Jevanđelje srijedom: Matej 16. poglavlje

isaiah-scroll-aJevanđelje (ευαγγέλιον) znači radosna vijest. U suštini to je poruka o Bogu koji je toliko volio svijet da je bio spreman na neizrecivu žrtvu radi dobra čovjeka. Pod ovim naslovom (Jevanđelje srijedom) pišem svoja razmišljanja na čitanje tekstova iz Biblije, ne samo jevanđelja.

Ovo poglavlje sadrži nekoliko događaja. U prevodu Biblije Daničić-Karadžić, u kome su poglavlja naslovljena možete pronaći pet podnaslova. U pitanju su sledeći događaji: 

  1. Fariseji ištu znak
    Ovo je druga situacija koju bilježi Matej ovog oblika. Prvu je spomenuo u 12:38 kada su neki od književnika i fariseja prilično kulturno oslovili Hrista (učitelju) i zatražili da im pruži znak (čudo) kojim bi potvrdio svoje poslanje i svoj autoritet. Hristos je prilično grubo proglasio ih zlom i preljubotvornom generacijom koja, pored svih njegovih djela, i dalje nije uvjerena u porijeklo njegove misije. Jonin znak će im biti sasvim dovoljan – aluzija na Hristovo vrijeme provedeno u grobu. Ovog puta su u pitanju fariseji i sadukeji (u jev. po Mateju oni su svi svrstani u istu kategoriju Hristovih neprijatelja) s istim pitanjem tražeći znak sa neba. Isus ponavlja svoj stav povezujući svoju budućnost sa iskustvom proroka Jone.
  2. O kvascu
    Ovo naizgled zanimanje za Hristovu misiju Isus predstavlja svojim učenicima kao obično licemjerje. Upozorava ih na opasnost od vjerovanja ovakvoj vrsti ljudi. Njihov negativni uticaj je upoređen sa kvascem: iako se efekat trenutno ne vidi, on će zasigurno doći. Učenici su spori u učenju i tek naknadno razumijevaju o čemu se radi.
  3. Petrovo svjedočanstvo i ključevi
    Ovo je definitivno najpoznatiji odlomak iz ovog poglavlja. To je agrument kojim se Rimokatolička crkva (RKC) poziva na primat rimskog biskupa i njegovu vezu sa apostolom Petrom. No u pitanju je igra riječi na grčkom jeziku: ti si Petar (petros), a na ovom kamenu, stijeni, (petra) sazidaću crkvu svoju. Stijena o kojoj Hristos govori je On sam. Isti termin za Hrista upotrebljava na drugim mjestima u Svetom pismu (1. Korinćanima 3:11, Efescima 2:20, 1. Petrova 2:4-7). main-logoOva izjava o kamenu se  nadovezuju na Petrov odgovor na Hristovo prethodno pitanje o Njegovom identetitetu. U poređenju sa drugim opšteprihvaćenim mišljenjima o tome ko je Isus, Petar je dao ispravan odgovor: “ti si Hristos, sin Boga živoga” (Matej 16:16). Na ovom kamenu – na ovoj izjavi – Isus će graditi svoju crkvu. Oni koji priznaju Njegovo božanstvo su Njegovi sledbenici.
    Ključevi – koje rimski biskup uzima kao svoje simbole – su u ovom tekstu dati Petru (Matej 16:19). Ali ti isti ključevi – simbol ovlašćenja koje Hristos daje svojim učenicima – su dati cijeloj zajednici (Matej 18:18). U praksi rane hrišćanske crkve vidimo ovaj princip na djelu. Nije Petar taj koji odlučuje nego cijela zajednica: Sveti Duh i mi (Djela 15:28). Zanimljivo da prvim sastankom na kome se raspravljalo nije predsedavao Petar nego Jakov. Čudno da Petrovi savremenici nisu u njemu prepoznali glavnog niti mu dali primat. 
  4. Prvo predskazivanje stradanja
    Da je Petar neadekvatan kamen temelj za zidanje Hristove zajednice pokazuje ne samo njegovo odricanje koje će naknadno uslijediti, nego i njegovo dopuštanje Božjem neprijatelju da ga upotrijebi nedugo nakon što ga je – prema RKC učenju – Hristos proglasio papom. U ovom trenutku Isus ga naziva sotonom jer ne misli što je Božje nego što je ljudsko (Matej 16:23). 
  5. Hristovi pošljednici
    Matej kao da želi da zakomplikuje čitanje svojih tekstova i završava još jednom naizgled zagonetkom. Isus izjavljuje da se među Njegovim slušaocima nalaze neki “koji neće okusiti smrti dok ne vide sina čovječijega gdje ide u carstvu svom” (Matej 16:28). Sam Petar će reći da su ti neki bili on, Jakov i Jovan i da svjedočenje o Hristovom preobraženju je ispunjenje ovih Hristovih riječi (2. Petrova 1:16-18). Kada su posvjedočili istinskom identitetu Isusa kao utjelovljenog Boga (Matej 17:1-5) oni su ga vidjeli u njegovom carstvu: carstvu slave, a u isto vrijeme poniznosti i spremnosti za službu ljudima do same smrti, i to smrti na krstu. 

