Jevanđelje srijedom: Matej 21. poglavlje

Jevanđelje (ευαγγέλιον) znači radosna vijest. U suštini to je poruka o Bogu koji je toliko volio svijet da je bio spreman na neizrecivu žrtvu radi dobra čovjeka. Pod ovim naslovom (Jevanđelje srijedom) pišem svoja razmišljanja na čitanje tekstova iz Biblije, ne samo jevanđelja.

Dvadeset prvo, dvadeset drugo i dvadeset treće poglavlje jevanđelja po Mateju su tekstovi koji se bave jevrejskim narodom (tačnije vođama) i njihovim stavom prema Isusu iz Nazareta. Ako se podsjetimo da prvobitni biblijski tekstovi nisu bili podijeljeni na poglavlja i stihove već da je to učinjeno mnogo kasnije radi lakšeg snalaženja, ovo ima još više smisla. Cijeli odsjek počinje Hristovim ulaskom u Jerusalim, koji je privukao mnogo pažnje. Jerusalim je bio sjedište jevrejskih careva iz vremena nezavisnosti te je ovakav scenario (jahanje na magarici je bila jedna vrsta svečanog defilea) naišao na kritiku vladajuće elite. Grad Jerusalim je i ovih dana centar političkih dešavanja zbog premještanje ambasade SAD iz Tel Aviva u ovaj grad, čime mu je dana važnost istinskog centra jevrejske države, čemu se protive predstavnici palestinskog naroda.

Dakle, ovo poglavlje sadrži pet odvojenih događaja:
– Hristov ulazak u Jerusalim (21:1-11)
– Čišćenje hrama (21:12-17)
– Neplodna smokva (21:18-22)
– Govor Hristov u hramu (21:23-32) te
– Priču o vinogradarima (21:33-46).

Ono što je zajedničko glavnim mislima iz svih ovih tekstova jeste bavljenje jevrejskim narodom. Dvadeset prvo poglavlje izgleda kao Hristov poslednji pokušaj da uvjeri svoj vlastiti narod u svoje božansko poslanje. Dvadeset drugo poglavlje je još jedna prilika za diskusiju sa onima koji imaju dodatna pitanja. Ta diskusija se završava kada su njegovi protivnici iskoristili sve svoje argumente (Matej 22:46). Nakon toga je uslijedio Hristov ukor vođama kroz proročansku tužbalicu „teško vama!“ (23. poglavlje) kome slijedi negativno žaljenje zbog posledica odbacivanja Hristove ličnosti. Razorenje Jerusalima koje će uslijediti nekoliko godina kasnije (24. poglavlje) mnogi su povezivali s prethodnim događajem, iako sam Hristos ih ne dovodi u direktnu vezu.

Reakcija naroda na Hristov ulazak u Jerusalim je naznaka njihovog prepoznavanja mesijanskih simbola. Ako tome dodamo radosni uzvik „Hosana!“ te izricanje blagoslova nad onim „koji ide u ime Gospodnje“ (Matej 21:9), ne možemo se oteti utisku da narod ima velika očekivanja od Isusa. Problem je samo što se ta očekivanja razlikuje od onoga što Hristos smatra svojim zadatkom. Jedan od aspekata tog zadatka je simbolično čišćenje hrama, što podrazumijeva obnavljanje ispravnog bogosluženja i službe Bogu. Ilustracija neplodne smokve (21:18-19) je kritika onih kojima je mnogo dato i od kojih je mnogo očekivano. Ne možemo ne pomisliti da se ne radi o jevrejskom narodu pogotovo što se na nju nadovezuje govor u hramu. U tom govoru Isus jasno ističe, kroz priču o dva sina, neposlušnost afirmativnog i poslušnost negacijskog. Oni koji su ispovijedali vjeru u Bogu nisu prihvatili Njegovo djelo u ličnosti Isusa Hrista, dok oni koji su bili daleko od monoteizma, prepoznali su u Hristu mnogo više od još jednog jevrejskog proroka propasti.

Vrhunac nastupa u priči o vinogradarima. Ako je u svečanom ulasku u Jerusalim, čišćenju hrama, događaju sa neplodnom smokvom i priči o dvojici sinova ostalo šta nejasno, to je uklonjeno u ovom Hristovom diskursu. „Od vas će se uzeti carstvo Božije i daće se narodu koji njegove rodove donosi“ (Matej 21:43) nije moglo da se shvati na nekoliko načina. Matej bilježi da su vođe, glavari sveštenički i farseji, „razumjeli da za njih govori“ (Matej 21:45). Umjesto da ih to navede na razmišljaje, bili su potaknuti da se razračunaju sa glasnikom.

Jevanđelista Matej ne spada u antisemite zbog toga što implicitno ukorava jevrejski narod (kroz njihove vođe) za neprihvatanje Hristove službe. I on sam je pripadnik tog naroda kao i svi ostali apostoli. Vojno podupiranje izraelske države zbog njihove posebnosti od strane dispenzacionalistički motivisanih američkih političara je druga, pogrešna, krajnost. Jevanđelje ne poznaje etničke podjele. „Jer Bog ne gleda ko je ko“ (Rimljanima poslanica 2:11). Svi narodi imaju jednaku vrijednost u Božjim očima. Pismo je vrednije od poštara.

