Kako smo podcijenili smrt?

Kada umre nekoliko osoba koje poznajemo u kratkom vremenskom periodu, mi se za kratko ozbiljnije pozabavimo fenomenom smrti. Tada najčešće, u kraju iz koga ja potičem, ljudi se pitaju: “Šta je ovo ovako zaredalo?” A možda je preciznije reći da se u takvom trenutku smrt pozabavila nama. Jer, razmišljajući na ovaj način, mi pravimo najmanje dvije greške. Prva je da zaboravljamo da se smrt dešava svakodnevno. Guglajući za ovom informacijom pronalazim da:

  • svaki dan umre 151 600 osoba
  • svaki sat umre 6316 muškaraca, žena i djece
  • 105 ljudi završi svoj život svake minute
  • a dok ste prešli sa jedne riječi u ovom tekstu na drugu, dakle svake sekunde, umru dvije osobe

Druga greška koju pravimo jeste da smrt ozbiljnije osjećamo tek kada nam uzme nekoga ko je nama jako poznat, blizak i drag. Naravno, niko od nas nema dovoljno energije da otplače i ožali svaki pojedinačni kraj života na ovoj zemlji. Bilo bi to nemoguće jer bi u tom slučaju teško mogli nastaviti sa normalnim življenjem. Sa druge strane, svakodnevno izvještavanje o ogromnom broju mrtvih otupilo je naše senzore koji nas obavještavaju o konačnosti i našeg vlastitog života. Smrt ogromnog broja drugih ljudi je odavno postala zabava koju konzumiramo uz omiljenu hranu i piću. U isto vrijeme, stvarne smrti ljudi koje smo poznavali i voljeli dešavaju se daleko od naših očiju. Oni provode svoje poslednje dane u bolnicama, uz nepoznate ljude koji se brinu, često nezadovoljni iznosom koji dobiju za taj “posao”. Za njihovu smrt ih takođe pripremaju “plaćenici”. A sahranama običnih ljudi i žena prisustvuje sve manje i manje osoba. Ovo poslednje je dio mog posla i sve rjeđe vidim i rodbinu pored otvorenog groba osobe koju sahranjujemo. Često čujem da kažu pošto nisu uspjeli da se vide za života, njihov dolazak na sahranu toj osobi neće značiti mnogo. I koliko god je ova misao istinita, ona samo ukazuje na sve veću udaljenost živih od mrtvih, života od smrti. A to u suštini ukazuje na ogromnu provaliju koja postoji između ljudi. No, samo da podsjetim: ne ide se na sahranu zbog mrtvih, nego zbog ožalošćenih živih.

Prošle sedmice je umrla još jedna “poznata” osoba čija slava raste proporcionalno svakim sledećim danom poslije njene smrti. Bio je, kažu, kvalitetna osoba na ličnom i profesionalnom planu. Ali to nismo toliko često čuli dok nije umro. O pokojniku sve najbolje. Ako, i treba: nije smrt trenutak da pljujemo po bilo kome, koliko god on zao bio. Ali zašto smo tako škrti na pohvalama dok je osoba živa? Zar živi ne zaslužuju bar djelić onoga što u njima prepoznamo nakon što umru? Da li se svim tim silnim epitetima želimo opravdati što nismo tim istim ljudima poklanjali dovoljno pažnje i vremena za njihova života, možda posebno u teškim trenucima njihove bolesti? Dijelim Andrićevu, vjerujem, dobro poznatu misao:

“Tako se teško živi, tako se kratko živi, pa još polovica tog teškog i kratkog života nam prođe u mržnji i nesporazumima. Oh, ugasite mržnju! Ljudi su nama potrebni i nikako se, nikako se ne može živjeti bez opraštanja. Svi su mi ljudi i te kako potrebni. Svi, od ove starice koja me je primila na ruke kad sam došao na svijet, pa do onog nepoznatog prolaznika, koji će, kad mene budu nosili na neko groblje neki ljudi, skinuti kapu i prekrstiti se i zaželjeti mi vječni mir i laku zemlju. Vječni mir! – kako je dobra i velika i lijepa ta želja! O nepoznati dobri čovječe, blagodarim ti za tu želju tvoju! Živite i borite se kako najbolje umijete, molite se Bogu i volite svu prirodu, a najviše ljubavi, pažnje i saučešća ostavite za ljude, ubogu braću svoju, čiji je život nestalni plamen svijetla. Volite ljude, često im pomozite i uvijek ih požalite, jer su nam svi ljudi potrebni.”

Dok su vam vaši mili i dragi najbliži živi, uradite sve ono što za čim biste žalili što niste da ih sutra ne bude. Smrt neće čekati, nemojte je podcjenjivati. Živi ništa više ne mogu da urade za mrtve. Naše je samo danas, iskoristite ga.

Poruke iz svete zemlje: Jerihon

Ukoliko tragate za informacijom o najstarijem gradu na svijetu, nećete lako doći do odgovora. U zavisnosti od kriterijuma, postoji nekoliko mogućnosti. Na toj listi su pri vrhu Luksor iz Egipta, Atina iz Grčke, Damaks iz Sirije … ali i Jerihon (יריחו, Ιεριχω) će se uvijek pojaviti kao jedan od njih. Ukoliko želite posjetiti ovaj grad, svojim vodičima ili bar vozaču morate naznačiti o kom Jerihonu se radi, tj. iz kog perioda: Starog ili Novog zavjeta. 

