15 godina ovako. Ovdje. A tamo sunce.

Ja, kao vjerovatno i veliki broj drugih ljudi, često razmišljam jesam li na mjestu na kome bih želio da budem. Vjerovatno nas u tome, pored ostaloga, zbunjuju drugi ljudi, njihove pozicije i njihova mjesta i pitanje: „Zašto ne bih i ja mogao … biti tamo gdje je on sad.“ Neki kažu da je ovo glavni uzrok današnje depresije i negativnog pogleda pojedinca: prevelika izloženost životima drugih i lično poređenje. Nekada se to zvalo zavist, a danas … danas se to uopšte ne zove. Izgleda da sama dođe.

Nakon nekog vremena ponovo sam u Beogradu, na Banovom Brdu. I šetam se jednim od poznatih mjesta, kroz pijacu u Požeškoj ulici: u jednom njenom ćošku ima mjenjačnica i trebam promijeniti konvertibilne marke (ili eure) u ovdašnje dinare. Kurs je uvijek loš za one koji kupuju. Prolazeći tim mjestom, koje mi je jako dobro poznato, vidim poznata lica. Naime, nedaleko od ove pijace je bilo malo fudbalsko igralište, ograđeno žicom, na kojoj su se tako često probijale lopte da bih znao i po tri puta na dan odlaziti kod jednog te istog čovjeka i kupovati „fudbal.“ Skoro pa sedam godina je prošlo od tada: isti ljudi na istom mjestu. Sedam godina.

I ta misao me podsjetila na jedan karakter iz Mešinog romana Derviš i smrt: čuvar Džemal. Dok derviš Ahmed Nurudin razmišlja o svom trenutnom položaju u zatvoru, sreće ovu ličnost koja je cijeli svoj život provela u tamnom podrumu koji služi kao mjesto za čuvanje kriminalaca. Od jednog osuđenika čuo je nekoliko ajeta (stihova) iz Kur’ana o vječnom životu. Sada je želio da mu ovaj derviš to ponovo recituje. I Ahmed počinje:

„Reći će nesrećni izabranima: „Čekajte malo da uzmemo od svjetla vašega!“ odgovoriće im se: „Vratite se i tražite sebi svjetlo.“ Onda će između njih podići zid, unutra će biti milost, izvan zida patnja. Vikaće oni izvana: „Zar nismo bili s vama?“

Na ove stihove Džemal reaguje: „Oh, Bože milosni. Opet. Bez svjetla.“ Ćutao je zatim dugo, uzbuđeni mozak mu se mučio. Disanje mu je teško.

– A ja? Gdje ću ja?

– Ne znam.

– Hoću li s desne strane?

– Može biti.

– „Vas čekaju vrtovi rajski, u kojima rijeke teku.“ Tako je on govorio. Prije tebe. I o suncu. Gdje ću ja? To je za zasluge. Imam li ih ja? Zasluge? Petnaest godina ovako. Ovdje. A tamo sunce. Rijeke. Voće. Za zasluge.

Dugo vrijeme na jednom mjestu čini da ljudi počnu da gube nadanje u promjenu. Rješenje se često nudi u putovanju: promijeni mjesto (boravka ili rada, svejedno) i nešto će se promijeniti (na bolje). Ali i pored svog ubjeđivanja sa svih strana, promjena bilo čega osim nas lično neće doprinijeti do stvarne promjene i poboljšanja. Otkrio sam da gdje god da pođem, u bilo kakvo okruženje, ja ponesem sebe sa sobom. I to je ono što pravi problem ili što ga rješava: a ne promjena mjesta ili okruženja. Ako želiš promjenu, budi promijenjen. Tek onda ćeš biti spreman za svaku sledeću bolju (ili lošiju) opciju.

Advertisements

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s