Poklon koji niko ne želi – konfrontacija

Postoji jedan paradoks o ljudima: mi želimo da znamo istinu o sebi, a u isto vrijeme ne želimo da znamo istinu o sebi. Evo uzmimo za primjer naše tijelo. Mi kupujemo vage da nam kažu istinu o stanju našeg tijela, a onda ih izbjegavamo ili ih se otarasimo kada ne volimo istinu koju nam govore.

Mnogi ljudi (posebno određenog pola) prilaze vagama sa posebnom opreznošću. Oni izuju cipele  prije nego što stanu na nju, u mnogim slučajevima one ne žele nikog oko njih, potpunu privatnost; oni će stati na vagu jedino u odredjeno vrijeme dana – obično ujutro, prije doručka i nakon sto su išli u toalet. Oni uklanjaju i najmanje parče odjeće sa sebe kao i nakit, ukrase iz kose, teški ruž sa usana prije nego što stanu na vagu. Oni izdahnu prije nego što pogledaju u brojeve.

Vage su sredstva odgovornosti. One nam govore o realnosti. Mi možemo da pokušamo da ih nadmudrimo, ali ako im dopustimo one će nam otkriti istinu.

Zajednica je mjesto gdje stajemo na vagu. Ja ne znam da li ti trebaš neki instrument da ti kaže koliko si kilograma nabacio, ali znam da svako od nas treba duhovne prijatelje da nam kažu istinu o našem srcu i duši. Svi mi imamo imamo slabosti s kojima ne možemo da se borimo sami. Mi trebamo nekoga da nas podsjeti na naše najdublje vrijednosti i da nas opomene kad naš život krene u drugom pravcu. Mi trebamo nekog da nam pomogne da ispitamo svoje motive i svoju savjest. Mi trebamo nekog ko će nam reći istinu.

Mi trebamo nekog ko će nam reći istinu zbog toga što je naša sposobnost da živimo u laži nevjerovatna. Mi smo poput čovjeka na dijeti, koji je se vozio pored slastičarne, i koji je rekao da će stati da pojede krofnu jedino pod uslovom da pred slastičarnom nađe slobodan parking za auto i da u tom slučaju je Božja volja da pojede krofnu. I naravno poslije sedmog kruga oko slastičarne, pojavio se slobodan parking.

Većina od nas nismo nikad pozvali neku osobu da bude onaj koji će nam reći istinu iz istog razloga  zbog kojeg ne stajemo na vagu: Mi se bojemo onog što ćemo saznati. Šta ako neću moći da podnesem istinu o sebi?

Ditrih Bonhofer je jednom prilikom kazao:

„Ništa nije okrutnije od blagosti koja ostavlja druge u njihovom grijehu. Nista nije vrijednije od strogog ukora koji poziva drugog vjernika u zajednici, da se vrati sa staze grijeha.“

Mi trebamo prijatelje koji će nam pomoći da prihvatimo realnost, koji će nas držati odgovornim za odluke koje smo donijeli.

Svi mi moramo da donesemo odluke o vrijednostima koje želimo da poštujemo, o tome kakav prijatelj, muž, otac ili komšija želim da budem. Ali same odluke nisu dovoljne. Mi trebamo odgovornost. Nekog ko će ići pored nas i pitati nas: Kako ide? Da li se držiš svojih odluka? Da li nešto treba da se promijeni? Da li postoji grijeh ili iskušenje sa kojim se boriš? Mi trebamo druge da nam pomognu da živimo u skladu sa našim najboljim namjerama i vrijednostima. Kao što atletičari treniraju sa trenerima, tako je i u svakoj oblasti u zivotu.

Organizacija Anonimni Alkoholičari se temelji na ovom principu. Njihovo osnovno pravilo je da zavisnost ne možeš pobijediti sam. Njihove grupe su sastavljene od ljudi koji su shvatili da su sami bespomoćni u borbi sa alkoholom i da će pobijeda doći jedino ako pomažu jedni drugima.

Izvor: Blog za istinske tragaoce za istinom i ljubavi

Advertisements

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s