Veliko otkriće

Jedan duhovnik obećao je učeniku otkriće mnogo važnije od bilo kog koje može pronaći na drugim mjestima. Kada je učenik izrazio želju da sazna šta je to, učitelj ga je uputio da izađe na kišu i uzdigne lice i ruke prema nebu.

Sledećeg dana, učenik se vratio i rekao mu: “Poslušao sam tvoj savjet i ušla mi je voda za vrat. Mnogo sam se glupo osjećao.”

“Odlično,” rekao je učitelj, “za prvi dan, to je baš veliko otkriće, zar ne?

Naravoučenije: “Srce je prijevarno više svega i opako, ko će ga poznati?” (Sveto pismo)

Jevanđelje srijedom: Matej 22. poglavlje

Jevanđelje (ευαγγέλιον) znači radosna vijest. U suštini to je poruka o Bogu koji je toliko volio svijet da je bio spreman na neizrecivu žrtvu radi dobra čovjeka. Pod ovim naslovom (Jevanđelje srijedom) pišem svoja razmišljanja na čitanje tekstova iz Biblije, ne samo jevanđelja.

Kao što sam u prethodnom tekstu pisao, dvadeset prvo, dvadeset drugo i dvadeset treće poglavlje jevanđelja po Mateju su tekstovi koji se bave jevrejskim narodom (vođama) i njihovim stavom prema Isusu iz Nazareta. Dvadeset prvo poglavlje sadrži Hristova simbolična djela (ulazak u Jerusalim i čišćenje hrama) te govore (o neplodnoj smokvi, govor u hramu i priču o vinogradarima). Ova poslednja priča se ne završava happy end-om prema shvatanju jevrejskih vođa te oni odlučuju da je krajnje vrijeme da se nešto poduzme u vezi ovog mladog samozvanog učitelja: “I čuvši glavari sveštenički i fariseji priče njegove razumješe da za njih govori. I gledahu da ga uhvate, ali se pobojaše naroda, jer ga držahu za proroka” (Matej 21:45-46). No prije nego donesu svoju konačnu odluku, nastupaju sa pitanjima (Matej 22:15-17.23.35). Na sva njihova pitanja Isus daje (za njih nezadovoljavajuće) odgovore, postavlja kontrapitanje i završava diskusiju sa njima. Ono što slijedi do kraja ovog jevanđelja jeste Hristova kritika vođa (Matej 23. poglavlje), opis kraja (Matej 24-25. poglavlje) te poslednji događaji Hristovog života (Matej 26-28. poglavlje). Sadržaj 22. poglavlja jevanđelja po Mateju se može predstaviti na sledeći način: 

  • Priča o svadbi careva sina (22:1-14)
  • Pitanje o porezu (22:15-22)
  • Pitanje o braku nakon vaskrsenja (22:23-33)
  • Pitanje o najvećoj zapovijesti (22:34-40)
  • Hristovo kontrapitanje (22:41-46)

Zbog ograničenog prostora, pozabaviću se samo prvim dijelom ovom poglavlja, Hristovom pričom o svadbi carevog sina. Ovo je još jedan u nizu Hristovih pokušaja da otvori oči vođama svog naroda i svima ostalima o važnosti trenutka u kome su se nalazili. Carstvo nebesko je stiglo u ličnosti Isusa Hrista, prema Njegovim riječima. Ali ono nije doživjelo svoj vrhunac, to tek treba da se dogodi o Njegovom drugom dolasku. 

Ova priča je jako zanimljiva jer nije jednostavno odrediti vrijeme njenog odigravanja a samim tim i potpuno značenje. Čini se kao da je u pitanju kraj vremena, Hristov drugi dolazak. No sakupljanje i zlih i dobrih te njihovo provjeravanje od strane cara vodi ka zaključku da je radije u pitanju određeni aspekt suda, prije Hristovog dolaska. Na svadbu su pozvani svi, ali svi nisu prihvatili poziv. To je prva misao koju Isus želi da prenese ovom pričom: izgovaranje i odbijanje poziva. Sve što su zvanice trebali da učine jeste da odgovore potvrdno. Međutim, oni su ponudili (p)razne izgovore kojima car nije bio zadovoljan pa ih je pozvao, preko svojih slugu, po drugi put. Reakcija je bila jednaka, s tim što su ovaj put careve sluge bile zlostavljane, a neke i ubijene. Car, gnjevan zbog onoga što se desilo, sveti se svojim zvanicama šaljući vojsku, ubijajući ubice i paleći grad. 

Drugi dio priče govori da je poziv dalje bio upućen bilo kome. Pravi se jasna razlika između “zvanica” (onima kojima je poziv prvo upućen) i “onih sa raskršća,” naknadno pozvanima. Čini se kako je jedini uslov za dolazak na ovu svadbu bilo oblačenje svadbene odjeće, koju je pripremao onaj koji je organizovao svadbu. Odbijanje gosta da prihvati ponuđeno “svadbeno ruho” je bilo jednako odbacivanju poziva iz prvog dijela priče. Čini se da postoje tri grupe ljudi u ovoj priči. Prvi su oni koji ne prihvataju poziv koji Bog upućuje: jedni se izgovaraju, a drugi su među otvorenim protivnicima. U drugoj grupi su oni koji prihvataju poziv ali ne žele da prihvate Božje uslove. (Odjeća u Svetom pismu je slika pravednosti koju Bog nudi.) I treća grupa su oni gosti koji su prošli pregled cara jer su prihvatili Njegov poziv i ponudu. Gdje sam ja u ovoj priči? 

