Vjera vidi preko tame

Svaki dan ima svoje breme, brige, nedoumice i kada se okupimo, koliko smo samo spremni da pričamo o svojim poteškoćama i nevoljama. … Neki se uvijek plaše i izbegavaju nevolju. Svakog dana oni su okruženi znacima Božje ljubavi, svakog dana oni uživaju u poklonima Njegovog staranja, ali ne uspijevaju da zapaze ove blagoslove.

Zašto bismo bili nezahvalni i nepovjerljivi? Bog je na strani čovjeka. Cijelo Nebo je zaineteresovano za njegovu dobrobit, i zato naša briga i strah žaloste Svetog Duha. Mi ne treba da se valjamo u zabrinutosti koja nas samo uzrujava i opterećuje, a ne pomaže nam da se nosimo sa nevoljama. Ne smijemo dati mjesta nepovjerenju prema Bogu. Nepovjerenje često čini da obezbeđivanje za buduće potrebe postane glavna briga u našem životu, kao da se naša sreća sastoji od ovih materijalnih stvari.

Možete biti zabrinuti zbog posla; vaši izgledi mogu postajati sve mračniji i mračniji i može vam prijetiti čak i gubitak. Ali nemojte se obeshrabrivati; bacite svoje brige na Boga i ostanite smireni. Započnite svaki dan iskrenom molitvom, ne izostavljajući zahvalnost. Tražite mudrost da se tiho bavite svojim poslovima i na taj način spriječite gubitak i propast. Učinite sve što možete sa svoje strane da ostvarite dobre rezultate. … Kada ste, oslanjajući se na svog oprobanog Pomagača, učinili sve što ste mogli, radosno prihvatite rezultate. To uvijek neće biti korist sa zemaljske tačke gledišta, ali uspjeh bi možda bio nešto najgore za vas.

Imati i nemati

Vidim, na trotoaru kontejner za đubre. Nad njim nagnuta mlada žena u uflekanoj haljini, koja pamti i bolja vremena. Nešto gleda. Nekome nešto govori.

Vidim, iz kontejnera izlazi tamnoputa devojčica duge kovrdžave kose. Ona liči na Botičelijevog anđela. Izranja iz đubreta kao mala Venera iz školjke i mutne morske pene koju je izbljuvao grad.

Devojčica kaže majci: „Nema…“

Ima li kraće i strašnije reči u našem jeziku od tog večnog „nema“? Ta reč predugo traje.

Majka kaže: „Pogledaj još malo…“ i dete ponovo iščezava u đubretu.

Stojim zapanjen tim prizorom. Moj prijatelj, i sam siromašan, nikada ne baca ostatke hleba u đubre. On ih stavlja u plastičnu kesu i polaže pokraj kontejnera. Hleb volšebno iščezava, čim ovaj uđe u kuću. Glad ima četvore oči.

Gladni stolećima, kupujemo više hleba nego što nam je potrebno. A, onda ga bacamo. Hleb u đubretu nije dobar prizor. On sluti na zlo. I zlo dolazi.

Naši stari su nas učili da podignemo komad hleba koji je pao na zemlju, da dunemo u njega, poljubimo ga i prekrstimo se. Jedanput sam video princezu Jelisavetu kako podiže komad hleba koji joj je pao, kako ga ljubi i krsti se. Dobar, zaboravljeni običaj, pun poštovanja prema hlebu. Zaboravljen, kao i stara reč – zadužbina.

Stari beogradski trgovci, proglašeni posle rata okorelim kapitalistima, ostavili su iza sebe zadužbine. Danas ima mnogo bogatijih od njih, pa opet, niko ništa ne ostavlja. Stisli se i ćute.

Naši, koji su uspeli u belom svetu: naftaši, bankari, industrijalci… niko da pokloni gradu česmu, javnu zgradu, skulpturu, stipendiju, topli obrok za sirotinju… Kome će sve to da ostave? Svojoj deci? Ali, zna se: uvek postoji generacija koja stiče, i ona druga, koja rasipa. Niko neće ništa poneti na onaj svet, kada jedanput bude odlazio.

Izgubljene su sve vere, sem religije sticanja.

