Žeđ

Jedan od prethodnih tekstova je govorio o nedostacima koje vidimo svuda oko nas. Ne smatram da sam izmislio točak ali potrebno je poniznosti da bi priznali te nedostatke. Naročito u svjetlu činjenice da Biblija takve nedostatke naziva grijehom. Grijeh je staromodan termin za današnji svijet. Čak i kada se dese velike pronevjere novca i prevare to niko ne naziva grijehom. Možda samim nespominjanjem ljudi žele da se oslobode te činjenice. Čitajući istorijski izvještaj biblijskog primjera života jedne osobe pokušajmo izvući važna načela za naš svakodnevni život. Šta se dešava kada jedna osoba dođe da tačke da prepozna svoje vlastite nedostatke?  Tekst se nalazi u jevanđelju po Jovanu, u četvrtom poglavlju, od 1-42 stiha.  Mi smo nepovjerljiva bića. Naša vlastita iskustva i tuđi primjeri nas uče da nije dobro vjerovati svima. Ali kao što je gospodin Frank Krejn rekao: „Možeš se prevariti ukoliko vjeruješ previše, ali ćeš živjeti u mučenju ukoliko ne vjeruješ dovoljno.“ No možda i nesvjesno mi pokazujemo povjerenje ljudima koje i ne poznajemo. Novac je jedan od najboljih pokazatelja za to. U zamjenu za stvarnu robu, hranu ili uslugu, naš skeptični prodavac insistira na komadu papira? Djeliću metala? U suštini, to nema nimalo logike. Pored svega, vi ne možete pojesti novac. Može da gori, ali daje veoma malo topline, a novčići ne gore uopšte. Neće vas sačuvati od kiše. Na neki način novac nije ništa stvarno, a ipak ga možete zamijeniti za mnogo stvarnih stvari. Dakle, šta čini novac vrijednim? Novac dobija svoju vrijednost na osnovu našeg povjerenja. Mi vjerujemo da kada damo pedeset maraka za račun u restoranu da će novac biti prihvaćen, i da ćemo mi dobiti poštenu vrijednost u zamjenu. Zvuči prilično apstraktno? Mislite da postoji nešto više u novcu osim povjerenja? Razmislite devalvaciji. Na kraju prvog svjetskog rata, vekna hljeba u ratom-razdvojenoj Njemačkoj je koštala nešto malo više od pola marke. Uprkos sabranoj žetvi, povećanoj radnoj snazi i bez vojnih zahtjeva za potražnjom hrane, nakon tri godine mira cijena jedne vekne hljeba je narasla na 163 marke, začuđujuće poskupljenje od skoro 32 600%! Jednu godinu kasnije, cijena iste te vekne hljeba odletjela je na 201 000 000 maraka! Ovaj neviđeni pad njemačke valute je paralelan sa opadanjem povjerenja u njemačku vladu od strane njemačkih građana.
Ne samo finansijski, nego na hiljade drugih načina, mi zamjenjujemo, gradimo i gubimo povjerenje svaki dan. Dok hodamo ulicom mi vjerujemo vozačima da neće skrenuti i udariti pravo u nas: mi vjerujemo drugima dok čekamo u redu da neće izvući nož i napasti nas; mi vjerujemo radnicima u restoranima da nam neće poslužiti otrovanu hranu. Ljudi rijetko rade takve stvari, ali ipak rade. Voljeli mi to ili ne, naš moto glasi: «Vjerujemo strancima». Zastrašujuće, zar ne?
Da bi dobro razumjeli ovaj biblijski događaj i sve implikacije za naš život koje proističu iz njega, moramo razumjeti jezik mržnje. Na žalost, nama, ljudima koji žive na ovim prostorima to nije teško. Vjerujem da neću pogriješiti ukoliko kažem da je odnos ova dva drevna naroda, Samarjana i Jevreja, bio sličan odnosu dva od tri naroda koji žive u mojoj zemlji, BiH. U onom najgorem obliku. Toliko se nisu voljeli da jedni nisu htjeli putovati preko zemlje drugih. I onda, sve što dolazi od drugih to nije valjalo. Nisu vjerovali jedni drugima.
