Knez nad carevima zemaljskim

Kao što sam već pisao, Otkrivenje se bavi predviđanjem, iz perspektive samog pisca, onoga što tek treba da se desi. Međutim, otkrivenje ličnosti Isusa Hrista prethodi otkrivanju budućnosti. Ta ličnost, njen karakter, je ono što je primarno, a predskazivanje događaja koji slijede sekundarno. U nastavku teksta slijede neki elementi tog simboličkog opisa i predstavljanja Isusa u prvom poglavlju knjige Otkrivenje.

Od Jovana na sedam crkava koje su u Aziji: blagodat vam i mir od onoga koji jest, i koji bješe, i koji će doći; i od sedam duhova koji su pred prijestolom njegovijem. I od Isusa Hrista, koji je svjedok vjerni, i prvenac iz mrtvijeh, i knez nad carevima zemaljskima, koji nas ljubi, i umi nas od grijeha našijeh krvlju svojom
Otkrivenje 1:4-5

Cijela ova biblijska knjiga, Otkrivenje, je bila namijenjena za sedam crkava, u kojima je Jovan služio. Te crkve Jovan pozdravlja čestim novozavjetnim riječima “blagodat vam i mir”. Blagodat i mir dolazi iz tri izvora:

Onoga koji jest i koji bješe i koji će doći
Od sedam duhova koji su pred prijestolom prethodnog
I od Isusa Hrista

Mnogi čitaoci i komentatori će u ovim riječima vidjeti, iako indirektno, hrišćansko učenje o Bogu Ocu, Bogu Sinu i Bogu Svetom Duhu. Ja želim da se kratko pozabavim izrazom “knez nad carevima zemaljskim” koji se nalazi zapisan u petom stihu prvog poglavlja.

ὁ ἄρχων τῶν βασιλέων τῆς γῆς

Ovako u grčkom izvorniku stoji opis Isusa Hrista kojim želim posebno da se pozabavim. Termin “ἄρχων” dolazi od glagola ἄρχω koji znači vladati. Jevanđelisti često koristi ovaj termin za one koji imaju određenu vlast (Matej 20:25, Jovan 7:26), vođe određenih jevrejskih vjerskih i političkih frakcija (Luka 14:1, 23:13), upravitelja sinagoge (Luka 8:41), demonskog vođu (Marko 3:22, Luka 11:15). U jevanđelju po Jovanu nalazimo zanimljiv izraz “knez ovoga svijeta” (Jovan 12:31, 14:30, 16:11) i to je očigledno način kako sam Hristos naziva đavola.

“Careve ovog svijeta” Hristos spominje kada govori o onima koji uzimaju porez i carinu (Matej 17:25). U Djelima apostolskim su upravo oni protivnici Boga i Njegovog pomazanika (4:26). I sam Jovan ovaj termin koristi u istom kontekstu: carevi zemaljski se kriju po pećinama od onoga što sjedi na prijestolu (Otkrivenje 6:15). Ta misao se čini veoma sličnom onoj sa početka knjige Otkrivenje gdje prilikom Hristovog dolaska za njim plaču sva koljena (plemena) zemaljska (Otkrivenje 1:7); tim više što će mnogi komentatori reći da šesti pečat govori o drugom dolasku. Isti ovi carevi su uključeni u blud sa ženom koja sjedi na zvijeri (Otkrivenje 17:1-3) i sa Vavilonom (Otkrivenje 18:3). Blud i preljuba u Bibliji su često slika nedopuštenih i pogrešnih veza ne samo u kontekstu braka nego i odnosa između političkih i crkvenih vlasti. Pošto su zvijer i Vavilon protivnici Božji u Otkrivenju, jasno je da su i ovi carevi Božji protivnici. Spomenuta žena ima vlast nad ovim carevima (Otkrivenje 17:18), a oni plaču i ridaju nad propašću Vavilona (Otkrivenje 18:9) koji je suprotnost Božjem gradu Jerusalimu. Ti carevi će, zajedno sa zvijeri, povesti poslednji rat protiv Boga (Otkrivenje 19:19) koji će se završiti njihovim porazom. Očigledno je da su u pitanju administrativne i svake druge ovozemaljske vlasti koje imaju moć, silu, slava i čast. Poslednje spominjanje ovog termina je u pretposlednjem poglavlju ove knjige: carevi zemaljski donose svoju slavu i čast u Božji grad Jerusalim (Otkrivenje 21:24). Ukoliko su sve sada (u hronološkom čitanju Otkrivenja), carevi zemaljski bili negativci i Božji protivnici, mala je vjerovatnoća da Jovan njih ovdje spominje. Postoji mogućnost da su njihovo mjesto zauzeli oni koje je Isus “učinio carevima i sveštenicima” (Otkrivenje 1:6a), svi oni progonjeni među kojima je bio i sam apostol Jovan.

