Poruke iz svete zemlje: Irodijum

Bude tako osoba koje se pokažu u svom životu grozni kao ljudi, a dobri, predobri u posebnim poduhvatima kojih se uhvate i kojima se bave. Jedan od takvih je Irod Veliki ili Irod I, živio od 74 prije nove ere do 4 godine poslije nove ere. Spominju ga jevanđelisti i Josif Flavije gdje je opisan kao okrutni vladar, tiranin. Ubija sve moguće pretendente na njegov prijesto i ne zaustavlja se ni kada su u pitanju njegovi vlastiti sinovi. Ali kao graditelj, on je jedan od nenadmašnih vođa na području cijelog Bliskog istoka za duži vremenski period. Njegovi građevinski projekti uključuju proširenje hrama, izgradnju Cezareje na moru te tvrđava Masade i Irodijuma. O svojoj posjeti ovoj poslednje spomenutoj lokaciji želim napisati par riječi i podijeliti nekoliko svojih slika.

Za razliku od svojih ostalih poduhvata, ovaj je trebao biti veoma ličan što potvrđuje i samo ime. Arapi ovu lokaciju nazivaju Rajskom planinom (Jabal al-Fourdis) mada oni koji žive u brdovitijim krajevima ne trebaju termine iz ovog područja da čitaju doslovno. U vremenu kada Parćani osvajaju Siriju, Irod bježi u Masadu pored Mrtvog mora. Te dvije vojske se susreću upravo na ovom mjestu, a Irod pobjeđuje. Kao uspomenu na taj događaj, on podiže grad i ukrašava ga predivnom palatom kojoj daje svoje ime.

Arheolozi se slažu da je ovo najvjerovatnije bilo mjesto gdje je Irod živio. U skladu sa tim, ono je i izgrađeno i imalo je sve neophodno za carsko življenje. Četiri kule su bile više nego samo osmatračnica i zaštita od napada: koristile su se i u svrhe boravka i skladištenja. Tu je bilo još i kupatilo, veliko dvorište, rimski teatar, soba za prijeme, veliko šetalište kao i luksuzne sobe za kralja i njegove goste. Car se u kupatilu mogao rashlađivati ili grijati, po njegovoj želji. Teatar je mogao primiti i do 650 posjetilaca, za najvažnije su postojala posebna mjesta. Bilo je ukrašena pejzažima iz Italije i scenama rijeke Nil: pretpostavlja se da je slikare poslao sam Cezar iz Rima. U ovom objektu je slavni jevrejski arheolog Ehud Necer pronašao i Irodovu grobnicu. Sam Necer će i završiti svoj život zbog nesreće upravo na ovom mjestu. Kasnija iskopavanja potvrđuje ideju da je cijeli ovaj prostor trebao da posluži i kao mauzeloj, grobnica cara Iroda.

Na kraju našeg obilaska, prije ulaska u autobus, poželio sam da dopunim svoju flašu sa vodom. Nešto malo vode je ostalo koju sam prosuo hodajući do česme. Dva mlađa Palestinca, vjerovatno vodiči nekih od turista, su glasno negodovali zbog ovog mog poteza. Njihov i moj doživljaj vode i njene vrijednosti nije bio jednak. Meni su učinilo kao da je nešto od Irodovog temperamenta i mentaliteta ostalo na ovom mjestu. I sam sam bio spreman na verbalni konflikt i da nije bilo vođe puta koji me uveo u autobus, vjerovatno da bih izvukao deblji kraj. I pored silnih objekata koji su ostali iza ovog drevnog cara, ono što je ostavilo veći trag jeste njegov karakter i njegova ličnost koji su, prema estetskoj vrijednosti, bili dijametralno suprotni njegovim građevinama. Toliko mnogo je izgradio za sebe, a tako malo je radio na sebi. Jednako iskušenje je i za nas ostale. Šta ćemo mi ostaviti iza sebe?