Kako smo podcijenili smrt?

Kada umre nekoliko osoba koje poznajemo u kratkom vremenskom periodu, mi se za kratko ozbiljnije pozabavimo fenomenom smrti. Tada najčešće, u kraju iz koga ja potičem, ljudi se pitaju: “Šta je ovo ovako zaredalo?” A možda je preciznije reći da se u takvom trenutku smrt pozabavila nama. Jer, razmišljajući na ovaj način, mi pravimo najmanje dvije greške. Prva je da zaboravljamo da se smrt dešava svakodnevno. Guglajući za ovom informacijom pronalazim da:

  • svaki dan umre 151 600 osoba
  • svaki sat umre 6316 muškaraca, žena i djece
  • 105 ljudi završi svoj život svake minute
  • a dok ste prešli sa jedne riječi u ovom tekstu na drugu, dakle svake sekunde, umru dvije osobe

Druga greška koju pravimo jeste da smrt ozbiljnije osjećamo tek kada nam uzme nekoga ko je nama jako poznat, blizak i drag. Naravno, niko od nas nema dovoljno energije da otplače i ožali svaki pojedinačni kraj života na ovoj zemlji. Bilo bi to nemoguće jer bi u tom slučaju teško mogli nastaviti sa normalnim življenjem. Sa druge strane, svakodnevno izvještavanje o ogromnom broju mrtvih otupilo je naše senzore koji nas obavještavaju o konačnosti i našeg vlastitog života. Smrt ogromnog broja drugih ljudi je odavno postala zabava koju konzumiramo uz omiljenu hranu i piću. U isto vrijeme, stvarne smrti ljudi koje smo poznavali i voljeli dešavaju se daleko od naših očiju. Oni provode svoje poslednje dane u bolnicama, uz nepoznate ljude koji se brinu, često nezadovoljni iznosom koji dobiju za taj “posao”. Za njihovu smrt ih takođe pripremaju “plaćenici”. A sahranama običnih ljudi i žena prisustvuje sve manje i manje osoba. Ovo poslednje je dio mog posla i sve rjeđe vidim i rodbinu pored otvorenog groba osobe koju sahranjujemo. Često čujem da kažu pošto nisu uspjeli da se vide za života, njihov dolazak na sahranu toj osobi neće značiti mnogo. I koliko god je ova misao istinita, ona samo ukazuje na sve veću udaljenost živih od mrtvih, života od smrti. A to u suštini ukazuje na ogromnu provaliju koja postoji između ljudi. No, samo da podsjetim: ne ide se na sahranu zbog mrtvih, nego zbog ožalošćenih živih.

Prošle sedmice je umrla još jedna “poznata” osoba čija slava raste proporcionalno svakim sledećim danom poslije njene smrti. Bio je, kažu, kvalitetna osoba na ličnom i profesionalnom planu. Ali to nismo toliko često čuli dok nije umro. O pokojniku sve najbolje. Ako, i treba: nije smrt trenutak da pljujemo po bilo kome, koliko god on zao bio. Ali zašto smo tako škrti na pohvalama dok je osoba živa? Zar živi ne zaslužuju bar djelić onoga što u njima prepoznamo nakon što umru? Da li se svim tim silnim epitetima želimo opravdati što nismo tim istim ljudima poklanjali dovoljno pažnje i vremena za njihova života, možda posebno u teškim trenucima njihove bolesti? Dijelim Andrićevu, vjerujem, dobro poznatu misao:

“Tako se teško živi, tako se kratko živi, pa još polovica tog teškog i kratkog života nam prođe u mržnji i nesporazumima. Oh, ugasite mržnju! Ljudi su nama potrebni i nikako se, nikako se ne može živjeti bez opraštanja. Svi su mi ljudi i te kako potrebni. Svi, od ove starice koja me je primila na ruke kad sam došao na svijet, pa do onog nepoznatog prolaznika, koji će, kad mene budu nosili na neko groblje neki ljudi, skinuti kapu i prekrstiti se i zaželjeti mi vječni mir i laku zemlju. Vječni mir! – kako je dobra i velika i lijepa ta želja! O nepoznati dobri čovječe, blagodarim ti za tu želju tvoju! Živite i borite se kako najbolje umijete, molite se Bogu i volite svu prirodu, a najviše ljubavi, pažnje i saučešća ostavite za ljude, ubogu braću svoju, čiji je život nestalni plamen svijetla. Volite ljude, često im pomozite i uvijek ih požalite, jer su nam svi ljudi potrebni.”