Hristos vlada nad vladarima zemlje; to je ono što Jovan želi da poruči svojim čitaocima. Njegov tekst sklanja u stranu zastor i prikazuje ko posjeduje stvarnu vlast. Dok na horizontalnom nivou izgleda kako sve zavisi od ovozemaljskih uticaja, knjiga Otkrivenje tvrdi da je konačna vlast u rukama vaskrslog Hrista. Međutim, postavlja se pitanje kako to izgleda u stvarnosti? Šta znači to što Hristos ima vlast na knezovima zemaljskim, ako je sam Jovan prognan na pusto ostrvo zbog vjere u tog istog Hrista? Kako se ta vlast podudara sa svim onim dešavanjima o kojima Jovan piše u kasnijim poglavljima? O tome ću pisati u sledećem tekstu.

Zlatno pravilo

Hristos nas uči da ne brinemo o tome koliko treba da primimo, nego koliko možemo da damo. Mjerilo naše dužnosti prema drugima je upravo ono što smatramo da je njihova dužnost prema nama. U ophođenju prema drugima, prenesimo se uvijek u njihov položaj. Nastojmo da shvatimo njihova osjećanja, njihove teškoće, njihova razočarenja, njihove radosti i njihove tuge. Poistovijetimo se s njima i postupajmo s njima onako kako bismo sami željeli da oni postupaju prema nama kada bismo bili na njihovom mjestu. To je pravi zakon časti. … To je načelo Neba i ono će biti izgrađeno u svima koji su se pripremili za svetu nebesku zajednicu.

Tršić, nedaleko od rodne kuće Vuka Stefanovića Karadžića

Nijedan čovjek, koji ima pravu predstavu o tome šta čini savršeni karakter neće propustiti da ispolji Hristovo saučešće i nježnost. Blagodat svojim uticajem omekšava srce, oplemenjuje i čisti osjećanja, darujući nam nebesku istančanost i osjećanje pristojnosti. Mjerilo zlatnog pravila je mjerilo hrišćanstva; sve što je manje od toga je prevara. Religija, koja navodi ljude da malo cijene ljudska bića, koja je Hristos toliko cijenio da je svoj život dao za njih; religija, koja nas navodi da budemo nemarni prema ljudskim potrebama, patnjama ili pravima, lažna je religija. … Hrišćanstvo u svijetu ima tako malo sile zato što ljudi samo nose Hristovo ime, dok se životom odriču Njegovog karaktera. Zbog toga se i huli na Gospodnje ime.

Misli s Gore blagoslova, str. 147-9.

