Oznaka: vrijednost

Poučavanje o poučavanju

Jednog je dana starac sreo mladog čovjeka koji ga je upitao:
– Sjećate li me se?
Starac je odgovorio negativno. Stoga mu je čovjek rekao da je nekad davno bio njegov učenik. Na to ga profesor upita:
– Ah da? I čime se baviš sada?
Mladić odgovori: – Učitelj sam.
– Oh, kako lijepo. Poput mene – odgovori starac.
– Eh da. Zapravo postao sam učitelj jer ste me upravo vi nadahnuli da budem poput vas.
Starac je bio znatiželjan te ga zamoli da mu ispriča kako je to moguće. I mladi čovjek mu ispriča ovu priču:
– Jednog dana moj prijatelj je došao u školu s prelijepim novim satom i ja sam mu ga ukrao. Ubrzo je prijatelj primijetio krađu i odmah se požalio našem učitelju, a to ste bili vi. Onda ste vi rekli svima nama u razredu: – Tokom današnjih predavanja ukraden je sat vašeg prijatelja. Onaj ko ga je ukrao, molim vas, neka ga vrati.
Ali ja nisam htio da ga vratim. Zatim ste vi zatvorili vrata i rekli ste nam da ustanemo kako biste mogli prekontrolisati naše džepove, jedan po jedan. Međutim, prije toga, rekli ste nam da zatvorimo oči. To smo učinili a vi ste pretraživali džep po džep i kad ste došli do mene, pronašli ste sat i uzeli ga. Nastavili ste pretraživati po džepovima svih drugih i kad ste završili rekli ste: – Otvorite oči. Pronašao sam sat.
Poslije mi nikad ništa niste rekli i nikad niste spomenuli taj događaj. Nikad niste otkrili ime onoga ko je to bio. Onog dana, vi ste spasili moje dostojanstvo zauvijek. A to je bio najsramotniji dan u mom životu. Nikad mi ništa niste spomenuli o tom slučaju. Iako zbog toga niste vikali na mene niti mi očitali moralnu bukvicu, ja sam razumio pouku. Zahvaljujući vama shvatio sam da je to način na koji treba postupati pravi odgajatelj. Sjećate li se, profesore, tog događaja?
A profesor odgovori: – Sjećam se slučaja s ukradenim satom i da sam pretraživao džepove svih učenika, ali se ne sjećam da si to bio ti. Jer … i ja sam zatvorio oči dok sam pretraživao džepove.

Ako imaš potrebu nekoga poniziti kako bi ga popravio, onda ne znaš podučavati.

Znamo li mi kakav je on uopšte bio?

On nije izgledao ništa posebno. Mogao je proći ulicom i niko od nas ga ne bi ni primijetio. U stvari, on je bio jedan od onih od kojih najčešće okrenemo glavu; vjerovatno se ne bi uklapao u gomilu.

Ali on je bio ljubazan kao niko koga ste upoznali do sada. Mogao je ušutkati svoje kritičare bez da uopšte podigne glas. On se nikada nije borio za svoju korist; nije privlačio pažnju na sebe niti se pretvarao da mu se sviđa ono što je ranjavalo njegovu dušu. On je bio stvaran i istinit, u potpunosti i do kraja.

A u suštini njegovog bića je bila ljubav. Mi u stvarni nismo ni znali šta je ljubav dok je nismo vidjeli u njemu, dok nam je on nije otkrio. To su vidjeli svi, čak i oni koji su ga mrzili. A njemu je i dalje bilo stalo do njih, do njihovog dobra, nadajući se da će pronaći put do njihovih sebičnih srca ne bi li prepoznali ko stoji među njima.

