Poroci i geni

Stojeći pored kase i čekajući na svoj red, slušam razgovor majke i djeteta ispred mene. Vjerujem da svi to ponekad radimo, što voljno što nevoljno. Dječak traži „marku“ za koju majka želi da zna kako će biti potrošena. On pokazuje na jedan od mnogih aparata „mamipara“ koje zli ljudi postave na hodnicima supermarketa. Ta mjesta naročito draže i izazivaju djecu da troše novac, a roditelje da im brane i tuku ih, kad ne mogu drugačije naučiti djecu na štednju. Majka odgovara: „Ne može, ako ti je otac kockar, ti to nećeš biti.“ Na te riječi se kasirka smješka, kao dobra fora; a ja, ja podižem obrve i pitam se: „Zar zaista ova majka vjeruje u riječi koje izgovara?“

Uglavnom to je tako prihvaćen stav među ljudima da ga niko i ne dovodi u pitanje: Roditelji mogu da rade šta hoće, to nikako ne utiče na njihovu djecu. Njima ćemo jednostavno to zabraniti: bilo da se radi o pušenju, alkoholu, kockanju … zaboravljajući pri tom da se djeca uče primjerom, a ne riječima, zabranama i batinom.

Kad smo već kod kockanja, možda najbolji opis uticaja ovog poroka na porodicu i djecu dao je Laza Lazarević u svojoj pripovjetci „Prvi put s ocem na jutrenje.“ Bavljenje ovim „đavoljim zanatom“ je potpuno promijenilo Mitra, oca ove porodice, koji postaje ravnodušan prema djeci, neprepoznatljiv i tuđi. To pokazuju njegove riječi: „Otkad ih nisam vidio!“ Predavši se potpuno kockarskoj strasti, on duh kafane prenosi na vlastito ognjište. Gubeći sve što ima i što je s mukom stekao u jednoj besanoj noći, on ipak nalazi prihvatanje kod žene Marice, a obnavljanje odnosa sa djecom dolazi kroz poziv nasledniku: „Sine, hajdemo u crkvu.“

Svjesni mnogih propusta obe strane i mnoštva loših vanjskih uticaja, možemo samo da žalimo što je ovaj poziv (p)ostao tako rijedak, a što naša ružna stvarnost zatiče dvije, pa čak i tri, (muške) generacije jedne porodice sa tiketom u ruci ispred velikog ekrana gradske kladionice.

Od kada sam postao otac, ova mala pjesmica mi donosi mnoštvo mudrosti i opomene, te je dijelim sa svim roditeljima i onima koji će tek to da postanu.

Oprezan čovjek želim da budem,

Jer mali me drugar prati;

Ne usuđujem se s puta da skrenem

Od straha da će mali za mnom da krene.

Pogledu njegovom pobjeći ne umijem,

Sve što vidi da činim pokušava i sam.

Nalik meni kaže da će biti –

Taj drugar mali što me prati.

I dok tako po ljetnjem suncu i zimskom snijegu idem,

Prisjetiti se uvijek moram,

Da tog drugara što me prati

Za godine što dolaze spremam.

(Mali drugar što me prati)

Advertisements

2 thoughts on “Poroci i geni

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s