Još uvijek ima nade

„Ozarilo ga je to dobrodušno pitanje. Kao da je sreo prijatelja ili dragog dobrog čovjeka koji mu postavlja obično ljudsko pitanje. Kako si? Jesi li umoran? Je li ti teško u životu? Predahni, odmori se, osvježi se ovom vodom, za tebe sam je uhvatio, biće ti lakše. Misli na mene, kao što ja mislim na tebe.
Dobro sam, kako si ti? Hvala ti što me pitaš. Baš mi je drago što smo se sreli. Bilo mi je možda i teško, više nije, bodriji sam i veseliji poslije razgovora s tobom. I da znaš, divno je što neprestano stojiš na tom mjestu, nasmiješeno sačekuješ ljude, razgovaraš s njima i olakšavaš im životne teškoće, skidaš im makar dio jada sa srca. Kako si se toga sjetio, čovječe Božji! Niko nikad nije izmislio ljepši i jednostavniji pomen svome ljudskom srcu i želji da svima ljudima bude dobro.“

Tako piše Selimović u svom romanu „Ostrvo.“ Glavna ličnost ovog romana, gospodin Ivan, provodi penzionerske dane u razmatranju vlastitog života pitajući se kako je proveo protekle dane i godine. Pitanje „Kako si“ pronalazi urezano ispod jedne česme koju je neznani čovjek podigao za života. Oduševljem ovim ktitorskim potezom, razmišlja o sličnom poduhvatu. No, nedostajao mu je natpis. Nije mogao pronaći boljeg od onoga kojeg je pročitao. Trebalo je smisliti nešto drugo, a isto tako silno i jasno.

„Šta bi on to rekao ljudima (svim ljudima, ili bar najboljim), i to u časovima kad je najbolje raspoložen? Začudo, odmah je počinjao da smišlja govor koji bi im održao. Ne to! Jednu riječ! Pozdrav, poruku, lijepu želju! Uzalud. ONAJ je uzeo tu riječ.“

Koju biste riječ vi podijelili? Šta bi bila vaša verbalna ktitorska zaostavština svijetu koji vas okružuje? Jedna davno pročitana knjiga je meni dala ideju u ovom pravcu: „Još uvijek ima nade.“ Uvijek se iznova začudim kako nam je utjeha i nada svima potrebna. Bez obzira na godine, posao, poziciju, status, pol … svako od nas se susreće sa vlastitim problemom (ili više njih) te iščekivanjem rješenja za isto/(e). Ali utjeha i nada ne smije biti vještačka niti placebo efekat. Nego stvarno i istinsko.

Gospodin Ivan je jedno vrijeme skupljao pare da pretoči svoju misao u djelo. Nakon nekog vremena je sa tim novcem kupio nove cipele svoje ženi. Selimović završava ovu priču negativnim tonom: njegov Skadar na Bojani nije dovršen. Ali možda se dio odgovora nalazi u gore spomenutoj kupovini cipela. Možda se nada i utjeha nazire tek onda kada je počnemo dijeliti sa drugima. Vrijedi pokušati.

Anđele moj stražanine …

U romanu Prosjaci i sinovi autora Ivana Raosa, po kome je snimljena istoimena serija, postoji scena rastanka s ovim riječima:

“Uvijek sam mislio kad dođe čas, nešto ću ti veliko reći, nešto što će ti cili život odredit’; eto, ništa.” U tom trenutku mu najmlađi član porodice donosi sa izvora posudu studene vode, i glumac Fabijan Šovagović govori:

“Baš studena, a more biti to je ono životno: Studene se vode napit’. Neće bit’ ma ti opet promisli.”

„Odgovori Isus i reče joj: svaki koji pije od ove vode opet će ožednjeti. A koji pije od vode koju ću mu ja dati neće ožednjeti dovijeka, nego voda što ću mu ja dati biće u njemu izvor vode koja teče u život vječni. Reče mu žena: Gospode! daj mi te vode da ne žednim niti da dolazim ovamo na vodu.“ (Jevanđelje po Jovanu 4:13-15)

Jevanđelje srijedom: Matej 10. poglavlje

isaiah-scroll-aJevanđelje (ευαγγέλιον) znači radosna vijest. U suštini to je poruka o Bogu koji je toliko volio svijet da je bio spreman na neizrecivu žrtvu radi dobra čovjeka. Pod ovim naslovom (Jevanđelje srijedom) pišem svoja razmišljanja na čitanje tekstova iz Biblije, ne samo jevanđelja.