A pored sve te ljubavi, on je bio potpuno iskren. Čak i kada su njegove riječi ili djela otkrivali najmračnije motive osoba, oni nisu doživjeli sramotu. Osjećali su se sigurnim i bezbjednim u njegovom prisustvu. Njegove riječi nisu prenosile ni nagovještaj osude, bio je to jednostavan poziv ka najvećem dobru. Nikome ne biste lakše i spremnije povjerili svoje najdublje tajne. Ako biste nekad pokazali svoje najgore izdanje, vi biste ipak željeli njegovo prisustvo. On nije trošio svoje vrijeme na ruganje drugima, niti na njihove zamke. Ako je imao nešto da im kaže, on bi im to rekao, a oni su se, poslije toga i dalje osjećali voljenim više nego od ikoga ikada ranije.

Kada kažem “voljeni” ne mislim na neku patetičnu emotivnost. On je pokazivao stvarnu, istinsku ljubav, za kakvom svi mi tragamo. Nije mu bilo važno jeste li farisej ili prostitutka, njegov učenik ili slijepi prosjak, Jevrejin, Samarjanin, Rimljanin … Njegova ljubav je bila dostupna svakome ko je želio da je prihvati. Većina jeste, čim su ga vidjeli. Iako je veoma malo njih nastavilo da ga slijedi do kraja, u onih nekoliko kratkih trenutaka dok su bili u njegovoj prisutnosti, oni su osjetili svježinu i silu koju nisu mogli poreći godinama kasnije. Nekako se činilo da zna sve o njima, ali ih je u isto vrijeme duboko volio i prihvatao.

I dok je visio prikovan na krstu, tu ljubav su i dalje mogli da primijete i osjete i oni koji su mu se rugali kao i njegovi uplašeni učenici. Dok se približavao mračnim odajama smrti, umoren mučenjem osjećajući odvojenost od oca, on je nastavio da pije tu gorku čašu koja može u potpunosti da ukloni našu samovolju i sramotu. Nije postojao silniji trenutak u svoj istoriji ljudskog roda. Njegova muka je postala sredstvo da njegov život postane i naš. Ovo nije bio neki zaluđenik. Bio je to Božji sin koji je ispustio svoj poslednji dah da bi nam otvorio potpuni i slobodni pristup svom ocu.

Da sam ja ti, ne bih trošio vrijeme na jalove rasprave nego bih pokušao da otkrijem koliko i zašto on želi da bude i tvoj prijatelj bez obzira na sve. On se želi pobrinuti za tebe i ako mu daš priliku postaće ti stvarniji od tvog najboljeg prijatelja i prepoznaćeš njegovu vrijednost veću od bilo čega drugog što želiš. Otkrićeš smisao i puninu života koja će te održati u svakom stresu i boli; bićeš promijenjen iznutra upoznavajući šta je prava sloboda i stvarna radost.

Iz knjige So You Don't Want to Go to Church Anymore

Pravilo srca

old-townNe tako davno u prošlosti, postojao je jedan grad koji se hvalio svojim zakonima i propisima. U tom gradu sve je bilo određeno pravilima: kada šetati parkom, kakvu odjeću nositi na javnim mjestima, kada i kako obrađivati njive… Jednostavno, za sve što bi neko mogao samo da pomisli da uradi ili ne uradi – postojao je nekakav propis.

Gradonačelnik je sjedio u svojoj kancelariji ponedjeljkom, srijedom i petkom, studirajući prihode i rashode grada i, – to je bilo sve. Trgovci su u svojim prodavnicama nudili robu koju su sami proizvodili i – ništa više od toga. Žene su uvijek šetale istim stazama, do određene tačke, i dalje ne. Svako je imao svoje odgovornosti i nije se brinuo ni o čemu izvan toga.

Jednog jutra se u gradu pojavio neki starac. Jedva je čuo i nije ništa govorio, a izgledao je kao da je prevalio dugačak put. Jedna noga mu je bila osakaćena pa je hodao uz pomoć štake, a na sebi je imao stari vojnički kaput, ostatak iz davno prošlog rata. Starac je šepajući ušao u grad, sjeo na jednu klupu nasred gradskog trga, sklopio oči i pognuo se, oslanjajući se rukama na drvenu štaku.

