Jevanđelje srijedom: Matej 24. poglavlje

Jevanđelje (ευαγγέλιον) znači radosna vijest. U suštini to je poruka o Bogu koji je toliko volio svijet da je bio spreman na neizrecivu žrtvu radi dobra čovjeka. Pod ovim naslovom (Jevanđelje srijedom) pišem svoja razmišljanja na čitanje tekstova iz Biblije, ne samo jevanđelja.

Nakon što je u prethodnom, 23. poglavlju, Isus podijelio svoju kritiku jevrejskih vođa u sedam tačaka, završio je cijeli svoj govor ne baš tako ohrabrujućim riječima: “Eto će vam se ostaviti vaša kuća pusta” (Matej 23:38). Sledeće, 24. poglavlje, počinje riječima da se On kretao od hrama (ἀπὸ τοῦ ἱεροῦ) i željom Njegovih učenika da mu pokažu taj grandiozni objekat, djelo Iroda velikog. Čini se da su oni napravili vezu između Hristovih riječi i lokacije na kojoj se nalazio te zaključili kako će doći trenutak kada će hram biti opustošen. Upravo to i sam Hristos naglašava u jev. po Mateju 24:2. Njegove učenike interesuje kada će se tako loša stvar desiti? Nestanak hrama za njih je isto što i posledak vijeka, kraj svijeta (Mat. 24:3b). Tada Isus počinje izlagati svoje učenje o poslednjem vremenu što se u teologiji naziva eshatologija.

Njegova prva misao je povezana sa potencijalnim prijevarama. “Čuvajte se da vas ko ne prevari,” su riječi koje odjekuju iz ovog poglavlja. Tri puta spominje (Matej 24:5.11.24) lažne mesije i lažne proroke, koji će se dolaziti u Njegovo ime. Iako neće uspjeti da oponašaju način Hristovog dolaska – “na oblacima nebeskim sa silom i slavom velikom” (Matej 24:30) – oni će uspjeti da prevare mnoge (Matej 25:4). Njihov glavni asortiman u varanju će biti “znaci i čuda” (Matej 24:24) koji bi trebali da im osiguraju natprirodni identitet. Isus nas podsjeća: nema svako čudo porijeklo u Bogu, postoje i saradnici mračne strane koji to mogu da čine. Sigurnost se nalazi u tome da se osoba ne izlaže ovakvim pojavama (Matej 24:26) nego da pažnju pokloni upoznavanju sa Hristovim riječima (Matej 24:35).

Evo još nekoliko važnih principa koji treba da nas vode u življenju i iščekivanju Hristovog povratka:

Hristov dolazak je ličan, javan, vidljiv, doslovan i siguran.
Niko ne zna tačno vrijeme Njegovog povratka, ali blizina je nagoviještena određenim znacima sa području prirode i ljudskih odnosa.
Istorija ovog svijeta ima svoje kretanje ka vrhuncu i smislu. Događaji na zemlji nisu samo besmisleno ponavljanja bez kraja.
Dobro će pobijediti zlo. Iako trenutni raspored ovih snaga u borbi između dobra i zla može izgledati drugačije, Isus nas uvjerava u pozitivan ishod zemaljske istorije.
Hristov dolazak podrazumijeva obnavljanje. Drugi pisci Novog zavjeta govore o “novom nebu i novoj zemlji.” Život će se nastaviti ali u mnogo kvalitetnijem obliku: bez smrti, bolesti, grijeha i zla. Srednjovjekovna predstava dosadnog bitisanja na oblaku sa harfom nema jevanđeosku podršku.
Sud i razdvajanje. Na žalost, biće onih koji neće nastaviti da žive. Jedna od osnovnih razlika koja se spominje u ovom tekstu je prihvatanje Hristovog poziva da “stražimo.” To je osnovna razlika između onih koji će prepoznati vrijeme u kome žive i onih koji neće “ni osjetiti.” Poređenje sa potopom govori o ignorisanju upozorenja i svih činjenica od strane onih koji će biti izgubljeni.
Bez obzira na sve informacije, Hristov dolazak će biti iznenadan. Spremnost za ovaj događaj se ne mjeri znanjem, koliko kvalitetom karaktera. Mnogi neće ni dočekati ovaj trenutak, njihov život će se završiti ranije, ali to ne znači da će završiti na pogrešnoj strani. Naš odnos prema ljudima i životu ukazuje koliko smo blizu vrijednostima jevanđelja.