Razmišljanja na prethodna poglavlja iz jevanđelja po Mateju možete čitati na sledećim linkovima:

jev. po Mateju 1. poglavlje
jev. po Mateju 2. poglavlje
jev. po Mateju 3. poglavlje
jev. po Mateju 4. poglavlje
jev. po Mateju 5. poglavlje
jev. po Mateju 6. poglavlje
jev. po Mateju 7. poglavlje
jev. po Mateju 8. poglavlje

jev. po Mateju 9. poglavlje

jesus_teaching-1Svi koji su čitali svetopisamske tekstove znaju da oni nisu pisani hronološkim redom nego na način kako su autori željeli prenijeti posebnu misao i poruku. Matej je već spomenuo (4:18-22) Hristov susret sa pojedincima koje je pozvao da ga slijede, dok je govorio da se približilo carstvo nebesko. Od petog do sedmog poglavlja njegovi učenici, kako ih naziva do desetog poglavlja (5:1, 8:18.23.25, 9:10-11.14.19.37), imaju priliku da saslušaju Isusov program i osnovne ideje: čuvena besjeda na gori. U osmom i devetom poglavlju Matej zapisuje kako učenici imaju priliku da posmatraju kako Isus radi ono što govori: iscjeljuje bolesne (9:7), čisti gubave (8:2), diže mrtve (9:25) i izgoni đavole (8:31). U desetom poglavlju, Matej nam predstavlja imena svih dvanaest Hristovih učenika i daje im titulu apostola. Ta riječ, αποστολος, označava onog koji je poslan sa određenim ciljem. U ovom trenutku Hristos šalje svoje učenike da govore i rade ono što su vidjeli od njega: „propovijedajte da se približilo carstvo nebesko; bolesne iscjeljujte, gubave čistite, mrtve dižite, đavole izgonite …“ (10:7-8). Poruka ovog poglavlja svima onima koji sebe danas nazivaju Hristovim sledbenicima je veoma jasna: budite slični onome koga slijedite. Možda ne znamo kako da pomognemo svima i možda se nećemo složiti oko načina kako to da radimo, ali sigurno je da Hristos treba da bude uzor i da motivi za to budu čisti: jevanđelje se ne smije prodavati (10:8a).

U daljem tekstu, Isus ih upozorava kako će okruženje reagoviti na riječ i djelo njegovih učenika. Njihovo iskustvo je upoređeno sa ovcama među vukovima: jasna je ideja sukoba i netrpeljivosti. Ali … i ovdje postoji velika analogija između onoga što Isus govori da će doživjeti njegovi učenici i onoga što sam Isus doživljava i što Matej zapisuje u poslednjim poglavljima svog jevanđelja. Pokušaću to da predstavim na sledeći način:

Šta će se desiti učenicima

Šta se desilo Isusu

predaće vas sudovima – συνεδριον (10:17) predan Sinedrionu (26:57)
izvodiće vas pred svjetovne vlasti (10:18) izveden pred Pilata (27:2)
vi nećete govoriti, nego Duh (10:20) Isus ne progovara, Pilat je oduševljen (27:14)
predaće brat brata (10:21) Isusa predaje Juda (26:50)
svi će mrziti na vas zbog mene (10:22) rekoše svi: da se razapne (27:22)

Dakle, na sebi svojstven način, Matej je napisao sledeće: ukoliko sebe smatraš Hristovim učenikom, onda treba da živiš onako kako je Hristos, Učitelj, živio. Hristos je svojim dolaskom na svijet uzburkao sile tame i one su se reagovale protiv Njega. Normalno je i prirodno očekivati da će i oni koji Njemu budu slični doživjeti slično. Možda je upravo ova činjenica razlog zašto je veliki broj sledbenika i “fanova” popularnih slavnih ličnosti, muzičara i glumaca, dok Isus Hristos zadobija mnogo manji broj sledbenika. Čak i oni koji tvrde da ga slijede, selektivno prihvataju Hristove poruke želeći da izbjegnu sukob sa silama tame na ličnom nivou. Čini se da je sve istinitija drevna izreka, jevanđelje nije za slabiće. 

