Jev. po Luki 5:17-26

Jedan od rijetkih tekstova u kome se spominje da se Hristova publika sastoji od fariseja i književnika. Ako čitamo jevanđelje po Luci, vidjećemo da postoje dvije najčešće situacije: 1) narod se skupljao i Isus im je govorio riječ ili liječio (5:1, 6:17, 8:4) 2) narod se skupljao i Isus im je govorio riječ ili liječio, a među prisutnima su i fariseji i književnici (5:29-30, 6:1-2, 7:36.39, 11:14-15). U svakom od slučajeva gdje se spominje i prisutnost fariseja i književnika, možemo očekivati da će se desiti neki problem, da će stvari poći nekim neobičnim tokom. Isus nije mogao da djeluje i da se ne suoči sa određenim oblikom protivljenja ukoliko su u njegovoj publici bili prisutni predstavnici neke od ovih grupa. Ovaj dio teksta počinje izvještajem o prisutnosti i fariseja i književnika, što znači da možemo i ovdje očekivati problem. Sa druge strane, pisac izvještava da se uprkos njihovom prisustvu jasno očitovala Božja sila. Prevod Karadžića je malo neodređen: sila Gospodnja iscjeljivaše ih; može se pomisliti da su fariseji bili primaoci ove sile, što na žalost nije bio slučaj, iako je ta ista sila bila moguća i za njih same, da budu duhovno izliječeni. Jasno je da su oni to odbijali: na drugom mjestu stoji da su fariseji odbacili Božji savjet za njih da budu kršteni od strane Jovana Krstitelja (7:30). Drugi prevod jasno kaže: Isus je liječio Gospodnjom silom. Dakle, i pored protivljenja božanska sila je bila prisutna onima koji su je željeli.

Luka ljekar dalje zapisuje ovaj posebni slučaj, gdje su na nosilima ljudi donijeli jednog čovjeka koji je bio oduzet, koji nije mogao da hoda. Tražili su način da uđu i metnu nosila pred Isusa. To jasno pokazuje da je Isus ovaj put bio u nekoj prostoriji, da nije govorio napolju. Ali ulaz u to prostoriju je bio prepriječen narodom, tako da su nosioci morali potražiti neki drugi način da priđu Hristu.

Ovo je jedna od posebnih ideja koja se provlači kroz ovaj tekst, a inače kroz jevanđelja: biti u Hristovom prisustvu. Vidimo fariseje i književnike koji su najbliže Isusu; sledeći krug prisutnih je narod koji se nalazi u i oko kuće u kojoj Isus boravi. I treći krug su oni koji žele da priđu, ali ne mogu jer nema mjesta. Isus je, bez ikakve sumnje, bio veoma popularna osoba. Ali zanimljivo je da oni koji su najdalje od Hrista osjećaje najveću potrebu da budu blizu njega. Dok, s druge strane, oni koji su u njegovoj blizini, tekst otkriva, tu su sa potpuno pogrešnim razlozima. Iako sjede do Isusa, u prvim redovima, njihove misli su protivne Isusovoj misiji. I Isus to zna. Postavlja se pitanje kako će ovaj bolesni čovjek doći u Hristovo prisustvo. Kao i svi ostali. Ali čovjekova bolest, za koju traži lijek od Isusa, ga u isto vrijeme sprečava da dođe do Isusa. Trebao bi da hodajući da dođe do Isusa, ali on ne može da hoda. Zato ga njegovi prijatelji uzimaju i nose do Isusa. I kada je bio tu, u blizini rješenja svog problema, svoje bolesti, javlja se drugi problem: Isusu je nemoguće prići, drugi ljudi su već zauzeli mjesto. Niko i ne pomišlja da bi trebalo da se napravi prostora i da se propusti ovaj čovjek na nosilima. Vjerovatno su svi bili zainteresovani za rješenje svog vlastitog problema tako da nisu obraćali pažnju na druge oko sebe. Ali osim toga, u ono vrijeme bolest se smatrana Božjom kletvom. To je razlog više što se niko nije htio pomjeriti i napraviti mjesta ovom grešniku. U takvim uslovima, imati nekoga, imati prijatelja koji će primijetiti tvoje potrebe i dovesti te u Hristovo prisustvo znači sve; to je sve što ti možeš poželjeti na ovom svijetu. Ovi prijatelji preduzimaju radikalan potez i odlaze na krov kuće u kojoj Isus boravi i pokušavaju da ga spuste pred Isusa. Sve što žele je Hristovo prisustvo. Mora postojati način da ovaj bolesni čovjek nađe mjesta pred Isusom.

Kuća u to vrijeme bila je „malo“ drugačija od kuća u kojima mi danas živimo. Jedna od glavnih razlika jeste da nisu imali krova od crijepova nego se krov sastojao od svakakvog materijala (posebno kod siromašnijih slojeva). Kada bi se takav krov „otvorio“ to je ujedno značilo padanje prašine i dijelova tavanice usred vaše kuće. Da sam ja bio jedan od onih koji su nosili ovog bolesnika, vjerovatno bih rekao: „Eto, učinili smo sve što smo mogli. Donijeli smo te čak od tvoje kuće, pronašli mjesto gdje se nalazi Isus, pokušali da prođemo … ne ide. Probaćemo drugi put.“ Hvala Bogu, što ja nisam bio tamo. Bolesnik bio ostao nepokretan. Prijatelji ovog nepokretnog čovjeka, šute i djeluju u njegovu korist. Nije zapisana nijedna njihova riječ. Šta više, Isus je jedini koji progovara, fariseji su oni koji imaju negativne misle. Jedino ovi prijatelji su opisani glagolima akcije: sve što oni rade jeste da rade. Za druge.

