijevanjem stvari koje je izrazio Jov, svi ljudi koji se čude nad fenomenom smrti tokom hiljada godina suočavaju se sa dvije mogućnosti: ili se smrću sve završava ili ne. Sve stvarno stare kulture su vjerovale u neki oblik postojanja nakon smrti.

Istočne religije vjeruju da život počinje i nakon smrti u krugu reinkarnacije, ponovnog rađanja. Vide život okarakterisan patnjom. Vjeruju da radeći loše stvari u ovom životu bivaju osuđeni na lošu karmu, rađaju se ponovo sa još više patnje u sledećem životu. Tako pokušavaju da žive besprijekoran život i tako izbjegavaju više života i više patnje. Koriste meditaciju da smanje patnju, izbjegnu zla djela i «postanu jedno sa svim» – da postignu nirvanu. Osoba koja je dovoljno sretna da umre u stanju nirvane izbjegava ponovno rađanje, a samim tim i patnju. Da zaključimo pogled istočnjačkih mistika, koristeći modernu parafrozu Jovovih riječi:‘Život je šugav, ti se rodiš, ukoliko zabrljaš, ponovo se rodiš. Život je šugav, ukoliko zabrljaš, ponovo se rodiš. Život je šugav … i sve tako dok ne popraviš stvari. Onda umireš.’

Drevni Egipćani, Maje, obožavaoci Vala, Kinezi – svi oni vjeruju da smrt ne obilježava kraj života, nego prelazak u neki drugi oblik života. Iz otkrića grobnica kralja Tuta, iz srednjeameričkih piramida, i drevnih grobova na bliskom istoku i Kini, mi znamo da sve ove religije gledaju u onaj život koji nastaje veoma slično ovom sadašnjem životu. Kraljevi i bogati građani ukrašavaju svoje grobove sa svim ugodnostima da bi tako adekvatno pripremljeni uživali u sledećem životu.

Čak i monoteističke religije – judaizam, hrišćanstvo i islam – sve uče da smrt ne treba da bude kraj. U svakom slučaju, ove religije govore o budućem životu koji veoma nalikuje na ovaj život: mnogo, mnogo bolji, za pravedne ili mnogo lošiji. Koristeći naš model, izrazićemo pogled ovih religija ovako: ‘Ti se rodiš, život je šugav, ali postoji mnogo bolji (ili mnogo lošiji) život nakon što umreš.’

Misao da se smrću sve završava je savremenog porijekla. Danas ljudi zauzimaju stav koji ja nazivam «naturalistički» pogled. Na ovaj način, smrt prestavlja samo jednu fazu u velikom životnom krugu. Tako tijelo se raspada nakon smrti, kažu oni, i svi oni molekuli od kojeg si ‘ti’ napravljen održavaju biljni svijet, koji neke životinje konzumiraju. Za dovoljno dosta vremena, tvoji molekuli će eventualno postati dio nekog drugog čovjeka, koji će u krajnjem smislu umrijeti i započeti ciklus iznova.

Kao i istočnjački mistici i naturalisti vjeruju u jednu vrstu reinkarnacije, ponovnog rađanja. Naturalisti se ponovo ne rađaju kao ličnost, nego neki od njihovih molekula mogu biti dio nekog drugog živog organizma nekada. Istočnjački mistici prihvataju da «postajanje jednog sa svime» je dobrovoljno, kroz meditaciju; naturalisti to čine nenamjerno, na molekularnom nivou. Ovo se može posmatrati kao «razblaženi istočnjački misticizam». Sumirajući ovaj pogled proizilazi sledeće: «Ti se rodiš, život je šugav, ti si đubrivo (koje potiče drugi život)».

Drugi i povezani pogled raste iz darvinizma ili evolucije. Evolucija objavljuje da ‘uspješni’ organizmi, uključujući i ljudska bića, žive kroz genetičke informacije koje ostave iz sebe u svoje potomstvo. Kao pojedinca tebe se to uopšte ne tiče, jedino je važno povećavanje raznovrsnosti genetičkih informacija koje ti ostavljaš.

Ovo je loša vijest za one koji nikad nisu imali djecu, bilo da su samci, neplodni ili homoseksualno opredijeljeni. Propuštajući da predaju svoje genetičke informacije bivaju odvojeni iz velikog evolucionističkog putovanja, zauvijek gubeći svoju jedinstvenost prepuštajući je zaboravu.

