Đavo je umro a niko mu na sahranu nije otišao

Naslov ovog članka nije ime nekog novog filma niti knjige, iako može zvučati kao takav. To je više konstatacija po pitanju vjerovanja (ili je bolje reći modernog nevjerovanja) u postojanje zla u vidu ličnosti, vjerovanja koje je vijekovima bilo dio hrišćanske (a i drugih monoteističkih religija). Đavo je nestao, mada niko nije primijetio tačno kada i kako. Jednostavno, on je prestao da postoji jer, reći će neki, i nastao je na isti način: u umu religioznih ljudi i na stranicama njihovih knjiga. No da li je to zaista tako?

Vjerovanje u postojanje zla utjelovljenog u ličnosti Lucifera, palog anđela koji je padom dobio ime Sotona (šatan na jevrejskom jeziku znači opadač). On u Bibliji nosi i druga imena kao što su đavo (jev. po Mateju 4:1), zmija (1. Mojsijeva 3:1), aždaja (Otkrivenje 12:9) … Negdje do 18. vijeka, ovo vjerovanje je bilo uveliko prihvaćeno. No nakon religijskih progonstva neistomišljenika i ratova pokrenutih iz krila vjere i njenih vođa, ovo tumačenje počinje polako da gubi na svojoj snazi. Sa Ničeovim „Bog je mrtav“ polako ali sigurno umire i đavo. „Razum“ traži da ljudska bića prihvate odgovornost za svoje ponašanje i prestanu ga prebacivati na neko nepostojeće biće.

Sa druge strane, zlo uveliko kulminira i dominira ovim vremenskim periodom, pa se zato nude neka nova (a u stvari davno odbačena) objašnjenja za postojanje zla – uglavnom iz nehrišćanskih spisa. Jedno od njih je vjera u apsolutni dualizam, koja potiče iz zoroastrijanizma: postoje dva vječna principa (ne ličnosti), dobro i zlo, koji se bore do trenutka kada se nadamo da će se dobro konačno odvojiti od zla. Ova dva principa su posmatrana kao jednaka po snazi i vremenu postojanja – upravo zbog toga postoji stalno previranje: ponekad smo dobri, a ponekad zli.

Drugi oblik odgovora na postojanje zla u svijetu jeste monistički pogled: zlo je jednostavno nedostatak ili izopačenje dobra i takođe ne postoji u obliku ličnosti. Sve više modernih hrišćanskih teologa (N. T. Wright, Bart Ehrman, Robert Alden …) zauzima stavove koji su prilično daleko od učenja Svetog pisma, što takođe utiče na prihvatanje alternativnih objašnjenja.

U knjizi proroka Isaije (14:12-14) nalazimo biblijski opis postojanja đavola i njegovog djelovanja. Njegov pad (đavo je nekad bio vodeći anđeo) sa neba je definisan pitanjem: ni samom biblijskom autoru nije jasno kako se to moglo desiti, ali očigledno se desilo. Sve je počelo u njegovom umu kada je za sebe poželio prijesto koji je pripadao samom Bogu: izaći ću na nebo (13. stih). Ali nije bilo dovoljno podići se, nego je bilo neophodno podići se iznad svih ostalih (Božjih stvorenja). A konačni cilj je izražen sledećim riječima: Izjednačiću se s Višnjim (14. stih), jasno je sa Bogom.

Dakle, anđeo je postao đavo kada je poželio da postane Bog. Biblija to označava terminima pobune, pobune protiv Božje vladavine. Ono što je posebno u biblijskom izvještaju jeste da nije u pitanju borba između bogova, kao u ostalih bliskoističnih opisa kosmogonija. On nije neki zli bog, jer đavo je stvorenje i nije vječan. Da je Bog u tom trenutku uništio ovog anđela, postojala bi sumnja u Božju vladavinu pravde i ljubavi. Dopustivši da se tvrdnje ovog anđela dokažu ili poreknu, počeo je sukob između dobra i zla, sukob između nosioca ovih vrijednosti: između Boga i anđela Lucifera.

Ovo je kratki biblijski opis početka i razvoja zla i njegovog nosioca. Za mnoge danas, đavo je i dalje samo metafora. Što se on češće prikazuje u kinima i na filmskim platnima, to se u akademskim krugovima sve više vezuje za svijet imaginacije. I upravo se ovdje nalazi njegov najđavoskiji uspjeh: uvjeriti ljude da ne postoji. I naravno, prebaciti svu krivicu za svako zlo na samog Boga. I potaknuti tzv. Božje sledbenike da svaku negativnu globalnu pojavu (poput ove poslednje u Japanu) opišu terminima Božje kazne na one koji u njega ne vjeruju – što je takođe biblijski netačno. Na kraju krajeva, ako nema đavola onda nema potrebe ni za spasenjem ni Spasiteljem. Takvim razmišljam i sam Isus Hristos je jedan više religijski čudak koji je živio na ovom svijetu. To je potpuno razumljivo jer u paklu je đavo pozitivna ličnost.

I sve ovo se dešava u vremenu kada zlo „kipi“ na sve strane i kada bi pravi i istinski Hristovi sledbenici svojim životom i djelovanjem trebali da pokažu više morala i vrednota, ne bi li ovom svijetu olakšali patnje koje začetnik svakog zla uveliko umnožava. Od Hristovih sledbenika se očekuje više morala i pozitivizma ili bar onoliko koliko ga ovih dana možemo vidjeti u „nehrišćanskim“ Japancima.

Advertisements

2 thoughts on “Đavo je umro a niko mu na sahranu nije otišao

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s