Tamo gdje se završava wadi Qelt (o kome sam pisao ranije) završava, počinju ruševine Jerihona iz Isusovog vremena. To mjesto je danas poznato kao Tulul Abu el-Alayiq (na arapskom jeziku). Ova lokacija je u području na koji pravo polaže uprava nepostojeće palestinske države, ali koja je i dalje u sastavu Izraela. Pronađeni su i ostaci akvadukta, kao i wadi Qelt sinagoga, sagrađena kao dio hazmonejske zimske palate, koja je kasnije pripadala Irodu velikom. Razlog za gradnju ove palate je klima ovog područja. Ona je ugodna i topla, za razliku od vlažnih i hladnih zimskih dana i noći u Jerusalimu. Na putu prema gradu je bila podignuta i mala tvrđava da služi kao kontrolna tačka na putu iz jordanske doline ka Jerusalimu. Nakon toliko godina, prije ulaza u ovaj gradić, morali smo zastati na jednoj sličnoj kontrolnoj tački radi redovne kontrole. Čini se kao da se grad (ili mentalitet naroda?) nije mnogo promijenio. U izvještajima Josifa Flavija spominje se spaljivanje palate kao i drugih građevina u vrijeme smrti Iroda velikoga. Njegov sin Arhelaj obnavlja grad. 

Najpoznatija biblijska ličnost vezana za ovaj grad, osim Isusa Hrista, je zacijelo Zakhej carinik. Kao zimska prijestonica i mjesto izrade balzama (zbog blizine Mrtvog mora i danas jedna od razvijenih grana privređivanja) bilo bi ovo ugodno mjesto i za poreznike današnjih dana. Ono što ovog carinika možda razlikuje od današnjih jeste njegovo dijeljenje nepravedno stečenog bogatstva nakon prihvatanje Hrista kao svog Spasitelja (19:1-10). Tamo gdje postoje bogati ljudi, umnožavaju se i prosjaci. Zato čitamo o Hristovom iscjeljenje Vartimeja (Marko 10:46-52) i slijepog prosjaka (Luka 18:35-43) koje neki tumači smatraju jednom te istom osobom. Nedaleko odavde se nalazi planina za koju se vjeruje da je Hristos baš na njoj doživi kušanja od strane đavola, za vrijeme svog boravka u pustinji (Matej 4. poglavlje). Ona se prilično fino može vidjeti sa određenih lokacija grada, što pokazuju i naslovi određenih turističkih atrakcija kao što je „Restoran iskušenje“ (Temptation Restaurant). 

Nedaleko odavde je lokacija starozavjetnog Jerihona (poznata kao Tell es-Sultan). Biblija bilježi da je na tom mjestu bilo mnogo palmi (5. knjiga Mojsijeva 34:3), što bi se i danas dalo lako ustvrditi. U blizini je Jelisijev izvor – još jedna starozavjetna lokacija (2. knjiga o carevima 2:18-22) – na čijem mjestu je danas izgrađena stanica vodovoda.  Ono što arheolozi još uvijek nisu mogli da pronađu su zidovi drevnog grada Jerihona koji su se čudesno srušili tokom opsade od strane jevrejskog naroda pod vođstom Isusa sina Navina (Knjiga Isusa Navina 6. poglavlje). Grad je uništavan nekoliko puta što takođe može uticati na ovu situaciju. Za mnoge je to dokaz za sumnju u izvještaje Svetoga pisma. I pored mnogih drugih arheoloških pronalazaka koji potvrđuju biblijske izvještaje, nedostatak ovoga je mnogima problem za poklanjanje povjerenja ovoj knjizi. Sa druge strane, vjernici daju sledeće objašnjenje: „Bog nikada ne traži da vjerujemo a da nam prije toga nije dao dovoljno dokaza na kojima treba da zasnujemo svoju vjeru. Njegovo postojanje, Njegov karakter, vjerodostojnost Njegove riječi – sve je zasnovano na dokazima koji se obraćaju našem umu. Postoji mnogo ovakvih dokaza. Uprkos tome, Bog nikada nije odbacio mogućnost da se pojavi sumnja. Oni koji žele da sumnjaju, imaće prilika za to; dok oni koji stvarno čeznu da saznaju istinu, naći će mnoštvo dokaza na kojima će počivati njihova vjera.“ 

 

Anđele moj stražanine …

U romanu Prosjaci i sinovi autora Ivana Raosa, po kome je snimljena istoimena serija, postoji scena rastanka s ovim riječima:

“Uvijek sam mislio kad dođe čas, nešto ću ti veliko reći, nešto što će ti cili život odredit’; eto, ništa.” U tom trenutku mu najmlađi član porodice donosi sa izvora posudu studene vode, i glumac Fabijan Šovagović govori:

“Baš studena, a more biti to je ono životno: Studene se vode napit’. Neće bit’ ma ti opet promisli.”

„Odgovori Isus i reče joj: svaki koji pije od ove vode opet će ožednjeti. A koji pije od vode koju ću mu ja dati neće ožednjeti dovijeka, nego voda što ću mu ja dati biće u njemu izvor vode koja teče u život vječni. Reče mu žena: Gospode! daj mi te vode da ne žednim niti da dolazim ovamo na vodu.“ (Jevanđelje po Jovanu 4:13-15)