Sa druge strane, to toliko uopšte i nije važno budući da, prema ovom načinu razmišljanja, život postoji zbog složenog redosleda slučajnih događaja ili nesreća. Ti postojiš samo na prvom mjestu zbog ovih slučajnih dešavanja. Pa i kada je u pitanju sva složenost života, to je vječno određenje svemu. Tako izgleda da je život svemirska ideja crnog humora i šala na naš račun. Na račun svih. Ono što dođe slučajno biće uništeno bez cilja.  I dok se sve polako i veselo razvija naprijed, umiruće sunce će jednom eksplodirati i uništiti zemlju, odnoseći sav život sa sobom u nepovrat. Čak ako život i postoji negdje u svemiru, sve zvijezde će jednom izgoreti, ostavljajući svemir previše hladnim da održi život. Svemir koji je započeo vatrenim Velikim praskom završiće ledenim uzdahom.

Možemo opisati ovakav pogled na život riječima: ‘Rodiš se slučajno. Život je ružna šala, štucanje svemira. Umireš. Na posletku sve umire.’

Moramo izabrati između ovih opcija, bez ikakvog direktnog načina kojim bi mogli da provjerimo izabranu opciju. Dakle, ako ne možemo znati sa sigurnošću koja od ovih teorija o smrti je tačna, zašto se uopšte mučiti i razmišljati o tome? Pa zato jer ono što vjerujemo o smrti utiče na način kako živimo život. Ako ne postoji veliko Sutra nakon života Danas, onda ima smisla u rečenici uzmi sve što ti život danas pruža. Sa druge strane, ako današnje zlo djelo mora biti naplaćeno negdje u beskrajnom krugu ponovnog rađanja ili vječnoj paklenoj vatri, onda bi bilo mudro živjeti ispravno. Ako postoji slavno Sutra zvano Nebo ili ‘Raj’ i ono može da se osvoji, bilo bi glupo to ne uzeti u razmatranje.

Kako možemo izabrati između ovih različitih opcija? Moraćeš sam da središ svojim razumom. Mogu jedino da podijelim sa tobom šta je uticalo na moj izbor.

Koliko god mi uživali u životu, niko od nas ne vjeruje da je ovo savršeni svijet. Svi mi dijelimo isti osjećaj da, negdje na samom početku, nešto je krenulo naopako.

Bilo da je u pitanju plan ili prirodna selekcija, svi iskustva su nam svima jednaka – rastemo, odrastamo, zaljubimo se, vodimo ljubav, imamo djecu – sve to nam daje snažan osjećaj zadovoljstva i velike radosti. Osim jednog. Jedino nas smrt plaši, čini se da joj nije tu mjesto. Smrt nas vrijeđa, smrt nas plaši, čini se potpuno neprirodnom. Pjesnik Dilan Tomas je izrazio ovaj prirodni osjećaj pobune: «Ne idi dragi u taj zbogom / već se pobuni protiv umiranja svjetla…»

Čini mi da ako smrt zaista pripada ovom svijetu, onda ne treba da strepimo zbog nje, bar ništa više nego što strepimo zbog prelaska iz djetinjstva u zrelo doba. Može izgledati nepoželjna, kao gubljenje kose ili potreba za naočarima, ali ne bi trebali da je oplakujemo suzama i protivljenjem. Ipak, istina je potpuno drugačija.

Ovo me navodi na jednostavan zaključak: od svih prirodnih životnih iskustava, smrt mi se čini pogrešnom jer jeste pogrešna, čini se neprirodnom jer jeste neprirodna. Mi mrzimo da se rastanemo jer nije bila namjera da se rastajemo.

I ukoliko za smrt nema mjesta, ukoliko ona ne pripada ovdje, ukoliko je toliko suprotna prirodi koliko mi osjećamo da jeste onda su možda sve religije u pravu. Možda će zaista sve biti sređeno kako treba. Možda će zamršena mreža smrti biti uklonjena, njena drskost jednom slomljena zauvijek i oni koji su zagrlili Život dobiće ga ponovo. Možda, kao što jedna stara knjiga kaže, doći će dan kada, ‘smrti neće biti više … jer prvo prođe.’ (Otkrivenje 21:4) To je ono što ja vjerujem. Ja vjerujem da najistinitija priča završava životom.

Advertisements

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s