Ugasimo mržnju

Ljudi različni po svojim vjerovanjima, navikama i načinu odijevanja, ali jednaki po unutarnjoj urođenoj i podmukloj surovosti i divljini i niskosti svojih nagona. Pripadnici triju glavnih vjera, oni se mrze međusobno, od rođenja do smrti, bezumno i duboko, prenoseći tu mržnju i na zagrobni svijet koji zamišljaju kao svoju slavu i pobjedu a poraz i sramotu komšije inovjerca. Rađaju se, rastu i umiru u toj mržnji, toj stvarnoj fizičkoj odvratnosti prema susjedu druge vjere, često im i cio vijek prođe da im se ne pruži prilika da tu mržnju ispolje u svoj njenoj sili i strahoti; ali kad god se povodom nekog krupnog događaja pokoleba ustaljeni red stvari i razum i zakon budu suspendovani na nekoliko sati ili nekoliko dana, onda se ta rulja, odnosno jedan njen dio, našavši najposlije valjan povod, izliva na ovu varoš, poznatu inače zbog svoje uglađene ljubaznosti u društvenom životu i slatke riječi u govoru. Tada sve one dugo zadržavane mržnje i pritajene želje za rušenjem i nasiljem, koje su dotle vladale osjećanjima i mislima, izbiju na površinu i, kao plamen koji je dugo tražio i najposlije dobio hrane, zagospodare ulicama, i pljuju, ujedaju, lome, sve dok ih neka sila, jača od njih, ne suzbije ili dok ne sagore i malakšu same od svog bijesa. Zatim se povlače, kao šakali podvijena repa, u duše, kuće i ulice, gdje opet ožive godinama pritajene, izbijajući samo u zlim pogledima, ružnim uzrečicama i opscenim pokretima.

Ivo Andrić (1892-1975)

U svakom od nas postoje vješala

Nijednog trenutka nije ni pokušao da ikoga ubjeđuje, jer je odlično poznavao ljudsku prirodu; iskrenost bi smatrali slabošću i njegov bi ugled bio doveden u pitanje. Zato je pozvao nekoliko drvodjelja iz obližnjeg mjesta i naložio im da, prema nacrtu koji im je dao, naprave nešto na mjestu gdje se danas nalazi raspeće. Desetak dana mještani su danonoćno slušali udarce čekića, gledali majstore kako testerišu daske, zakivaju klinove. Po isteku tih deset dana, na trgu je osvanula neka džinovska skalamerija, prekrivena platnom. Tada je Ahab pozvao sve žitelje Viskosa da se okupe i prisustvuju otkrivanju spomenika.

Svečano, bez ikakvih govorancija, uklonio je platno: bila su to vješala. Sa užetom, postoljem, i svim neophodnim dijelovima. Nova novcata, premazana voskom, kako bi dugo mogla da odolijevaju svim vremenskim neprilikama. Iskoristivši prisustvo mnoštva ljudi, Ahab je pročitao niz zakona koji štite zemljoradnike, podstiču uzgoj stoke, obezbjeđuju povlastice svima koji rade za dobrobit mjesta, dodajući da – otada pa nadalje – moraju da se poduhvate nekog poštenog posla, ili da se, u protivnom, odsele negdje drugdje. To je bilo sve što je rekao, a da nijednom nije ni pomenuo «spomenik» koji je upravo otkrio. Ahab nije vjerovao u prijetnje.

Kad je došlo vrijeme da se raziđu, ljudi se podijeliše u grupice: većina je smatrala da je svetac obmanuo Ahaba, da je njegova hrabrost splasnula, da ga treba ubiti. Narednih dana, kovane su mnoge zavjere protiv njega. Ali ona vješala na trgu svima su toliko bola oči da su se pitali: čemu li služe? Nisu li namijenjena kažnjavanju onih koji ne prihvataju nove zakone? Ko je uz Ahaba, a ko protiv njega? Ima li izdajnika u našim redovima?

Vješala su tamo stajala čitavih deset godina. Drvo je bilo otporno, samo su konopac povremeno zamjenjivali novim. Nikad nisu upotrijebljena. Nikad Ahab nije progovorio nijednu riječ o njima. Samo njihovo prisustvo bilo je dovoljno d ase hrabrost izrodi u strah, pouzdanje u sumnju, glasna hvalisanja u šapate pokornog prihvatanja. Poslije deset godina, kad je u mjestu konačno zagospodario red i zakon, Ahab je naredio da se vješala poruše, a da se od njihovog drveta na istom mjestu podigne raspeće. Ahab je doista poznavao ljudsku prirodu: nije želja za poštovanjem zakona ono što nas tjera da se pridržavamo društvenih pravila, već strah od kazne. U svakom od nas postoje jedna takva vješala.

Đavo i gospođica Prim