Često se pitam …

“Sometimes I wonder whether the world is being run by smart people who are putting us on or by imbeciles who really mean it.”

Laurence J. Peter (kanadski profesor i „hijerarholog“)

laurence-j-peter

Ponekad se pitam vode li ovaj svijet pametni ljudi koji nas zavitlavaju ili ludaci koji su ozbiljni. 

Lorens Dž. Piter (kanadski profesor i „hijerarholog“)

Jevanđelje srijedom: Matej 6. poglavlje

isaiah-scroll-aJevanđelje (ευαγγέλιον) znači radosna vijest. U suštini to je poruka o Bogu koji je toliko volio svijet da je bio spreman na neizrecivu žrtvu radi dobra čovjeka. Pod ovim naslovom (Jevanđelje srijedom) pišem svoja razmišljanja na čitanje tekstova iz Biblije, ne samo jevanđelja.

U prvom poglavlju jevanđelja po Mateju pisao sam o ženskim osobama iz Hristovog rodoslova. Drugo poglavlje je bilo rezervisano za tri različite reakcije na Hristovo rođenje predstavljene kroz tri grupe ljudi: mudrace, Iroda i  jevrejske vođe. U trećem se javlja još jedna nova ličnost, Jovan Krstitelj, te se opisuje njegov odnosa prema Isusu, mesijanskom caru. Hristovo kušanje je zapisano u četvrtom poglavlju. Petim poglavljem pokušavam razumjeti blaženstva, ili bar jedan njihov dio. 

Šesto poglavlje takođe otvara nekoliko tema. U njemu je zapisano ono što je Isus govorio o milostinji, uzor molitvi „Oče naš“, postu, brigama … Kratko ću se pokušati osvrnuti na svaku od njih.

krst-240x240Isusu je jasno da se religija zloupotrebljava(la). Ona se onda, kao i danas, koristi kao koristan plašt u vođenju naroda. U tome se uveliko slijede principi Makijavelija koji piše: „Jedan vladalac treba da ostavlja utisak da je blag, pouzdan, čovječan, pobožan i častan i da to bude. Ali treba i da umije da vlada sobom kako bi po potrebi mogao i umio da se ponaša sasvim drukčije. … Treba dakle da je sposoban da se okreće kako vjetar duva i da se upravlja prema okolnostima i da se ne odvaja od dobra ako samo može, ali da, takođe, umije da zagazi u zlo, samo ako je potrebno.“ Zato Isus poziva svoje sledbenike da u tome ne budu slični svojim vođama, koje naziva licemjerima, jer u sebične ciljeve koriste milostinju, molitvu i post – znajući da će to kod naroda izazvati divljenje, poštovanje i odanost. Mnoštvo religioznih simbola (posebno se može govoriti o zloupotrebi krsta) oko nas ukazuje da ljudi i dalje idu istim smjerom ispunjavanjući onu biblijsku misao: „Imaju obličje pobožnosti, a sile su se njezine odrekli“ (2. Timotiju 3:5). Prema Isusovim riječima, držeći se samo vanjske religiozne forme (i zloupotrebljavajući je) religiozni ljudi se ponašaju kao neznabošci (koji suštinu odnosa sa Bogom ostvaruju posredstvom predmeta ili druge osobe) zaboravljajući da trebaju biti učenici: da uče od Isusa i  žive poput njega.

Man at desk in shirt and tie holding his head and worrying about money and the economy.

Pred kraj šestog poglavlja jevanđelja po Mateju Isus govori o brigama, onome što posebno danas zaokuplja pažnju svake osobe: šta ćemo jesti, piti i u šta ćemo se obući (6:25). U pitanju su fundamentalne potrebe. No i one treba da se napuste vjerujući da će se Bog pobrinuti za njih – „zna i otac vaš nebeski da vama treba sve ovo“ (6:32b). Fokus treba da bude na vrijednostima Božjeg carstva, što je detaljno objašnjeno u blaženstvima (Matej 5. poglavlje). Nemoguće je, kaže Isus, u isto vrijeme brinuti za dvije brige: „ne možete služiti Bogu i bogatstvu“ (riječ „mamon“ na aramejskom jeziku znači bogatstvo). Bogatstvo ovdje ima šire značenje od posjedovanja onoga što ima veliku cijenu – bogatstvo je sve ono što stoji nasuprot vrijednostima carstva Božijega. U tom smislu, i mi siromašni možemo biti na pogrešnoj strani. No Isus daje predlog: brige se rješavaju tako što se jedan dan („ne brinite se za sutra“, 6:34) živi u jednom carstvu („niko ne može dva gospodara služiti“, 6:24a). I zaista, „dosta je svakom danu zla svoga“ (6:34b).