Nije nešto loše samo zato što je strano i tuđe, samo zato što nije naše. Postoje dobre stvari svuda. Ali je istina jedna. I to je teško da prihvatimo. Mi mislimo da je istina rasijana i sve to skupa zajedno uzeto je istina. To je zato što živimo u takvom vremenu koje ne poštuje princip postojanja istine nego kaže: ima istina za tebe i ima istina za mene. A istina za mene je ono što kaže moj dnevnik, a za tebe ono što kaže tvoj dnevnik, ako smo na području dnevnih događanja. Ali Bog nas i tu satjera u ćošak kada nam kaže da je istina jedna. I da nema više istina. I da je istina, prava, cjelovita, potpuna, najljepša istina kod Njega.
I on je tu istinu na jednom drugom mjestu uporedio sa sjemenom. A sjeme ima čudnu silu u sebi. Naučnici otkrili u onim piramidama ćup žita. I sada, naučnici k’o naučnici, kažu hajde da mi provjerimo je li to pravo žito, ima li života, da ga stavimo pod mikroskop … a njima neko kaže: Ma dajte, što trošite vrijeme. Stavite par zrna u zemlju i vidite šta će da se desi. I oni urade tako. Kada ono proklijalo. Nakon toliko mnogo godina, to sjeme je sačuvalo silu života u sebi. Eto takva je istina. Istina je ono što nas pokreće i mijenja, što nas potiče i pravi boljima, a što je u saglasnosti sa onim što Bog kaže. Istina ima silu koja potiče život. A Božja riječ ima takvu silu.
I dođe ova žena na izvor a ono podne. Vrijeme kada niko ne dolazi po vodu jer tada je najtoplije. A žena ima svoj razlog što dolazi tada, ona zna da nema nikoga jer ona zna i još nešto: da nije baš najpristojnija u mjestu i da je zbog toga ljudi ne vole. Ona poznaje sebe, ona poznaje svoje nedostatke ali ne zna kako da ih se riješi. Ona je osjetila još davno da u njenom životu nedostaje ljubavi. I pokušala je da to riješi tako što se riješila svog prvog muža i tražila drugog. I ni to nije funkcionisalo; bar nije onako kako bi ona voljela. Pa je krenula u još jednu avanturu i rekla sama sebi: ovo će biti bolje.
Jednog dana na moja vrata je došla jedna slična osoba. Vidi se da je obučena za posebne prilike. I traži ona hrane i ako može novca, jer joj je neko u prošlosti sa istih vrata davao hranu i ja je pozovem da uđe. I pričam sa njom. A ona kaže kako ima stan i hranu, ali nije u gradu i kako joj to ne odgovara i kako je spremna na sve za stan i hranu u gradu. Pa ja joj kažem da to nije dobro, a ona samo sliježe ramenima i kaže: Znam, pa šta ću?
Postoji dosta nas koji osjećamo da nam nije dobro na sadašnjem mjestu ali ne znamo kako drugačije. Ne znamo gdje je rješenje našeg problema. I onda se vrtimo u krug. U krugu u kom nedostaje ljubav, pa je tražimo mijenjajući partnere i kažemo ovaj sledeći je pravi. A neki mijenjaju neke hemijske supstance pa kažu ova sledeća je jača i biće ti bolje. Ljudi traže na milion različitih mjesta ono što se može naći na samo jednom mjestu. I znamo da smo žedni ali nikako da se napijemo one prave vode koja će nas zadovoljiti i ugasiti našu žeđ i nadomjestiti naše nedostatke. Jer samo onaj koji je napravio automobil zna da vam kaže kako da ga koristite i koje gorivo da stavljete da bi išao kako treba i da bi ga dugo koristili.