I ako su otimali, krali, eksploatisali, cicijašili, stari trgovci, tadašnji kontroverzni biznismeni, opet su sve to ostavljali otačestvu, da nekako iskupe grešnu dušu. Šta mi da ostavimo? Šta su naše zadužbine? Možda treba početi od nečeg malog, gotovo nevažnog? Svet se ne popravlja velikim gestama, već sitnicama. Možda, za početak, treba ostavljati stari hleb u plastičnu kesu pokraj kontejnera? Dve uvele viršle, dopola popijen jogurt? Dotrajale cipele? Kakvo vreme, takve zadužbine! Mogu sasvim lepo da stanu u plastičnu kesu.

Ostavljam je pokraj kontejnera i okrećem se posle par koraka. Nestala je! Ta naša mala zadužbina nekada se zvala sevap.

Šta je sevap? To je kad činiš dobro delo, a ostaješ nepoznat. Nečija zahvalnost hranila bi tvoju sujetu. Stara gospoda, u prevrnutim grombi-kaputima, obilaze pijace i skupljaju lišće kupusa, poneki otkotrljani krompir, zaboravljenu šargarepu, dva lista zelene salate… Prevrću po kontejnerima i izvlače novine i nedopušene cigarete. Zovu ih – đubroselektori!

Na kraju, setih se divne misli koju je voleo da ponavlja moj pokojni prijatelj, Hilandarac, otac Mitrofan: „Naše je samo ono što poklonimo drugima“. A iz đubreta ponovo izlazi tamnoputa devojčica blistavih očiju i kaže majci: „Nema!“ I pored svega, lepa i nasmešena, ona izlazi poput zaštitnog znaka za nadu. U tom trenutku, nekome, ko zna zbog čega, zastaje zalogaj u grlu.

Momo Kapor

Za život vrijedan življenja

“Dragi Bože, pomozi mi da dam stvarni doprinos životu. Ne želim lak posao. Želim samo da sam u stanju da Ti potpuno vratim sve što si mi dao. Postavi me gdje sam Ti potreban. Ako mi daš težak posao, zahvaljujem Ti na povjerenju. Pomozi mi da imam na umu da nikada neću morati da se susretnem sa nečim što Ti i ja zajednički ne možemo savladati. Pomozi mi da smatram probleme izazovima i da shvatim da se poraz, odbijanje i teškoće ne mogu izbjeći. Pomozi mi da i na tome budem zahvalan.

fairey_battle

Pomozi mi da budem častan i pošten. Bez obzira šta drugi čine, pomozi mi da ne varam. I na kraju Gospode, ako potpuno budem onesposobljen ili ako postanem bespomoćan uslijed bolesti ili starosti, pomozi mi da i to prihvatim.

A kada se spusti tama i borba se završi, ne želim na odlasku nikakve lažne pohvale. Sve što želim jeste da znam da Ti smatraš da sam u punini proživio svoj život.”

803502d56de785fca9bfb720e45e68eaTridesetog aprila 1940. godine za vrijeme drugog svjetskog rata, pilot Ed Nortern bio je oboren nad Denkerkom u Francuskoj. Vjerovatno je poginuo, pošto nikada nije pronađen. Među njegovim papirima ostala je i jedna rukom ispisana molitva. Ona sadrži poruku i otkriva njegov stav prema životu koji još uvijek predstavlja nadahnuće i izazov. Teško da bi se drugačijim riječima mogao da iskaže pobjedonosniji stav prema životu nego što je to Ed učinio u ovoj svojoj molitvi. 

Brigo moja pređi na Boga

Godine polako prolaze, a ja još nemam mladića: Šta će biti sa mnom? Hoću li ostati sama? Toliko puta sam pokušao, ali pošto nemam “veze”, sve je uzalud: Hoću li ikada naći posao? Cene su opet skočile, a plata je ostala ista: Šta ćemo jesti, u šta ćemo se obući? Kako ćemo sastaviti kraj s krajem pored tolikih kredita, pored dece koja idu u školu? Sin mi radi na opasnom radnom mestu: Šta ako mu se nešto dogodi? Star sam i bolestan: Hoće li se moji starati za mene i onda kada budem slab i od mene ne bude bilo puno koristi ili ću smrti morati gledati u oči napuštena, bespomoćna? Continue reading “Brigo moja pređi na Boga”