U svakom od nas postoje vješala

Nijednog trenutka nije ni pokušao da ikoga ubjeđuje, jer je odlično poznavao ljudsku prirodu; iskrenost bi smatrali slabošću i njegov bi ugled bio doveden u pitanje. Zato je pozvao nekoliko drvodjelja iz obližnjeg mjesta i naložio im da, prema nacrtu koji im je dao, naprave nešto na mjestu gdje se danas nalazi raspeće. Desetak dana mještani su danonoćno slušali udarce čekića, gledali majstore kako testerišu daske, zakivaju klinove. Po isteku tih deset dana, na trgu je osvanula neka džinovska skalamerija, prekrivena platnom. Tada je Ahab pozvao sve žitelje Viskosa da se okupe i prisustvuju otkrivanju spomenika.

Svečano, bez ikakvih govorancija, uklonio je platno: bila su to vješala. Sa užetom, postoljem, i svim neophodnim dijelovima. Nova novcata, premazana voskom, kako bi dugo mogla da odolijevaju svim vremenskim neprilikama. Iskoristivši prisustvo mnoštva ljudi, Ahab je pročitao niz zakona koji štite zemljoradnike, podstiču uzgoj stoke, obezbjeđuju povlastice svima koji rade za dobrobit mjesta, dodajući da – otada pa nadalje – moraju da se poduhvate nekog poštenog posla, ili da se, u protivnom, odsele negdje drugdje. To je bilo sve što je rekao, a da nijednom nije ni pomenuo «spomenik» koji je upravo otkrio. Ahab nije vjerovao u prijetnje.

Kad je došlo vrijeme da se raziđu, ljudi se podijeliše u grupice: većina je smatrala da je svetac obmanuo Ahaba, da je njegova hrabrost splasnula, da ga treba ubiti. Narednih dana, kovane su mnoge zavjere protiv njega. Ali ona vješala na trgu svima su toliko bola oči da su se pitali: čemu li služe? Nisu li namijenjena kažnjavanju onih koji ne prihvataju nove zakone? Ko je uz Ahaba, a ko protiv njega? Ima li izdajnika u našim redovima?

Vješala su tamo stajala čitavih deset godina. Drvo je bilo otporno, samo su konopac povremeno zamjenjivali novim. Nikad nisu upotrijebljena. Nikad Ahab nije progovorio nijednu riječ o njima. Samo njihovo prisustvo bilo je dovoljno d ase hrabrost izrodi u strah, pouzdanje u sumnju, glasna hvalisanja u šapate pokornog prihvatanja. Poslije deset godina, kad je u mjestu konačno zagospodario red i zakon, Ahab je naredio da se vješala poruše, a da se od njihovog drveta na istom mjestu podigne raspeće. Ahab je doista poznavao ljudsku prirodu: nije želja za poštovanjem zakona ono što nas tjera da se pridržavamo društvenih pravila, već strah od kazne. U svakom od nas postoje jedna takva vješala.

Đavo i gospođica Prim

Nesretan osmi mart

Ne, niste ispravno pročitali naslov ovog članka. To nije pozdrav; nisam napisao da želim onima koji slave / obilježavaju / šta god ovaj dan da im bude nesretan. Ovo je više izjava, konstatacija, činjenica: ovaj dan i ono što on predstavlja i mnogo toga, ako ne sve, što je sa njim povezano je nesretno.

Možda “nesretno” i nije najbolji termin. Ali ako sreću povezujemo sa zadovoljstvom, onda možemo sa sigurnošću reći da sve ono povezano s osmim martom, (nježnijim) polom, pravima (žena) i svim ostalim ima veze sa nezadovoljstvom. Nezadovoljstvo zbog svog položaja i svojih prava: tako je sve počelo, bar jedna verzija istorije tako kaže. O tome sam pisao ranije i pričao. Moramo priznati da su prava poboljšana na mnogim geografskim mjestima, a na mnogima se i dalje suočavaju sa poteškoćama (za neke situacije ovo je preblaga riječ). No, u isto vrijeme, na mnogim lokacijama ove zemaljske kugle, mnogima su uskraćena mnoga osnovna prava bez obzira na njihov pol, starost, nacionalnost i vjeroispovijest. Sve to ukazuje da problem nije uopšte jednostavan, jednostran i lako rješiv.