Kada poznajemo ljude i kada poznajemo njihove nedostatke onda nam nije baš lijepo u društvu sa njima. Uglavnom mi tražimo one koji imaju slične nedostatke kao i mi, a to su, mislimo mi, oni mali. Niko od nas nije oduševljen da se druži sa ovakvim. Jedinstvenost Isusa je u tome što nas zna i što nas prihvata. I ova žena vidi Isusa kako sjedi i počne da ga ignoriše, ali joj se on obrati. A onda ona videći da on nije niko iz njenog kruga i od njene klase počne mu se smijati i postavljati neumjesna pitanja. E u ovoj situaciji ja vidim nas sve često. Kada nam kažu za Isusa, mi to ignorišemo jer on nije naš. On je nečiji tuđi. On je iz drugog naroda. On nije naše vjere i odmah zato ne valja i mi nećemo da slušamo i pričamo o njemu. A ako to i činimo to je onda da se malo našalimo na njegov račun. A Isus ne odustaje. Jer tekst na početku kaže da mu ja valjalo, da je trebalo, da je Isus isplanirao da prođe kroz ovo mjesto jer je znao da će tu naći nekoga žednog. Kada bi se Bog osvrtao na naše primjedbe o njemu mi bi smo davno propali. Ali on ne gleda unatrag već traži mogućnost zajedništva sa nama iako mi u prvom trenutku ne želimo. E to je razlog zašto mi pozivamo ljude da razgovaramo o ovome. Zato što smo i mi sami bili u situaciji kada nismo marili za Isusa dok nam neko nije skrenuo pažnju i onda smo tek shvatili važnost i smisao.
Isus nastavlja razgovor sa njom. Isus pokušava da probudi u njoj želju za nečim boljim. To je ono što Bog konstantno na različite načine radi. U životima svih nas. Na različite načine. Na primjer, razmišljajmo o bojama. Čemu služi prekrasna boja nekog cvijeća ili zalazak sunca? On je tu samo zbog nas. Ako ga mi ne bi primijetili i divili mu se, on ne bi imao nikakvu svrhu.
A žena počne raspravljati o religiji sa njim. Jer ljudima nije to strano. Možemo razgovarati o načinima molitve, o raznim idejama vezanim za Boga … I onda ona njemu kaže: ali mi imamo ovdje dovoljne ideje, mi imamo sveto brdo, i sad ti nama samo reci šta je bolje ovo ili ono? Ona njega pita: ‘ajde ti sada meni reci koja je religija bolja, naša ili vaša? Jesu li vas nekada prosuđivali na osnovu onoga što vjerujete? Na osnovu religije? Znamo li šta je u stvari religija? Riječ potiče iz latinskog i sastoji se iz jedne riječi i jednog prefiksa: re legare. Legare znači povezati, a re znači ponovo. Cilj religije je povezati ljude sa Bogom. A to ne ide putem forme, tradicije i ceremonija. Prava religija je ona koji vodi ka Bogu. a Isus njoj kaže: Ja ti moram nešto reći, ali ti se nemoj ljutiti, ali ti moraš da promijeniš mnoge stvari, počevši od pogleda na svijet do svog života. Isus postaje previše ličan. Hajde zovni muža svojega.
Jedna od prvih stvari koju su meni rekli kada sam se oženio jeste nemoj tražiti da se druga osoba mijenja, nego počni od sebe. I kada bi bilo ko od nas ukazivao na tuđe greške samo bi izazvali sukob. Jer tako rat nastaje: kada kažeš drugome da on ne valja. Ali Isus ima silu i moć da to kaže i da onda ne nastane rat sa drugima nego rat u nama. I onda se mi borimo sami sa sobom. Jer mi to možemo: mi možemo posmatrati sebe sa strane i reći: al’ sam trapav. Zato što nam je Bog dao tu mogućnost. Ali kada ta mogućnost i sposobnost zakaže, onda Bog priskače u pomoć i na različite načine ukazuje nam na naše nedostatke. Zato što on govori istinu. A istina nisu same činjenice. Istina = činjenica + ljubav. Evo kako je to jedan profesor objasnio: oženili se dvoje mladih ljudi i nekoliko dana kasnije, on ustao a supruga spremila doručak i sjeli oni da jedu, a on njoj kaže: ja te volim, ti si moja žena. A ona se sva oduševila pa zaboravila da jede. Dvadeset godina kasnije. Opet jutro, opet doručak i opet slične riječi od strane supruga, a žena kaže: Pa šta onda? Jer je tim riječima koje on izgovora ponestalo ljubavi i sad su to same suve činjenice. Istina je Božja ljubav + činjenica.
