Fragmenti svjetskog fudbalskog prvenstva: vuvuzele, sudije i hobotnica

Kao i svako prethodno najveće takmičenje u fudbalu i ovo je imalo svoje posebnosti po kojima će ostati upamćeno. Meni su pale u oči tri od kojih svaka govori nešto o nama ljudima, svijetu u kome živimo i našim potrebama i željama.
Vuvuzele, nepoznata riječ koja je za kratko vrijeme postala međunarodna, su očigledno pokazale još jednom raznolikost ukusa i nemoguću misiju njihovog usaglašavanja. Ono što je za jedne predivan zvuk podrške i pobjede, za druge je buka i iritiranje prvog stepena. Za jedne je to sveti zvuk koji ne bi smio da se olako koristi u profane svrhe, dok je za druge taj isti zvuk svetogrdan i treba ga zabraniti na svaki mogući način, uključujući i fetvu. U ovom kontekstu predviđanje jednoobraznosti i uniformizma je daleko od ostvarivanja, a opet mnogi, ne samo religijski proroci ukazuju kako svijet neumitno njemu ide. Pitanje je samo šta će se u takvom uređenju desiti sa svim našim razlikama.
Sudije su odigrale ključne uloge – na mnogim utakmicama bili su važniji od svih 22 igrača plus zamjene. I opet se pokazala ta ljudska slabost, pogrešivost, kojoj izgleda nema granice, čak ni u našem digitalno-informatičkom vremenu. Ni najveća dostignuća savremene nauke nisu uspjela da poboljšaju unutrašnje kvalitete ljudi niti njihov moral – finalna utakmica je pokazala da je čovjek za gram zlata i slave sposoban i spreman drugom čovjeku „slomiti glavu.“ Čovjek je čovjeku zaista vuk. Pa možda i zbog toga sve više ljudi se okreće životinjama.
A jedna od njih, proslavljena hobotnica po imenu Pol je pokazala šta je naša najsušnija potreba danas. To više nije samo hljeba i igara nego predviđanje i tumačenje događaja koji će mi donijeti sreću i korist. Zanimljivo je da nam racio i logika (vjerovatno uništena propustima sudija) nisu važni i da nikoga nije briga ko u stvari proriče – ono što je važno jeste da pogađa. Ovim se postavlja veoma dobra podloga za prevaru (bilo kolektivnu bilo pojedinačno) u onom trenutku kada većina ljudi svoje povjerenje preda nekom drugom u „pipke“ (da ne napišem ruke) a time i svoju sposobnost odlučivanja.
Sve ovo posmatrano zajedno čini da svaka sledeća vrsta takmičenja na svjetskom nivou bude manje neizvjesna i manje zanimljiva. Jer ako nastavimo sa ovakvom praksom, svakom beskičmenjaku će ishod biti unaprijed poznat.

Kao i svako prethodno najveće takmičenje u fudbalu i ovo je imalo svoje posebnosti po kojima će ostati upamćeno. Meni su pale u oči tri od kojih svaka govori nešto o nama ljudima, svijetu u kome živimo i našim potrebama i željama.
Vuvuzele, nepoznata riječ koja je za kratko vrijeme postala međunarodna, su očigledno pokazale još jednom raznolikost ukusa i nemoguću misiju njihovog usaglašavanja. Ono što je za jedne predivan zvuk podrške i pobjede, za druge je buka i iritiranje prvog stepena. Za jedne je to sveti zvuk koji ne bi smio da se olako koristi u profane svrhe, dok je za druge taj isti zvuk svetogrdan i treba ga zabraniti na svaki mogući način, uključujući i fetvu. U ovom kontekstu predviđanje jednoobraznosti i uniformizma je daleko od ostvarivanja, a opet mnogi, ne samo religijski proroci ukazuju kako svijet neumitno njemu ide. Pitanje je samo šta će se u takvom uređenju desiti sa svim našim razlikama.
Sudije su odigrale ključne uloge – na mnogim utakmicama bili su važniji od svih 22 igrača plus zamjene.I opet se pokazala ta ljudska slabost, pogrešivost, kojoj izgleda nema granice, čak ni u našem digitalno-informatičkom vremenu. Ni najveća dostignuća savremene nauke nisu uspjela da poboljšaju unutrašnje kvalitete ljudi niti njihov moral – finalna utakmica je pokazala da je čovjek za gram zlata i slave sposoban i spreman drugom čovjeku „slomiti glavu.“ Čovjek je čovjeku zaista vuk. Pa možda i zbog toga sve više ljudi se okreće životinjama.
A jedna od njih, proslavljena hobotnica po imenu Pol je pokazala šta je naša najsušnija potreba danas. To više nije samo hljeba i igara nego predviđanje i tumačenje događaja koji će mi donijeti sreću i korist. Zanimljivo je da nam racio i logika (vjerovatno uništena propustima sudija) nisu važni i da nikoga nije briga ko u stvari proriče – ono što je važno jeste da pogađa. Ovim se postavlja veoma dobra podloga za prevaru (bilo kolektivnu bilo pojedinačno) u onom trenutku kada većina ljudi svoje povjerenje preda nekom drugom u „pipke“ (da ne napišem ruke) a time i svoju sposobnost odlučivanja.
Sve ovo posmatrano zajedno čini da svaka sledeća vrsta takmičenja na svjetskom nivou bude manje neizvjesna i manje zanimljiva. Jer ako nastavimo sa ovakvom praksom, svakom beskičmenjaku će ishod biti unaprijed poznat.

Advertisements

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s