A opet, na drugoj strani svijeta, onoj ekonomski više razvijenoj, udovaljava se i onim pravima za koja nikad ni pomislili nismo da ih imamo. Vjerovatno ste čuli o zakonu koji je na snazi u mnogim zemljama gdje dijete može da promijeni svoj pol u ranom djetinjstvu. Takav potez, npr. u Norveškoj, se može mnogo lakše i brže uraditi nego u mojoj zemlji što se dobije osnovni identifikacioni dokument. To je omogućeno djetetu sa šest godina uz saglasnost svojih roditelja i ispunjavanje obrazca putem interneta. Vjerujem da je većini djece od šest godina ispunjavanje obrazaca priličan problem, bilo elektronskim ili “klasičnim” putem. Ali je zato njihova lična identifikacija po pitanju polnosti uveliko olakšana u tom istom dobu. Ne doživljavam sebe glupim, možda i jesam, ali ovo zaista ne mogu da razumijem.

Na srednjoj slici je Lulu, transrodna djevojčica (šta god to značilo u slučaju djece), koja čita knjigu u svojoj kući u Buenos Airesu. Slika je nastala 25. jula 2013. godine. Ovo dijete od šest godina, prilikom rođenja upisano kao dječak – bilo je to prilično teško utvrditi – dobilo je nove identifikacijske papire koji je sada predstavljaju kao djevojčicu! Njena majka Gabrijela kaže da je Lulu izabrala svoj pol čim je naučila da govori. Iako je njegovo / njeno ime bilo Manuel, on / ona je insistirao / la … (do vraga i sa ovim polno adekvatnim jezikom!) … da se oslovljava sa Lulu od četvrte godine. Od 2012. godine Argentina je usvojila zakon po kome je moguće promijeniti svoj pol na zvaničnim dokumentima bez operacije pola ili stručne dijagnoze. O tome više čitajte ovdje.

Ako je pol tako fluidan i nestalan, kome mi u stvari čestitamo ovaj praznik i šta on u današnjem vremenu zaista znači? Pored svih mogućih značenja i objašnjenja, pronalazim jedno korisnim i utješnim. U svetoj knjizi judeo-hrišćanskog pogleda na svijet, Svetom Pismu ili Bibliji, spominje se jedan termin, koji je prvenstveno vezan uz stvarni istorijski lokalitet. U pitanju je Vavilon. Ovaj grad je vezan za događaj u kome je, prema Bibliji, Bog pomiješao jezike ljudi koje je povezivao jedan zajednički projekat gradnje. Njegova simbolika se u daljim svetopisamskim tekstovima koristi kao simbol pobune protiv od Boga uspostavljenog poretka i pometnje koja nastaje od iste. Zbrka, zbunjenost, konfuzija čak i na tako ličnom planu kao što je ljudski identitet je dio progresije vavilonske krize savremenog svijeta. Do sada nismo znali mnogo toga, nismo se mogli složiti oko mnogih pojava i stvari: šta je ispravno, a šta pogrešno. Zbunjivala su nas pitanja etike, budućnosti, porijekla, ekonomije … ali ova kriza ide tako daleko, duboko i lično da sada ja više ne znam ni ko sam u stvari. Više nismo sigurni ni u ono što nam je nekad bilo tako očigledno. Ko nas je to zbunio?

Vjerujem da jedino razumijevanjem svog porijekla iz biblijske perspektive, čovjek može da pronađe smisao i prevaziđe savremenu konfuziju. Ukoliko prepozna božanski autoritet van sebe samog i dopusti da mu On lično progovori kroz svoju pisanu Riječ, i mnoga druga pitanja će dobiti svoj odgovor, a čovjek sam sigurnost u svoje porijeklo i identitet, sadašnjost i budućnost. Neki kažu da im u tom pravcu pomaže i molitva; predlažem vam da i sami pokušate. Onaj ko vas je stvorio ima najbolje informacije o vama. I da, sretan osmi mart: želim vam da otkrijete svoj stvarni identitet koji ste dobili stvaranjem i rođenjem i da pronađete zadovoljstvo i sreću u istom.