I to pokreće ovu ženu da mijenja svoje mišljenje o Isusu. Sada već ima malo više poštovanja za njega, a na kraju ona vidi njega kao što on zaista jeste, poslani od Boga. Ovaj put koji je žena na izvoru prešla je veoma sličan putu svih nas. Od malih nogu znamo za postojanje Isusa ali on nema neku veliku ulogu u našem životu. Onda rastemo i idemo u školu i dobijamo više podataka o njemu i sada znamo ko je. Ali tek kada dopustimo sebi taj intimni razgovor sa Njim onda upoznajemo ko je on zaista i tada on ima određenu vrijednost i za nas. Kada prestane traganje na svim drugim presušnim izvorima života i kada damo priliku njemu da bude živ u našem iskustvu onda mi tim činjenicama dodajemo ljubav i ona imaju silu da probude novi život u nama. Kao ono sjeme koje je godinama stajalo negdje u mraku zemljine utrobe, u starom ćupu, ono je posjedovalo život cijelo vrijeme. Ali tek kada je stavljeno u zemlju, kada je dobilo sve potrebne sastojke ono je pokazalo svoju silu i donijelo plod.
I ja mogu da vam pričam svoja iskustva, ali ono što je najbolje jeste kada vi to sami doživite. Kao što se desilo sa ovom ženom. Kada je završila svoj razgovor sa Isusom, ona je otišla da dijeli tu novu vijest sa drugima. I tekst kaže da je ona zaboravila na svoje posude, zaboravila zbog čega je došla. To je zato jer je shvatila prolaznost svega na ovoj zemlji. I drugi ljudi koji su kasnije došli da li su jako veliki dokaz u prilog činjenici koju je ona podijelila sa njima. Mi sada sami vidimo da je ovo istina, ne zbog toga što si ti nama rekla. Svako od nas treba da doživi vlastiti susret sa Istinom, istinom koja u sebi sadrži i činjenice i ljubav. I ta istina će jedino pokrenuti novi život. I ovo je sve pitanje slobodne volje. Bog nam je dao jedan veliki teret da nosimo kroz cijeli život. Kako ćemo je upotrijebiti? U etici kažu da ide želja za nečim; a od te želje se stvara volje, volja je jača od želje. Onda odlučimo da nešto uradimo i dolazimo do djela. A kada se djelo ponavlja stvara se navika. A kada se navike učvste stvara se vrlina ili porok. Tako da je stvar na nama. Ne možemo se izgovoriti. Vi možete ali i ne morate. Ali svako od nas će žeti posledice svojih odluka, koje donesemo.
I još jedna stvar koju sam dužan da vam napomenem. Jer vjerujem da će doći vrijeme kada ćemo razgovarati sa Bogom i o našim životima i kada će nas Bog pitati šta smo radili a što smo propustili da uradimo. Isus je rekao: ko god pije od ove vode, od svega onoga na zemlji što se nudi da ugasi žeđ, ožednjeće opet. I to smo iskusili. Najljepša iskustva na zemlji moramo ponoviti da bi nam bilo lijepo. I nakon određenog vremena kažemo: pa nije ni to nešto. Jedan autor je zapisao: „Postoji trenutak u svačijem životu kada i poslije slušanja najdivnije muzičke numere kažemo – zar je to sve?“ Ali Isus obećava, ne ja: ko pije od vode koju on daje neće ožednjeti nikad. Teško je prevesti ovaj tekst sa izvornog grčkog jezika, jer je on pun sigurnosti. Nikad, nikad, nikad nećeš ožednjeti. To je ono na što vas ja pozivam da iskusite i da tražite. Biblija poziva da tražimo tu vodu, od Njega, tražimo ispunjenje njegovih riječi. I čekajmo da vidimo kako će se ispuniti.
Advertisements

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s