Jevanđelje srijedom: Matej 21. poglavlje

Jevanđelje (ευαγγέλιον) znači radosna vijest. U suštini to je poruka o Bogu koji je toliko volio svijet da je bio spreman na neizrecivu žrtvu radi dobra čovjeka. Pod ovim naslovom (Jevanđelje srijedom) pišem svoja razmišljanja na čitanje tekstova iz Biblije, ne samo jevanđelja.

Dvadeset prvo, dvadeset drugo i dvadeset treće poglavlje jevanđelja po Mateju su tekstovi koji se bave jevrejskim narodom (tačnije vođama) i njihovim stavom prema Isusu iz Nazareta. Ako se podsjetimo da prvobitni biblijski tekstovi nisu bili podijeljeni na poglavlja i stihove već da je to učinjeno mnogo kasnije radi lakšeg snalaženja, ovo ima još više smisla. Cijeli odsjek počinje Hristovim ulaskom u Jerusalim, koji je privukao mnogo pažnje. Jerusalim je bio sjedište jevrejskih careva iz vremena nezavisnosti te je ovakav scenario (jahanje na magarici je bila jedna vrsta svečanog defilea) naišao na kritiku vladajuće elite. Grad Jerusalim je i ovih dana centar političkih dešavanja zbog premještanje ambasade SAD iz Tel Aviva u ovaj grad, čime mu je dana važnost istinskog centra jevrejske države, čemu se protive predstavnici palestinskog naroda.

Dakle, ovo poglavlje sadrži pet odvojenih događaja:
– Hristov ulazak u Jerusalim (21:1-11)
– Čišćenje hrama (21:12-17)
– Neplodna smokva (21:18-22)
– Govor Hristov u hramu (21:23-32) te
– Priču o vinogradarima (21:33-46).

Ono što je zajedničko glavnim mislima iz svih ovih tekstova jeste bavljenje jevrejskim narodom. Dvadeset prvo poglavlje izgleda kao Hristov poslednji pokušaj da uvjeri svoj vlastiti narod u svoje božansko poslanje. Dvadeset drugo poglavlje je još jedna prilika za diskusiju sa onima koji imaju dodatna pitanja. Ta diskusija se završava kada su njegovi protivnici iskoristili sve svoje argumente (Matej 22:46). Nakon toga je uslijedio Hristov ukor vođama kroz proročansku tužbalicu „teško vama!“ (23. poglavlje) kome slijedi negativno žaljenje zbog posledica odbacivanja Hristove ličnosti. Razorenje Jerusalima koje će uslijediti nekoliko godina kasnije (24. poglavlje) mnogi su povezivali s prethodnim događajem, iako sam Hristos ih ne dovodi u direktnu vezu.

Reakcija naroda na Hristov ulazak u Jerusalim je naznaka njihovog prepoznavanja mesijanskih simbola. Ako tome dodamo radosni uzvik „Hosana!“ te izricanje blagoslova nad onim „koji ide u ime Gospodnje“ (Matej 21:9), ne možemo se oteti utisku da narod ima velika očekivanja od Isusa. Problem je samo što se ta očekivanja razlikuje od onoga što Hristos smatra svojim zadatkom. Jedan od aspekata tog zadatka je simbolično čišćenje hrama, što podrazumijeva obnavljanje ispravnog bogosluženja i službe Bogu. Ilustracija neplodne smokve (21:18-19) je kritika onih kojima je mnogo dato i od kojih je mnogo očekivano. Ne možemo ne pomisliti da se ne radi o jevrejskom narodu pogotovo što se na nju nadovezuje govor u hramu. U tom govoru Isus jasno ističe, kroz priču o dva sina, neposlušnost afirmativnog i poslušnost negacijskog. Oni koji su ispovijedali vjeru u Bogu nisu prihvatili Njegovo djelo u ličnosti Isusa Hrista, dok oni koji su bili daleko od monoteizma, prepoznali su u Hristu mnogo više od još jednog jevrejskog proroka propasti.

Vrhunac nastupa u priči o vinogradarima. Ako je u svečanom ulasku u Jerusalim, čišćenju hrama, događaju sa neplodnom smokvom i priči o dvojici sinova ostalo šta nejasno, to je uklonjeno u ovom Hristovom diskursu. „Od vas će se uzeti carstvo Božije i daće se narodu koji njegove rodove donosi“ (Matej 21:43) nije moglo da se shvati na nekoliko načina. Matej bilježi da su vođe, glavari sveštenički i farseji, „razumjeli da za njih govori“ (Matej 21:45). Umjesto da ih to navede na razmišljaje, bili su potaknuti da se razračunaju sa glasnikom.

Jevanđelista Matej ne spada u antisemite zbog toga što implicitno ukorava jevrejski narod (kroz njihove vođe) za neprihvatanje Hristove službe. I on sam je pripadnik tog naroda kao i svi ostali apostoli. Vojno podupiranje izraelske države zbog njihove posebnosti od strane dispenzacionalistički motivisanih američkih političara je druga, pogrešna, krajnost. Jevanđelje ne poznaje etničke podjele. „Jer Bog ne gleda ko je ko“ (Rimljanima poslanica 2:11). Svi narodi imaju jednaku vrijednost u Božjim očima. Pismo je vrednije od poštara.