Razmišljanja na prethodna poglavlja iz jevanđelja po Mateju možete pronaći na sledećim linkovima:

jev. po Mateju 1. poglavlje
jev. po Mateju 2. poglavlje
jev. po Mateju 3. poglavlje
jev. po Mateju 4. poglavlje
jev. po Mateju 5. poglavlje
jev. po Mateju 6. poglavlje
jev. po Mateju 7. poglavlje
jev. po Mateju 8. poglavlje

jev. po Mateju 9. poglavlje
jev. po Mateju 10. poglavlje
j
ev. po Mateju 11. poglavlje
j
ev. po Mateju 12. poglavlje
j
ev. po Mateju 13. poglavlje
j
ev. po Mateju 14. poglavlje
j
ev. po Mateju 15. poglavlje

Vanredna učenica Jovanka

Čitam u novinama priče o našim političarima koji su u poznim godinama, kroz rad i uz rad, kako se to nekad govorilo, završili fakultete ali ne mogu da se sete na kom su odseku diplomirali, koji su magistrirali ili doktorirali i došli do diploma za kraće vreme nego što je običnom čoveku potrebno da završi auto školu i dođe do vozačke dozvole, a iz ličnog iskustva znam kakve i kolike pritiske na profesore i direktore srednjih škola vrše đački roditelji, naročito oni koji imaju “vezu“ sa nekim na nekom „visokom mestu“. Sve ove gorke stvari podsetile su me na jedan događaj od pre tačno šezdeset godina.

Davne 1955. godine bio sam učenik petog razreda Druge mešovite gimnazije na Banovom Brdu u Beogradu. Te i sledeće godine, vanredna učenica gimnazije bila je Jovanka Broz. Da, Jovanka, supruga Josipa Broza Tita. E, sad, za mlađe čitaoce treba reći ko je bio taj čovek. O njemu su napisane desetine i desetine knjiga, ali, sasvim kratko on je tih godina bio predsednik Jugoslavije, maršal Jugoslavije, vrhovni zapovednik Jugoslovenske Narodne Armije, tada jedne od najjačih u Evropi, generalni sekretar, Komunističke partije Jugoslavije, nosilac tri ordena narodnog heroja Jugoslavije i svih ostalih jugoslovenskih ordena, počasni član ili doktor desetina Akademija nauka…..

skolski-dnevnikNjegovo ime su nosili Titograd, Titov Veles, Titovo Užice, Titov Drvar, Titovo Velenje …, glavne ulice u skoro svim gradovima Jugoslavije, stotine škola, rudnika, fabrika….. O njemu se pevalo u narodnim i zabavnim pesmama, njegova slika je bila na prvoj strani u svim bukvarima, njegovi govori i njegove svakodnevne aktivnosti su bili na prvim stranama svih novina….. U svim republikama je imao na raspolaganju najmanje po jednu ogromnu vilu, imao je svoje ostrvo Vangu sa ogromnim parkom i ličnim zoološkim vrtom. Imao je svoj „Plavi voz“ kojim je krstario po Jugi i veliki brod „Galeb“, kojim je, po nekoliko meseci, krstario po svetskim morima i okeanima, o čemu smo mi bili redovno obaveštavani preko „Filmskih žurnala“, koji su prikazivani u svim bioskopima pre početka svakog filma. Uživao je ogroman ugled širom sveta. Na ravnoj nozi, a najčešće i malo više od toga, razgovarao je sa engleskom kraljicom, sa predsednikom Sjedinjenih Američkih Država, sa prvim čovekom
Sovjetskog Saveza… Gosti, u Beogradu i na Vangi, su mu bili kraljevi, carevi, državnici, najčuveniji svetski glumci, pisci… Da skratimo priču, u Jugoslaviji, on je bio „Bog i batina“: ono što on kaže, istog trenutka se pretvaralo u zakon za više od dva miliona čalanova komunističke partije, a preko njih i za sve ostale građane Jugoslavije, a za one kojima se to što je on rekao, makar i sasvim malo nije sviđalo, a oni bili neoprezni pa to nekome i rekli, bilo je više mesta „za razmišljanje“, od kojih je najpoznatiji bio zatvor na Golom Otoku.

