Još uvijek ima nade

“Ozarilo ga je to dobrodušno pitanje. Kao da je sreo prijatelja ili dragog dobrog čovjeka koji mu postavlja obično ljudsko pitanje. Kako si? Jesi li umoran? Je li ti teško u životu? Predahni, odmori se, osvježi se ovom vodom, za tebe sam je uhvatio, biće ti lakše. Misli na mene, kao što ja mislim na tebe.
Dobro sam, kako si ti? Hvala ti što me pitaš. Baš mi je drago što smo se sreli. Bilo mi je možda i teško, više nije, bodriji sam i veseliji poslije razgovora s tobom. I da znaš, divno je što neprestano stojiš na tom mjestu, nasmiješeno sačekuješ ljude, razgovaraš s njima i olakšavaš im životne teškoće, skidaš im makar dio jada sa srca. Kako si se toga sjetio, čovječe Božji! Niko nikad nije izmislio ljepši i jednostavniji pomen svome ljudskom srcu i želji da svima ljudima bude dobro.”

Tako piše Selimović u svom romanu “Ostrvo.” Glavna ličnost ovog romana, gospodin Ivan, provodi penzionerske dane u razmatranju vlastitog života pitajući se kako je proveo protekle dane i godine. Pitanje “Kako si” pronalazi urezano ispod jedne česme koju je neznani čovjek podigao za života. Oduševljem ovim ktitorskim potezom, razmišlja o sličnom poduhvatu. No, nedostajao mu je natpis. Nije mogao pronaći boljeg od onoga kojeg je pročitao. Trebalo je smisliti nešto drugo, a isto tako silno i jasno.

“Šta bi on to rekao ljudima (svim ljudima, ili bar najboljim), i to u časovima kad je najbolje raspoložen? Začudo, odmah je počinjao da smišlja govor koji bi im održao. Ne to! Jednu riječ! Pozdrav, poruku, lijepu želju! Uzalud. ONAJ je uzeo tu riječ.”

Koju biste riječ vi podijelili? Šta bi bila vaša verbalna ktitorska zaostavština svijetu koji vas okružuje? Jedna davno pročitana knjiga je meni dala ideju u ovom pravcu: “Još uvijek ima nade.” Uvijek se iznova začudim kako nam je utjeha i nada svima potrebna. Bez obzira na godine, posao, poziciju, status, pol … svako od nas se susreće sa vlastitim problemom (ili više njih) te iščekivanjem rješenja za isto/(e). Ali utjeha i nada ne smije biti vještačka niti placebo efekat. Nego stvarno i istinsko.

Gospodin Ivan je jedno vrijeme skupljao pare da pretoči svoju misao u djelo. Nakon nekog vremena je sa tim novcem kupio nove cipele svoje ženi. Selimović završava ovu priču negativnim tonom: njegov Skadar na Bojani nije dovršen. Ali možda se dio odgovora nalazi u gore spomenutoj kupovini cipela. Možda se nada i utjeha nazire tek onda kada je počnemo dijeliti sa drugima. Vrijedi pokušati.

Ko zna šta je sreća, a šta nesreća?

Nekada davno živio je siromašni starac, kome je umrla žena, ostavivši mu sina od godinu dana. Otac je ulagao sve svoje napore da bi odgojio sina koji mu je bio sve na svijetu. Jedino što su imali bio je konj kojim je otac iz obližnje šume prevozio drva u grad i tako hranio i sebe i sina. Godine su brzo prolazile, i kad je sin imao deventaest godina, jedne je večeri zaboravio zatvoriti kapiju, tako da je konj otišao u planinu i pridružio se divljim konjima.
Siromah je tako ostao bez jedinog izvora prihoda. Odmah se su sakupile komšije da ga potješe.
– “Kakve li velike nepravde?” – uzviknuo je jedan od njih. Međutim, starac je odgovorio:
– “Ko zna šta je sreća, a šta nesreća?!”