Jevanđelje srijedom: Matej 20. poglavlje

Jevanđelje (ευαγγέλιον) znači radosna vijest. U suštini to je poruka o Bogu koji je toliko volio svijet da je bio spreman na neizrecivu žrtvu radi dobra čovjeka. Pod ovim naslovom (Jevanđelje srijedom) pišem svoja razmišljanja na čitanje tekstova iz Biblije, ne samo jevanđelja.

U jevanđelju po Mateju 20. poglavlju zapisano je nekoliko događaja ili tematika. Sve se, kao što je i inače slučaj u jevanđeljima, tiču Isusa, njegovih učenja ili susreta sa ljudima. Tu se nalazi:

  • Priča o radnicima u vinogradu
  • Treće Hristovo predskazivanje svog stradanja
  • Molba majke sinova Zavedejevih
  • Borba Hristovih učenika o prvenstvo
  • Hristov susret sa dva slijepca

Svaki od ovih tekstova je jako bogat porukama i poukama za današnjeg čitaoca koji želi da svoj život uskladi sa Hristovim. Pokušaću ukratko načeti bar po jednu misao iz svakog odjeljka.

1. Priča o radnicima u vinogradu 

Starozavjetni proroci su vinograd upotrebljavali kao metaforu za jevrejski narod (Isaija 5:7). Rad u vinogradu je predstavljao rad za vlasnika vinograda: ispunjavanje uloge koju je Bog povjerio jevrejskom narodu. Stil ove priče se uklapa i u kolektivni i individualni način čitanja. Bog poziva radnike i obećava im poštenu nadoknadu za rad. Onaj koji poziva izlazi nekoliko puta tokom dana, čak i onda kada je ostalo još samo malo vremena za rad. Skoro svaka Hristova priča ima element iznenađenja; ni s ovom nije drugačije: isplata počinje od poslednjih do prvih i svi primaju jednak iznos. Najviše se čude oni koji su došli prvi, jer su poredeći se sa poslednjim, očekivali veći iznos od dogovorenog. Ne treba izostaviti: iako su primili sve po dogovoru, vikali su na vlasnika vinograda (Matej 20:11). Ono što ih je naljutilo je bilo ideja izjednačavanja, uravnilovka. Oni nisu bili oštećeni; problem je nastao što su drugi bili predmet gospodarevog milosrđa.

2. Treće Hristovo predskazivanje svog stradanja

Putujući za Jerusalim, Isus podsjeća svoje učenike na Njegov kraj koji se približava. Oni, naravno, i dalje ne slušaju, iako je ovo treći put što Isus ponavlja. Molbu majke Jakova i Jovana te raspravu ko je najveći treba posmatrati u kontekstu Hristovog stradanja.

3. i 4. Molba majke sinova Zavedejevih i Borba Hristovih učenika o prvenstvo

Bez obzira šta mislili o Isusu iz Nazareta, o Njegovom identitetu, činjenica koja se ne može poreći jeste da je vodio život onoga koji služi drugima. Oni koji su ga posmatrali mogli su da kaže da „prođe čineći dobro“ (Djela 10:38). Njegov život službe i žrtve, u samom početku, nije dovoljno uticao na Njegove učenike. Oni su živjeli pokušavajući da ispune svoj san. Ovu cijelu situaciju najbolje prikazuju Hristove riječi, koje su i opis i propis:

„Znajte da knezovi narodni zapovijedaju narodu i poglavari upravljaju njim.
Ali među vama da ne bude tako, nego koji hoće da bude veći među vama, da vam služi,
I koji hoće među vama da bude prvi, da vam bude sluga
Kao što ni sin čovječji nije došao da mu služe nego da služi
I da dušu svoju u otkup da za mnoge.“ (Matej 20:25-28)

5. Hristov susret sa dva slijepca

Za kraj ovog poglavlja ostavljena je molba dvojice slijepih ljudi koji traže od Hrista da im vrati fizički vid. U kontekstu cijelog jevanđelja, postoji paralela između fizičkog i duhovnog sljepila, o kojoj možda najizrazitije piše jevanđelista Jovan (Jovan 9. poglavlje). Jedna od karakteristika Hristove službe je bila u pomaganju ljudima da adekvatno posmatraju ovaj svijet i da ga ispravno vrednuju. „Ja dođoh … na ovaj svijet, da vide koji ne vide i koji vide da postanu slijepi“ (Jovan 5:39). Dvadeseto poglavlje Matej završava molbom slijepaca koju Isus ispunjava: „Gospode, da se otvore oči naše“ (Matej 20:33). U slučaju Hristovih učenika ta promjena se ostvarila: svaki od njih je vodio život službe i završio ga žrtvujući se za druge.

Čitaoci jevanđelja tek treba da odluče za sebe.