I nakon što ga donose u Hristovo prisustvo, prije nego je bilo ko šta zatražio, Isus progovara i kaže: „Opraštaju ti se grijesi.“ I čim je to izgovorio, u umovima fariseja se rodila osuda. I onda, iako samo Isus zna šta oni misle, on iznosi misli njihove pred sve i objašnjava svoj postupak. Šta je lakše, oprostiti grijehe ili narediti bolesnom da ozdravi? Stari zavjet je tvrdio da riječi proroka vrijede tek onda kada se dokažu. Tako da on prelazi sa riječi na djela potvrđujući tako ono što je već rekao. Šta više, Isus jednostavno proglašava, kao što su to činili sveštenici u hramu, da je Bog oprostio grijehe ovog čovjeka. On ne kaže: Opraštam ti grijehe. Tako da problem nije šta je Isus rekao, nego kontekst u kome je to rekao. Jedino sveštenik je mogao izgovoriti ove riječi, samo u hramu i nakon prinešene odgovarajuće žrtve. Svojim riječima Isus zaobilazi hram, sveštenike i žrtveni sistem – jer je on glavni smisao i hrama, i sveštenika i žrtvenog sistema.

Zbog svega toga, ljudi su mogli da kažu: čuda se nagledasmo danas. Ne samo da je krov bio otvoren, da je bolesnik spušten, da je uzeti ozdravio nego je oproštenje postignuto van hrama i van žrtvenog sistema.

Nekoliko pouka za današnje vrijeme:

1.           Vijekovima su fariseji tumačeni u negativnom kontekstu i često poistovijećani sa sveštenstvom. Oni su ti koji su najbliže Isusu, bar fizički (poput fariseja). Ali to jednostavno nije tačno tumačenje teksta, jer fariseji nisu bili sveštenici. Farisej može biti bilo ko i u duhovnom kontekstu oni postoje i danas, samo u drugom obliku. Dovoljno je da naslijedimo njihovu teologiju i praksu. Ko su oni? Bog zna, on čita srce i pobude. Ljude možda i mogu obmanuti, ali Boga sigurno ne.

2.           Može li se desiti da i mi danas smetamo nekim ljudima da dođu u Hristovu blizinu? Primjećujemo li one koji bi došli, samo da mogu, ali su na razne načine spriječeni – a ne dao Bog, da smo mi ta prepreka. Sa druge strane, jevanđelje je takvo: neki ljudi dopuste da budu promijenjeni, a neki ostanu, na žalost, zauvijek isti: želeći da budu glavni i u svemu prvi često sprečavaju mnoge druge koji bi došli Hristu, samo da je put do Njega bio prohodan.

3.           Posebna pouka: grijeh sprečava ljude da dođu Hristu, a nekima od hrišćana smetaju grešnici. Tako se dešava da „svijet“ živi na obali, a Hristova crkva na malom ostrvu i oni se dovikuju i pozivaju jedni drugi, a niko ne pravi nijedan korak. Mi očekujemo da ljudi dođu Hristu, a „svijet“ očekuje da mi dođemo k njima. U ovom slučaju, „svijet“ je u pravu: to je ujedno i Hristov poziv – idite. Sve dok budemo čekali da ljudi dođu sami u crkvu, ona će biti jednako prazna, kao i naš duhovni život.

4.           Ko je platio popravak krova? Dovođenje ljudi k Isusu košta: novaca, ali isto tako i živaca. Mnogo je lakše sjediti i davati im smjernice gdje da skrenu i kuda da pođu nego se aktivno uključiti u njihove živote. Dovođenje ljudi Isusu ponekad zahtijeva radikalne, nesvakidašnje napore i djela, baš kao što je skidanje krova sa kuće. Za ove ljude, dovesti bolesnika u Hristovu blizinu vrijedilo je svakog truda i pokušaja, koliko god on izgledao lud u očima „svetaca.“ Ljudi su najvrednije što crkva može da ima: to nisu podovi, klupe, vrata i prozori.

5.           Isus je dovoljan. Veoma često imamo mnoštvo dodataka. Veoma često želimo da mi budemo ti dodaci – naša mišljenja. Veoma često ljudima dajemo prvo dodatke: kako da se obuku, šta da jedu, kuda da idu i kuda da ne idu … Veoma često počinjemo pravilima, a zaboravljamo da je naše dovesti ljude u Hristovo prisustvo. A tamo će onda oni biti promijenjeni. I tamo će im On, a ne mi, reći šta god njih treba da se promijeni. A reći će nam takođe šta bi kod nas trebalo da se promijeni.

Advertisements

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s