A supruga TOG čoveka je, držeći se svih stavki Zakona o srednjim školama Srbije, po istoj proceduri i na isti način kao i sve druge vanredne učenice i učenici, polagala redom ispite iz svih predmeta sedmog, pa, iduće godine, osmog razreda gimnazije. (To su danas treći i četvrti razred gimnazije.) Desilo se da sam je jednom prilikom lično video. Stigla je automobilom koji je šofer parkirao u blizini glavnog ulaza u današnji hotel „Šumadija“. Šofer je ostao u kolima, a Jovanka, sa torbom u ruci, obučena u skromnu crnu haljinu, zajedno sa još jednom mlađom ženom, je pešice išla Ščerbinovom ulicom, ka glavnom ulazu u današnju osmogodišnju školu „Josif Pančić“, u kojoj je tada bila i gimnazija. Nas nekoliko „drugara iz kraja“ smo sedeli na jednom malom zidiću, delu ograde neke kuće, i svima nam je bilo veoma interesantno da, na nekoliko koraka udaljenosti, vidimo, danas bismo rekli, „prvu drugaricu“ Jugoslavije.

jovankaitito-totovilleNeko je glasno uzviknuo njeno ime, ona se, onako u prolazu, okrenula ka nama, osmehnula se i diskretno nam mahnula rukom. Vremenom je činjenica da je Jovanka Broz vanredna učenica naše škole postalo nešto sasvim obično, na šta niko nije obraćao neku posebnu pažnju. A onda je 1956. godine, kao bomba, odjeknula vest: MAKSA OBORIO JOVANKU. Maksa je bio naš profesor matematike Bogoljub Stanojević. To je bio jedan tih, povučen čovek za koga je, tako smo mi mislili, u životu postojala samo MATEMATIKA. Uvek lepo očešljan i uredan, nosio je, koliko se sećam, uvek jedno isto, skromno ali brižljivo ispeglano odelo, belu košulju i kravatu. Na nogama, savršeno čiste cipele, na nosu male naočare u okruglim okvirima. Niko se nikada nije žalio na njegovu ocenu, ocenjivao je tako tačno i tako pošteno da je Sveti arhangel Mihailo mogao da ga uzme za pomoćnika. U to vreme dvojka je bila ono što je danas jedinica – neprelazna ocena, i svima u školi, i nama đacima i našim profesorima, bilo je savršeno jasno da Jovanka nije znala za više od 2,49  (makar 2,50) i da nije imala nikakve šanse da dobije prelaznu ocenu, makar neku trojčicu. Ali… ona je bila NJEGOVA supruga. Pre par meseci, naš ministar finansija, kada mu, po pravilima službe, u pošti traže ličnu kartu, kaže službenici: „Znate li vi ko sam JA?“. Jovanka, kad je čula da nije položila ispit, nije rekla ništa, ustala je, pozdravila članove komisije i –otišla kući. U sledećem ispitnom roku je položila ispit. Nije mi poznato da li je neko nešto zamerao Maksi, tek u tom sledećem roku, on, na svoj lični zahtev, nije bio u ispitnoj komisiji, ali je, na našu veliku radost, ostao u našoj školi, a par godina kasnije je prešao u ministarstvo prosvete, gde je radio kao školski nadzornik za matematiku i gde je dočekao penziju.

Danas, kada se, posle tolikih godina, setim svojih dragih profesora iz Druge mešovite gimnazije, pomislim kako mi danas živimo u nekoj drugoj zemlji, u zemlji u kojoj ne žive ljudi poput Makse, koji će na ispitu da obore onog koji ne zna, makar da mu je Bog otac, i poput Jovanke, koja nije rekla „Znate li vi ko sam JA“ , mada je bila udata za “Boga.”

Autor nepoznat

Što si došao da nam smetaš?

IMG_0985Zar nismo voljeli čovečanstvo kad smo tako smireno priznali njegovu nemoć, kad smo sa ljubavlju olakšali njegov teret, i kad smo dozvolili njegovoj nemoćnoj prirodi čak i da griješi, samo s našim odobrenjem? I što si sad došao da nam smetaš? I što ćuteći i tako prodorno gledaš u mene krotkim očima svojim? Razljuti se, ja neću tvoje ljubavi zato što ni ja tebe ne volim! I šta imam da krijem od tebe? Zar ne znam s kim govorim? Ono što imam da ti kažem sve ti je već poznato, to čitam u tvojim očima. I zar ću ja sakriti od tebe tajnu našu? Možda ti baš hoćeš da je čuješ iz mojih usta? Onda čuj: mi nismo s tobom, nego s njim, to je naša tajna! Mi već odavno nismo s tobom, nego s njim, već osam vijekova. Ravno prije osam vijekova uzeli smo mi od njega ono što si ti s negodovanjem odbacio, onaj poslednji dar koji ti je on nudio pokazavši ti sva carstva zemaljska: mi smo uzeli od njega Rim i mač cezarov, i proglasili same sebe za careve zemaljske, za careve jedine, premda nam dosad još nije pošlo za rukom da dovedemo svoje djelo do potpunog završetka.

Dostojevski, Veliki inkvizitor

Ne kvarite mi dijete, prijatelji!

Svaki roditelj ima svoje principe koje zastupa i koje želi da prenese na svoju djecu. To je njegovo neutođivo pravo. Naravno, u onim slučajevima kada roditelji pređu granice “normalnog” ponašanja i odgoja svoje djece (to normalno varira od kulture do kulture, te od države do države) i društvo se uplete i skreće pažnju na ovaj ili onaj način. Zanimljiva je pojava Continue reading “Ne kvarite mi dijete, prijatelji!”