Nakon nekoliko dana u dvorištu siromahove kuće iznenada se začulo udaranje kopita i rzanje konja. Sin je istrčao iz kuće i ugodno se iznenadio. Naime, kroz otvorenu kapiju utrčao je odlutali konj, a za njim još dva divlja konja. Sin je odmah zatvorio kapiju i tako su odjednom postali bogati. Komšije su se ponovo okupile, ovaj put da izraze svoju radost. Neko je uzviknuo:
“Kakve li rijetke ali velike sreće?” Starac je odgovorio:
– “Ko zna šta je sreća, a šta nesreća?!”

Sutradan je sin uhvatio najljepšeg divljeg konja, stavio mu uzde i sedlo i pokušao da ga jaše. Nenaviknut na uzde i sedlo, ni na težinu jahača, konj se počeo propinjati na zadnje noge, skakati, vrtiti u krug, pokušavajući na sve načina da se oslobodi neočekivanog i iznenadnog tereta. Najzad, kada se konj propeo na zadnje noge, jahač je pritegao uzde i konj je izgubio ravnotežu. Pao je na leđa i slomio mladiću desnu nogu. Otac je podigao sina, stavio mu zavoje i daščice na povrijeđenu nogu i položio ga u postelju. Odmah su dotrčale i komšije.
– “Kakve li velike nesreće!” – ponovo se čuo uzvik. A starac je opet odgovorio:
– “Ko zna šta je sreća, a šta nesreća?!”

Nakon dvije sedmice izbio je rat i svi sposobni mladići pozvani su u vojsku. Jedino je mladić sa slomljenom nogom ostao kod kuće. Po završetku rata mnogo mladića se nije vratilo kući. Komšije su se okupile i neko je zaključio: “Ovom našem komšiji sve ide na dobro. Njemu se svaka nesreća pretvara u sreću!” Starac je i na ovo odgovorio svojom poznatom izjavom:
– “Ko zna šta je sreća, a šta nesreća?!”

Naravoučenije: “Jer ja znam misli koje mislim za vas, govori Gospod, misli dobre a ne zle, da vam dam pošljedak kakav čekate.” (Sveto pismo, knjiga proroka Jeremije 29:11)

O prirodi ljudskoj

Eto, griješe, truju se, raspadaju se; preziru i nipodaštavaju svakog, mrze jedni druge; dužni su, lakomi, sramotni, ali svako od njih drži glavu visoko, oštro gazi, slobodno gleda, dobro jede, lijepo se nosi, nikog se ne boji i ne stidi, radi šta hoće, ima što želi.

– Niko im ništa ne može!

I kad se svi, ovako kako jesu, nađu na drugom svijetu (jer, često joj je iznemogla misao bježala tamo), njoj se sve čini – ma koliko da je grehota – da nijedno od njih neće oboriti oči ni pred sjajem Božjeg lica, i da će se i tamo oni izdići, izdvojiti od ostalih i vladati po svojoj volji i svojim zakonima.

Ivo Andrić, Mara Milosnica

Ja vjerujem, vjeruj i ti!

Kalemegdanski park je divan u julu. Sve vrvi od boja i zvukova: veseli dječji glasovi miješaju se s cvrkutom raspjevanih ptica i šapatom Save i Dunava. Vozim rolere sa sestrom, i posmatram nasmijana lica šetača i zlatni odsjaj sunca u vodi. Osjećam umor i tražim slobodnu klupu, dok moja sestra neumorno juri dalje. Ali kao za inat, sve su zauzete! I gle sreće, na klupi koja je okrenuta prema rijekama, sjedi sama mlada djevojka sa tamnim naočarima na očima. Prilazim nesigurno i pitam:

“Da li je slobodno?”

“Da, da”, odgovara ona predusretljivo. “Samo ti sjedi.”

Sjedam pored nje i krišom je posmatram. Baš je lijepa. Duga kosa boje zrelog klasja uokviruje joj nježno ružičasto lice i u slapovima pada na ramena. Kakve li su joj boje oči? pitam se. Sigurno plave, blago njoj! Kako bih voljela da ja imam plave oči. Iz razmišljanja me prenu njen glas.

“Kako se zoveš?” pita me.

“Marija,” odgovaram.

“Koliko imaš godina?”

“Dvanaest” kažem i okrećem se prema njoj. Znatiželjno je posmatram dok ona nastavlja zagledana u daljinu.