Dok su vam vaši mili i dragi najbliži živi, uradite sve ono što za čim biste žalili što niste da ih sutra ne bude. Smrt neće čekati, nemojte je podcjenjivati. Živi ništa više ne mogu da urade za mrtve. Naše je samo danas, iskoristite ga.

Poruke iz svete zemlje: Jerihon

Ukoliko tragate za informacijom o najstarijem gradu na svijetu, nećete lako doći do odgovora. U zavisnosti od kriterijuma, postoji nekoliko mogućnosti. Na toj listi su pri vrhu Luksor iz Egipta, Atina iz Grčke, Damaks iz Sirije … ali i Jerihon (יריחו, Ιεριχω) će se uvijek pojaviti kao jedan od njih. Ukoliko želite posjetiti ovaj grad, svojim vodičima ili bar vozaču morate naznačiti o kom Jerihonu se radi, tj. iz kog perioda: Starog ili Novog zavjeta. 

Tamo gdje se završava wadi Qelt (o kome sam pisao ranije) završava, počinju ruševine Jerihona iz Isusovog vremena. To mjesto je danas poznato kao Tulul Abu el-Alayiq (na arapskom jeziku). Ova lokacija je u području na koji pravo polaže uprava nepostojeće palestinske države, ali koja je i dalje u sastavu Izraela. Pronađeni su i ostaci akvadukta, kao i wadi Qelt sinagoga, sagrađena kao dio hazmonejske zimske palate, koja je kasnije pripadala Irodu velikom. Razlog za gradnju ove palate je klima ovog područja. Ona je ugodna i topla, za razliku od vlažnih i hladnih zimskih dana i noći u Jerusalimu. Na putu prema gradu je bila podignuta i mala tvrđava da služi kao kontrolna tačka na putu iz jordanske doline ka Jerusalimu. Nakon toliko godina, prije ulaza u ovaj gradić, morali smo zastati na jednoj sličnoj kontrolnoj tački radi redovne kontrole. Čini se kao da se grad (ili mentalitet naroda?) nije mnogo promijenio. U izvještajima Josifa Flavija spominje se spaljivanje palate kao i drugih građevina u vrijeme smrti Iroda velikoga. Njegov sin Arhelaj obnavlja grad. 

Najpoznatija biblijska ličnost vezana za ovaj grad, osim Isusa Hrista, je zacijelo Zakhej carinik. Kao zimska prijestonica i mjesto izrade balzama (zbog blizine Mrtvog mora i danas jedna od razvijenih grana privređivanja) bilo bi ovo ugodno mjesto i za poreznike današnjih dana. Ono što ovog carinika možda razlikuje od današnjih jeste njegovo dijeljenje nepravedno stečenog bogatstva nakon prihvatanje Hrista kao svog Spasitelja (19:1-10). Tamo gdje postoje bogati ljudi, umnožavaju se i prosjaci. Zato čitamo o Hristovom iscjeljenje Vartimeja (Marko 10:46-52) i slijepog prosjaka (Luka 18:35-43) koje neki tumači smatraju jednom te istom osobom. Nedaleko odavde se nalazi planina za koju se vjeruje da je Hristos baš na njoj doživi kušanja od strane đavola, za vrijeme svog boravka u pustinji (Matej 4. poglavlje). Ona se prilično fino može vidjeti sa određenih lokacija grada, što pokazuju i naslovi određenih turističkih atrakcija kao što je “Restoran iskušenje” (Temptation Restaurant). 

Nedaleko odavde je lokacija starozavjetnog Jerihona (poznata kao Tell es-Sultan). Biblija bilježi da je na tom mjestu bilo mnogo palmi (5. knjiga Mojsijeva 34:3), što bi se i danas dalo lako ustvrditi. U blizini je Jelisijev izvor – još jedna starozavjetna lokacija (2. knjiga o carevima 2:18-22) – na čijem mjestu je danas izgrađena stanica vodovoda.  Ono što arheolozi još uvijek nisu mogli da pronađu su zidovi drevnog grada Jerihona koji su se čudesno srušili tokom opsade od strane jevrejskog naroda pod vođstom Isusa sina Navina (Knjiga Isusa Navina 6. poglavlje). Grad je uništavan nekoliko puta što takođe može uticati na ovu situaciju. Za mnoge je to dokaz za sumnju u izvještaje Svetoga pisma. I pored mnogih drugih arheoloških pronalazaka koji potvrđuju biblijske izvještaje, nedostatak ovoga je mnogima problem za poklanjanje povjerenja ovoj knjizi. Sa druge strane, vjernici daju sledeće objašnjenje: “Bog nikada ne traži da vjerujemo a da nam prije toga nije dao dovoljno dokaza na kojima treba da zasnujemo svoju vjeru. Njegovo postojanje, Njegov karakter, vjerodostojnost Njegove riječi – sve je zasnovano na dokazima koji se obraćaju našem umu. Postoji mnogo ovakvih dokaza. Uprkos tome, Bog nikada nije odbacio mogućnost da se pojavi sumnja. Oni koji žele da sumnjaju, imaće prilika za to; dok oni koji stvarno čeznu da saznaju istinu, naći će mnoštvo dokaza na kojima će počivati njihova vjera.”