Jevanđelje srijedom: Matej 15. poglavlje

Jevanđelje (ευαγγέλιον) znači radosna vijest. U suštini to je poruka o Bogu koji je toliko volio svijet da je bio spreman na neizrecivu žrtvu radi dobra čovjeka. Pod ovim naslovom (Jevanđelje srijedom) pišem svoja razmišljanja na čitanje tekstova iz Biblije, ne samo jevanđelja.

Petnaesto poglavlje jevanđelja po Mateju sadrži nekoliko događaja. Među njima su čudesno hranjenje četiri hiljade ljudi, iscjeljenje mnogih bolesnika među kojima je žena koja ne pripada jevrejskom narodu te razgovor o “čovječijim običajima,” kako neki prijevodi naslovljavaju ovaj odlomak. Ova primjedba koju jevrejske vođe, fariseji i knjiženici, upućuju Isusu zbog njegovog odnosa prema “običajima starih” (Karadžić) ili τὴν παράδοσιν τῶν πρεσβυτέρων na grčkom što bi značilo “predaja otaca” je i danas jako aktuelna.

Zbog odbacivanja i borbe protiv autoriteta u postmodernom dobu, jedino na šta može da se poziva jeste dosadašnje ili još adekvatnije drevno razmišljanje i stavovi. To je nešto poput zanimanja za klasičnu antiku i njene vrijednosti u doba renesanse. Vintage, antique i retro style su prilično poznati termini. U kontekstu odbacivanja svakog usmjerenja, ovi drevni putokazi mogu biti od vrijednosti. Šta više, tradicija daje osjećaj pripadanja i omogućava okupljanja oko zajedničkih vrijednosti. Ona stvara platformu za kreiranje ugodnih trenutaka i uspomena. U tom istom procesu nastaju i uzori i modeli koje želimo da oni koji dolaze prate i oponašaju. Tradicija i običaji, sami po sebi, su nešto pozitivno i korisno jer nose elemente homogenizacije u vremenu u kome je teško biti zajedno.

U jevrejskom narodu nekad, kao i danas, tradicija ima važnu ulogu. Ona je nastala u obliku usmenog prenosa onoga što je bilo važno za sačuvati. Kada su u pitanju vjerski izvori, judaizam poznaje usmeni (תורה שבעל פה – Tora šebeal pe) i pismeni (תורה שבכתב – Tora šebiktav) zakon. Usmeni zakon obuhvata mnoštvo dodatnih detalja i objašnjenja nastalih kroz istoriju a koji se tiču teksta sačuvanog u Starom zavjetu Biblije. Prema Isusovim riječima, problem je nastao onog trenutka kada je usmeno nadvladalo pismeno (Matej 15:3). I dok će neki kritikovati judaizam, zaboraviće koliko toga bi u hrišćanstvu bilo adekvatnu za ovu istu Isusovu primjedbu: “Uzalud me poštuju učeći naukama i zapovjestima ljudskim” (Matej 15:9). Tradicionalne crkve će opravdavati vrijednost danu tradiciji ili usmenoj predaji na osnovu tvrdnje da je crkva stvorila Bibliju. Mislim da je ideja bliža istini da je Biblija “stvorila” crkvu, tj. da je zajednica Hristovih sledbenika nastala na osnovu Njegovih riječi i učenja. U tom slučaju, ono što je On rekao a što su njegovi učenici zapisali ima mnogo veću vrijednost i autoritet od svega onoga što nastaje u kasnijem periodu.

Pravilo srca

Ne tako davno u prošlosti, postojao je jedan grad koji se hvalio svojim zakonima i propisima. U tom gradu sve je bilo određeno pravilima: kada šetati parkom, kakvu odjeću nositi na javnim mjestima, kada i kako obrađivati njive… Jednostavno, za sve što bi neko mogao samo da pomisli da uradi ili ne uradi – postojao je nekakav propis.

Gradonačelnik je sjedio u svojoj kancelariji ponedjeljkom, srijedom i petkom, studirajući prihode i rashode grada i, – to je bilo sve. Trgovci su u svojim prodavnicama nudili robu koju su sami proizvodili i – ništa više od toga. Žene su uvijek šetale istim stazama, do određene tačke, i dalje ne. Svako je imao svoje odgovornosti i nije se brinuo ni o čemu izvan toga.