“Ja sam Bojana,” kaže ona. “Imam četrnaest godina, volim Kalemegdan i njegove mirise. Miris trave, kamena, rijeka … Često me mama dovodi ovdje.”

“Stanuješ li daleko odavde?” pitam je.

“Ne,” odgovori, “ovdje blizu, u Knez Mihajlovoj.”

Nije mi jasno zašto nekoga ko ima četrnaest godina i ko stanuje tako blizu mora mama da dovede ali to pitanje sam sačuvala za sebe. A onda veseli razvigorac dunu sa rijeka, poigra se u mojoj kosi i ponese je ka Bojaninom licu. Jedan pramen dotače njen obraz. Ona se iznenada trže:

“Da li ti to imaš dugu kosu?” upita.

Bila sam zapanjena njenim pitanjem. Pa to je očigledno mislila sam, ali od iznenađenja još nisam mogla da progovorim. Osjetila je moje čuđenje. Pružila je ruku i dotakla me po ramenu.

“Marija, zar ne shvataš, ja sam slijepa, ovo nisu naočare za sunce.”

Pred mojim očima kao da je sijevnula munje. Bože, kako slijepa, zašto slijepa? Ne znam da li sam to glasno pitala ili je ona to pitanje osjetila.

“Rođena sam sa šest mjeseci. Nekoliko mjeseci sam provela u inkubatoru, on mi je omogućio život ali je oštetio vid.” Tu je zastala. Rukom je lagano dotakla moja obraze i njeni prsti su ispitivački klizili mojim licem i kosom. Sve je u meni drhtalo. Klupa na kojoj smo sjedili kao da se ljuljala. A onda je Bojana opet progovorila:

“Imaš divnu kosu, koje je boje?”

“Crne,” rekla sam kroz suze dok mi je glas podrhtavao.

“Oprosti mi,” rekla je, “nisam znala da ćeš tako reagovati, ali morala sam da ti kažem kad sam shvatila da ne primjećuješ. Sigurno da nisi imala prilike da sretneš nekoga kao što sam ja. Zato nisi shvatila i zato si tako iznenađena.”

Ali ja nisam bila samo iznenađena, bila sam izbezumljena. Sve je u meni jecalo. Rojila su se pitanja bez odgovora. Zašto se život tako surovo igra ljudima i njihovim sudbinama? Zašto neko tako lijep i osjećajan mora život da provodi u tami? Zašto ona nikad nije vidjela dugu, ni blistavo nebesko oko okupano jutarnjim suncem, i leptira na listu livadskog cvijeća i svica što leti nad noćnom tamom? Da li će ona to ikada vidjeti? Ali Bojana je nastavila:

“Ja nisam bez nade. Sledeće godine idem u Boston na operaciju. Vjerujem da ćemo se jednom ponovo sresti na Kalemegdanu.”

Njenu priču je prekinula visoka plava žena koja nam je prišla.

“Bojana, moramo kući, vrijeme ručka je odavno prošlo.”

Ustala je, nježno me takla po ruci i tiho rekla: “Vidjećemo se Majo, sigurno ćemo se vidjeti, ja vjerujem u to. Vjeruj i ti.”

Sjedila sam i dalje na klupi i posmatrala kako odlazi s majkom. Pitala sam se da li ću je ikada stvarno vidjeti. Iako sam to stvarno željela, smatrala sam da je to nemoguće. Svake večeri sam dolazila sa sestrom i sjedila na toj klupi. Pričala bi sestri kako je svijet lijep, bez obzira da li ga vidiš. Šta vrijedi ako ga vidiš ako ga istinski ne osjećaš? Svaki put prije nego što bih legla izgovorila bih molitvu uplašena. Sjećala sam se njenih riječi: “Sledeće jeseni idem u Boston na operaciju. Vjerujem da ćemo jednom se sresti na Kalemegdanu, ja vjerujem, vjeruj i ti.”

Istina, vjerujem u to. Vjerujem svim srcem, vjerujem da će moja drugarica Bojana jednom progledati i da ćemo zajedno sjediti na Kalemegdanu i posmatrati zalazak sunca.

Marija Vlatković, Mladenovac