Veliki broj hrišćanskih vođa i crkava se uveliko pozabavio ovozemaljskim problemima te je zapostavio promovisanje ove biblijske istine. Mnogima je politički aktivizam bliži od biblijske eshatologije. Neki čak smatraju da “novi svijet” nastupa kada crkva i njeni lideri preuzmu vlast na ovome svijetu. Sa druge strane, za mnoge je prethodni period u kome je jedna religija imala dominaciju dovoljan razlog da ne požele ponavljanje takvog vremena. Bez obzira na sve, nismo ostavljeni u neznanju: Hristos je dao dovoljno uputstva za sve one koji žele da budu “gotovi, jer u koji čas ne mislite doći će Sin čovječji” (Matej 24:44).

Kako smo podcijenili smrt?

Kada umre nekoliko osoba koje poznajemo u kratkom vremenskom periodu, mi se za kratko ozbiljnije pozabavimo fenomenom smrti. Tada najčešće, u kraju iz koga ja potičem, ljudi se pitaju: “Šta je ovo ovako zaredalo?” A možda je preciznije reći da se u takvom trenutku smrt pozabavila nama. Jer, razmišljajući na ovaj način, mi pravimo najmanje dvije greške. Prva je da zaboravljamo da se smrt dešava svakodnevno. Guglajući za ovom informacijom pronalazim da:

svaki dan umre 151 600 osoba
svaki sat umre 6316 muškaraca, žena i djece
105 ljudi završi svoj život svake minute
a dok ste prešli sa jedne riječi u ovom tekstu na drugu, dakle svake sekunde, umru dvije osobe

Druga greška koju pravimo jeste da smrt ozbiljnije osjećamo tek kada nam uzme nekoga ko je nama jako poznat, blizak i drag. Naravno, niko od nas nema dovoljno energije da otplače i ožali svaki pojedinačni kraj života na ovoj zemlji. Bilo bi to nemoguće jer bi u tom slučaju teško mogli nastaviti sa normalnim življenjem. Sa druge strane, svakodnevno izvještavanje o ogromnom broju mrtvih otupilo je naše senzore koji nas obavještavaju o konačnosti i našeg vlastitog života. Smrt ogromnog broja drugih ljudi je odavno postala zabava koju konzumiramo uz omiljenu hranu i piću. U isto vrijeme, stvarne smrti ljudi koje smo poznavali i voljeli dešavaju se daleko od naših očiju. Oni provode svoje poslednje dane u bolnicama, uz nepoznate ljude koji se brinu, često nezadovoljni iznosom koji dobiju za taj “posao”. Za njihovu smrt ih takođe pripremaju “plaćenici”. A sahranama običnih ljudi i žena prisustvuje sve manje i manje osoba. Ovo poslednje je dio mog posla i sve rjeđe vidim i rodbinu pored otvorenog groba osobe koju sahranjujemo. Često čujem da kažu pošto nisu uspjeli da se vide za života, njihov dolazak na sahranu toj osobi neće značiti mnogo. I koliko god je ova misao istinita, ona samo ukazuje na sve veću udaljenost živih od mrtvih, života od smrti. A to u suštini ukazuje na ogromnu provaliju koja postoji između ljudi. No, samo da podsjetim: ne ide se na sahranu zbog mrtvih, nego zbog ožalošćenih živih.

Prošle sedmice je umrla još jedna “poznata” osoba čija slava raste proporcionalno svakim sledećim danom poslije njene smrti. Bio je, kažu, kvalitetna osoba na ličnom i profesionalnom planu. Ali to nismo toliko često čuli dok nije umro. O pokojniku sve najbolje. Ako, i treba: nije smrt trenutak da pljujemo po bilo kome, koliko god on zao bio. Ali zašto smo tako škrti na pohvalama dok je osoba živa? Zar živi ne zaslužuju bar djelić onoga što u njima prepoznamo nakon što umru? Da li se svim tim silnim epitetima želimo opravdati što nismo tim istim ljudima poklanjali dovoljno pažnje i vremena za njihova života, možda posebno u teškim trenucima njihove bolesti? Dijelim Andrićevu, vjerujem, dobro poznatu misao:

“Tako se teško živi, tako se kratko živi, pa još polovica tog teškog i kratkog života nam prođe u mržnji i nesporazumima. Oh, ugasite mržnju! Ljudi su nama potrebni i nikako se, nikako se ne može živjeti bez opraštanja. Svi su mi ljudi i te kako potrebni. Svi, od ove starice koja me je primila na ruke kad sam došao na svijet, pa do onog nepoznatog prolaznika, koji će, kad mene budu nosili na neko groblje neki ljudi, skinuti kapu i prekrstiti se i zaželjeti mi vječni mir i laku zemlju. Vječni mir! – kako je dobra i velika i lijepa ta želja! O nepoznati dobri čovječe, blagodarim ti za tu želju tvoju! Živite i borite se kako najbolje umijete, molite se Bogu i volite svu prirodu, a najviše ljubavi, pažnje i saučešća ostavite za ljude, ubogu braću svoju, čiji je život nestalni plamen svijetla. Volite ljude, često im pomozite i uvijek ih požalite, jer su nam svi ljudi potrebni.”

Dok su vam vaši mili i dragi najbliži živi, uradite sve ono što za čim biste žalili što niste da ih sutra ne bude. Smrt neće čekati, nemojte je podcjenjivati. Živi ništa više ne mogu da urade za mrtve. Naše je samo danas, iskoristite ga.

Život u bajci

Prije dva mjeseca sam sa porodicom stigao u Francusku, u okolinu Pariza. Dok smo jednog dana čekali u redu za kasu, osoba iza nas je prepoznala naš jezik i uključila se u razgovor. Ispostavilo se da je porijeklom iz gradića 130 km od Banjaluke, što za ljude u tuđini predstavlja veoma malu udaljenost. Pored ostalog o sebi, reče da radi u Disneylandu i pozva nas da dođemo sa djecom gdje će nas uvesti za džabe. S obzirom da stanujemo petnaest kilometara od Disneylanda ova ponuda je mojoj djeci djelovala nevjerovatno te su od tada nestrpljivo iščekivali odlazak.

Disneyland Paris je smješten u Francuskoj zbog svoje geografske lokacije. Od 1200 potencijalnih lokacija izabrana je ova zbog procjene da je 68 miliona ljudi mogu posjetiti za manje od četiri sata vožnje te dodatnih 300 miliona kojima treba samo dva sata leta. Park je otvoren 1992. godine i bio je daleko od ovako popularnog i posjećenog kao što je to danas. Francuska javnost se bunila zbog “američkog kulturološkog imperijalizma” te strahovala od nezdravog konzumerizma (zaboravljajući izgleda da su Francuzi izmislili ono što Amerikanci nazivaju shopping mall). Tek od 2002. godine Disneyland postaje najposjećenija lokacija u Evropi, ispred muzeja Louvre i Eiffelovog tornja.

Posjetiocima su na raspolaganju Disney village, Golf Disneyland, Walt Disney Studios Park te Disneyland Park, koji smo mi imali priliku da vidimo. On se sastoji od pet tematskih dijelova: Main Street, U.S.A., Frontierland, Adventureland, Fantasyland i Discoveryland. Main Street, U.S.A. je napravljen prema izgledu gradića sa američkog divljeg zapada. U njemu dominiraju restorani i prodavnice koje ne djeluju uopšte jeftino za prosječnu platu iz naših krajeva. Nismo bili jedini koji smo sebi obezbijedili sendviče i “upotrijebili” ih u trenucima čekanja u dugim redovima. Na ulazu u svaku od atrakcija stoji vrijeme čekanja koje se tog dana kretalo od 45-70 minuta. Frontierland je u potpunosti američki krajolik sa obaveznim detaljima iz života kauboja i indijanaca. U njemu dominira jezerce kojim možete se provozati u kopiji broda sa Misisipija. Pored ostalih ponuda tu je vožnja vozom kroz pustinjski rudarski predio te, za period oktobra-novembra nezaobilazna, kuća strave i užasa. U Adventureland je smješten Robinzon Kruso, Indiana Jones i Pirati sa Kariba. Fantasyland je posebna zanimljiv prostor za djecu. U nju se ulazi direktno iz Main Street kroz dvorac uspavane ljepotice koji dominira cijelim parkom. Petar Pan, Mickey Mouse, Pinokio i Alisa su samo neki od stanovnika ovog dijela parka. Discoveryland je odvojen za tematike naučne fantastike poput “Ratova zvijezda” i sličnog.