Jednog jutra se u gradu pojavio neki starac. Jedva je čuo i nije ništa govorio, a izgledao je kao da je prevalio dugačak put. Jedna noga mu je bila osakaćena pa je hodao uz pomoć štake, a na sebi je imao stari vojnički kaput, ostatak iz davno prošlog rata. Starac je šepajući ušao u grad, sjeo na jednu klupu nasred gradskog trga, sklopio oči i pognuo se, oslanjajući se rukama na drvenu štaku.

Prve su ga primijetile žene koje su povremeno izvirivale kroz prozor da vide šta se događa na ulici. Ali odmah su se povukle iza zavjese; na upitne poglede svojih kćeri odgovarale su da je to sigurno nečiji rođak koji je izašao u jutarnju šetnju. Međutim, kako je dan odmicao i prelazio u veče, s hladnim vjetrom koji je nemilosrdno počeo da duva, gradom se proširila vijest o starcu na gradskom trgu. Bilo je očigledno da starac ne pripada nikome.

«Vlasti su dužne da učine nešto za njega», – govorile su žene jedna drugoj. «Sigurno postoji nekakav propis i za ovakve slučajeve. On, vjerovatno, pošto je star, pripada u starački dom».

U staračkom domu rekli su da nepoznati starac treba da ide u bolnicu jer ima osakaćenu nogu. U gradskoj bolnici su objasnili da ne treba oni da ga prime nego vojna bolnica, pošto starac ima vojnički kaput na sebi. Vojna bolnica, međutim, nije mogla da ga primi jer starac nije imao nikakve podatke o svom imenu, eventualnom činu i serijskom broju. Ni gradska dobrotvorna ustanova nije mogla da se pobrine o njemu jer su se njene kompetencije odnosile samo na stanovnike grada, a ne i na pridošlice sa strane. Pošto gradonačelnik nije mogao da pronađe nijedno pravilo koje bi se odnosilo na ovakav slučaj, odlučio je da sledeće sedmice detaljno ispita mogućnosti, s obavezom da na kraju mjeseca podnese izvještaj o tome.

Te noći podigla se jaka, hladna oluja, s vjetrom koji je prodirao do poslednje kosti i ledenom kišom. Kad je osvanulo, starac je još uvijek sjedio u istom položaju, pognut, naslovnjen na drvenu štaku, ali kada su mu prišli bliže, vidjeli su da je mrtav.

U gradu je postojalo pravilo da zvona oglase nečiju smrt; zato je s tornja crkve odjeknuo zvuk koji se razlegao gradom.

Postojalo je takođe pravilo da prodavci zatvore svoje radnje; zato su toga dana sve trgovine u gradu ostale zatvorene.

Postojalo je i pravilo da se sahrana umrlog mora obaviti u roku od dva dana nakon smrti; ali sada su stanovnici grada zaključili da ne postoji pravilo koje određuje ko treba da obavi sahranu u ovom slučaju.

I tada, odjednom, prvi put otkako je ovaj grad postojao, ljudi su počeli da rade nešto bez pravila koje bi odobrilo ili naredilo njihovu aktivnost.

U sažaljenju, žene su izvadile iz svojih ormara čistu odjeću i presvukle umrlog starca.

U tišini, njihovi muževi su napravili kovčeg i tijelo umrlog stavili u njega.

S poštovanjem, trgovci su odnijeli kovčeg do gradskog groblja.

Svečano i dostojanstveno gradonačelnik je održao pogrebnu ceremoniju.

Ali starac, koji je još juče bio živ, nije više mogao ni da čuje, ni da vidi niti da osjeti njihovo saučešće.

Na kraju pogrebne službe gradonačelnik je kazao:

«Hajde da od sada, ako već nešto treba da žrtvujemo, žrtvujemo pravila a ne ljude».

Ljudi su se vratili svojim kućama osvjedočeni da iznad svih pravila, uputstava, propisa i zakona stoji – pravilo srce.

Naravoučenije: “Pokazao ti je, čovječe, što je dobro; i šta Gospod ište od tebe osim da činiš što je pravo i da ljubiš milost i da hodiš smjerno s Bogom svojim?” (Sveto pismo, knjiga proroka Miheja 6:8)