Voda: biblijska simbolika i njeno duhovno značenje

Kao i mnoge druge riječi, i voda se na dosta mjesta u Bibliji koristi kao metafora (iako to ne negira doslovnu upotrebu ove riječi). Metafora ima svoj korijen u grčkom jeziku i doslovno znači „nositi iznad“ te označava preneseno značenje riječi. Metafora je jezik koji u jednoj riječi povezuje nevidljivo sa vidljivim; ona je leksički svjedok postojanja transcendentnog, svega onog do čega se ne može doći mikroskopom i teleskopom, algebrom i geometrijom, vaganjem i mjerenjem.

Suva klima Palestine i nedostatak velikih rijeka za poljoprivredu čine da voda ima posebnu vrijednost u ovoj kulturi. Cijeli život u drevnom Izraelu je bio ovisan o padavinama koje su se sporadično javljale od sredine oktobra do sredina marta. U ovim predjelima, suša je stalna prijetnja (1. Moj.  26:1, Djela 11:28). Zato su izvori, vrela i bunari bili uobičajena oznaka života (1. Moj.  21:30, Jovan 4:11-12). Voda je mogla biti smještena u otvorene bazene ili cisterne. Ali uprkos ovim metodama, svako je znao kvalitet i vrijednost „žive“ ili tekuće vode, koja je pružala osvježenje.
U jevanđeljima voda se spominje 39 puta (ύδωρ). Često označava Galilejsko jezero na kojima se odigralo mnogo događaja vezanih za Isusa. Potreba za vodom i poštovanje prema istoj vodilo je ka njenoj simboličkoj i obrednoj upotrebi. Pranje ruku je praktikovano prije i poslije jela (Mk. 7:2-23). Obredno kupanje je bilo dobro poznato judaizmu, i kao krštenje kasnije, pralo je ne samo tijelo već u simboličkom smislu i duhovni aspekt ličnosti.
Ako je voda simbol života, čišćenja, osvježenja i obnovljenja, nije nikakvo čudo da je ona i simbol Svetoga Duha (Isa. 44:3-4, Jez. 36:25-26). Upravo zato Biblija opisuje da se Duh „izliva“ (Joilj 2:28-29, Djela 2:17, 10:45) te da su vjernici „ispunjeni“ Duhom (Lk. 1:15.41). Eshatološka vizija Jerusalima u Zahariji 14 prikazuje dva moćna izvora koji teku iz ovog grada iz kojih nastaju dvije rijeke. U novozavjetno vrijeme, rabini vidi u ovom obilje Duha u mesijanskom dobu.
Četiri jevanđelja dobro poznaju ovu teološku simboliku i koriste je da opišu Hristov dar novog života. Jevanđelje po Jovanu posebno koristi ovu sliku: izvještaj Isusovog krštenja (1:26-34), Isusovo čudo pretvaranja vode u vino (2:1-11), poziv Nikodimu (3:1-15), Isus nudi živu vodu Samarjanki (4:7-42), hromi čovjek u Vitezdi (5:1-18), Isusov poziv na praznik Sjenica (7:37-39), pranje nogu učenika (13:1-20) i krv i voda iz Isusovog tijela (19:34).
Simbolika vode zavisi od konteksta (čitaj književnog žanra) u kome se nalazi. Nekoliko glavnih upotreba i značenja ovog simbola u Bibliji:
1. Božji blagoslov i duhovno osvježenje
2. Očišćenje
3. Opasnost, uništenje i smrt (potop, Crveno more, duboke vode)
4. Uloga voda u kontekstu stvaranja
5. Plodnost i suša
Ako ostavimo kratko po strani duhovni aspekt vode, možemo reći da bi sledbenici Isusa bi trebali biti najbolji ekolozi i najviše zainteresovani za očuvanje prirodnih ljepota i darova. A možda posebno vode. Kakvo je tvoje razumijevanje dara čiste pitke vode? Koliko je tvoja upotreba vode racionalna i ispravna? Da li kada razmišljamo o onima kojima je ova dragocjenost uskraćea i šta mi možemo da uradimo po tom pitanju? Ovo su pitanja koja sebi treba da postavi svaki hrišćanin.