Disneyev plan za ovaj park je uveliko vezan uz američke ideje. Još davne 1955., otvarajući park u SAD on je rekao: “Svima koji dođu na ovo sretno mjesto: Dobrodošli. Disneyland je vaša zemlja. Ovdje stariji evociraju sjajne uspomene na prošlost, i ovdje mladi mogu uživati u izazovu i obećanju budućnosti. Disneyland je posvećen idealima, snovima i činjenicama koje su stvorile Ameriku, uz nadu da će to biti izvor radosti i inspiracije za cijeli svijet.”

Koliko je to danas drugačija stvarnost, vjerujem da je svima prilično jasno. Disneyland je trebao biti neka vrsta Foresta Gumpa za djecu, samo bez mnogo napora sa vlastite strane. Ostvarenje svih snova iz svijeta bajki, (bar) na jedan dan, kada njihovi roditelji otvore svoje novčanike i učine dostupnim svoje kreditne kartice (cijene ulaznica možete vidjeti na zvaničnoj stranici). A ti svi koji dođu na ovo sretno mjesto uglavnom govore veoma ograničen broj jezika. Osim francuskog, oko sebe možete čuti jezike Skandinavije, engleski i pomalo španskog. Bez želje za diskriminacijom, preovlađuju lica svijetle puti.

Vrhunski stručnjaci svih vrsta su dali svoj maksimum u stvaranju ovog centra zabave. Sva vaša čula poprimaju konstantno mnoštvo informacija koje ne možete sačuvati bez ogromnih memorija na pametnim telefonima, fotoaparatima i kamerama. Ali ovaj preveliki stimulans pravi ogroman jaz između onoga što se desi u Disneylandu i van njega. Dan kasnije normalan život izgleda prazan i traži se nova doza nestvarnosti, u bilo kom obliku. U Disneylandu je sve predobro da bi bilo istinito. Nakon završene posjete i izlaska iz parka otkrili smo da zbog saobraćajne nesreće naš voz ne prevozi putnike i da je potrebno pronaći drugi oblik prevoza nazad. Moja djeca su tada osjetila da ih bole noge, da im se spava i da ne mogu da izdrže i čekaju. Zanimljivo kako ništa od toga nije bilo prisutno tokom desetočasovnog hoda po parku.

Centralna tačka u programu je svečana parada svih likova kroz park. Mjere obebzbjeđenja za ovaj trenutak se mogu porediti sa bilo kojim zvaničnim političkim događajem. Euforija klinaca dok posmatraju ples izmišljenih junaka uz bučnu muziku sa ogromnih zvučnika je mene roditelja zabrinula. To me podsjetilo na paradiranja kojima se mladi današnjeg vremena mnogo radije predaju od ozbiljnog učenja, rada i spremanja za napore u životu. Čini mi se kako većina ovih parada čuvenu rečenicu Baza svjetlosnog (lik iz animiranog filma Toy Story, ima posebno odjeljenje u Discoverylandu) “Do beskonačnosti i dalje” potiskuju iz naših umova. Beskonačnost i vječnost, i ostale ideje potekle iz Svetog pisma, bivaju sve nestvarnije i dosadnije dok izmišljene ličnosti preuzimaju svu našu pažnju i vrijeme. Dok je i sama ideja o Bogu za mnoge nestvarna, u isto vrijeme nestvarne osobe se tretiraju kao realne.

Ne želim da budem negativan već se i sam se suočavam sa dilemom roditelja. Djeca ne mogu odrastati bez bajki: one su im potrebne i iz njih uče mnogo. Ali je neophodno da ih prerastu. Problem je što današnja generacija ne uspijeva u tome: nikako da paradno odijelo zamijene radnim. Kako im pomoći u tome? Možda se jedno od rješenja nalazi u tome da poradimo na nama odraslima. Ne vaspitavajte djecu, nego sebe: ona će se i onako ugledati na vas.

Spasen od koga?

“Mnogi su čuli jevanđelje prenešeno u kontestu spasenja na sledeći način: Bog mora da uništi grešnike, jer je Bog svet, ali je Isus platio cijenu za naš grijeh te tako mi možemo imati vječni život. Koliko god ovo bilo tačno ili netačno, tehnički ili teološki, ovakva misao suptilno govori ljudima kako nas Isus spašava od Boga. Budimo jasni: mi ne treba da budemo spašeni od Boga. Bog je onaj koji nas spasava od smrti, grijeha i uništenja. Bog je spasitelj.” (Love Wins)

RobBellLoveWins_LG — Rob Bell, pisac i pastor