Prve su ga primijetile žene koje su povremeno izvirivale kroz prozor da vide šta se događa na ulici. Ali odmah su se povukle iza zavjese; na upitne poglede svojih kćeri odgovarale su da je to sigurno nečiji rođak koji je izašao u jutarnju šetnju. Međutim, kako je dan odmicao i prelazio u veče, s hladnim vjetrom koji je nemilosrdno počeo da duva, gradom se proširila vijest o starcu na gradskom trgu. Bilo je očigledno da starac ne pripada nikome.

0111_politically-speaking«Vlasti su dužne da učine nešto za njega», – govorile su žene jedna drugoj. «Sigurno postoji nekakav propis i za ovakve slučajeve. On, vjerovatno, pošto je star, pripada u starački dom».

U staračkom domu rekli su da nepoznati starac treba da ide u bolnicu jer ima osakaćenu nogu. U gradskoj bolnici su objasnili da ne treba oni da ga prime nego vojna bolnica, pošto starac ima vojnički kaput na sebi. Vojna bolnica, međutim, nije mogla da ga primi jer starac nije imao nikakve podatke o svom imenu, eventualnom činu i serijskom broju. Ni gradska dobrotvorna ustanova nije mogla da se pobrine o njemu jer su se njene kompetencije odnosile samo na stanovnike grada, a ne i na pridošlice sa strane. Pošto gradonačelnik nije mogao da pronađe nijedno pravilo koje bi se odnosilo na ovakav slučaj, odlučio je da sledeće sedmice detaljno ispita mogućnosti, s obavezom da na kraju mjeseca podnese izvještaj o tome.

Te noći podigla se jaka, hladna oluja, s vjetrom koji je prodirao do poslednje kosti i ledenom kišom. Kad je osvanulo, starac je još uvijek sjedio u istom položaju, pognut, naslovnjen na drvenu štaku, ali kada su mu prišli bliže, vidjeli su da je mrtav.

U gradu je postojalo pravilo da zvona oglase nečiju smrt; zato je s tornja crkve odjeknuo zvuk koji se razlegao gradom.

Postojalo je takođe pravilo da prodavci zatvore svoje radnje; zato su toga dana sve trgovine u gradu ostale zatvorene.

Postojalo je i pravilo da se sahrana umrlog mora obaviti u roku od dva dana nakon smrti; ali sada su stanovnici grada zaključili da ne postoji pravilo koje određuje ko treba da obavi sahranu u ovom slučaju.

I tada, odjednom, prvi put otkako je ovaj grad postojao, ljudi su počeli da rade nešto bez pravila koje bi odobrilo ili naredilo njihovu aktivnost.

U sažaljenju, žene su izvadile iz svojih ormara čistu odjeću i presvukle umrlog starca.

U tišini, njihovi muževi su napravili kovčeg i tijelo umrlog stavili u njega.

Coffin in Open Grave --- Image by © Daniel Smith/CorbisS poštovanjem, trgovci su odnijeli kovčeg do gradskog groblja.

Svečano i dostojanstveno gradonačelnik je održao pogrebnu ceremoniju.

Ali starac, koji je još juče bio živ, nije više mogao ni da čuje, ni da vidi niti da osjeti njihovo saučešće.

Na kraju pogrebne službe gradonačelnik je kazao:

«Hajde da od sada, ako već nešto treba da žrtvujemo, žrtvujemo pravila a ne ljude».

Ljudi su se vratili svojim kućama osvjedočeni da iznad svih pravila, uputstava, propisa i zakona stoji – pravilo srce.

Naravoučenije: “Pokazao ti je, čovječe, što je dobro; i šta Gospod ište od tebe osim da činiš što je pravo i da ljubiš milost i da hodiš smjerno s Bogom svojim?” (Sveto pismo, knjiga proroka Miheja 6:8)