I sam sam roditelj. Zato sam sebi dopustio ovakvo naslovljavanje ovog teksta. Imam dvoje djece za koje ne znam šta će postati kada nastane vrijeme da budu nezavisni i kada se smanji moj, nadam se pozitivni, uticaj na njih. No krenimo redom.
Moj drug Goran mi je ispričao jedan događaj koji je nas, tada mlade očeve, naveo na razmišljanje. Njegova ćerka Sara se rodila i prošlo je nekoliko mjeseci kada dijete počinje sa razvijanjem osnovnih sposobnosti i vještina koje će joj biti neophodne za cijeli život. U isto vrijeme, njegov poznanik je dobio dijete istog doba. Razlika je bila ta, što je majka kolege predstavljala svoju unuku i njen razvoj svim mogućim superlativima. “Ona je bila najmirnije dijete, najbrže prohodalo, najlakše propričalo … sve naj.” Goran se pitao šta nije u redu sa njim ili njegovim djetetom, jer je ono imalo sve normalne muke i nevolje na svom putu odrastanja. Nije to bilo samo bakino oduševljenje prvim unučetom: bilo je tu više nekog nezdravog takmičenja i upoređivanja djece, koja se u stvarnosti, u tim prvim godinama, i nisu mnogo razlikovala. Pravi problemi nastaju kasnije. Svi iskusni roditelji to znaju: mala djeca mala briga, a velika djeca … a odrasla djeca? Da li djeca ikada prestaju to da budu svojim roditeljima?
O tome razmišljam danas dok čitam u novinama o događaju iz grada u kome sam proveo lijepe godine svog života. Naslov je grdan, tipično novinarski: “Objesio se zatvorenik osumnjičen za pedofiliju.” Vidio sam ga par puta, ali mnogo bolje poznajem njegovog sina. Jako simpatičan klinac: na djeci ne možete da prepoznate tako lako ožiljke koje mogu da nose iz porodice. A on ih je zasigurno imao jer danas saznadoh iz novina da je majka njega i muža ostavila i otišla s drugim. (Ne, ova rečenica nema za cilj da uveća niti da umanji težinu situaciju: ona je samo informacija). U Njemačku – a gdje bi drugo iz Bosne?
Majku ovog nesrećnog pokojnika poznajem još bolje. Da li je znala, naslućivala ili kao i većina roditelja problematične djece bila nesvjesna, odsutna ili nije sebi htjela to da prizna? Ko zna, osim nje. A ona to neće reći, naročito ne sad. Muka i težina će je najvjerovatnije navesti da ga vidi kao žrtvu. “Neko mu je to podmetnuo, nije on taki, kad t’ kažem, bolan,” pokušavaće uvjeriti kroz suze ljude koji će doći da je požale i izvuku informaciju više da bi se pohvalili u čaršiji kako znaju ono što niko drugi ne zna. Sve dok ne izađe novi članak u novinama sa još grdnijim naslovom koji će učiniti da na ovaj zaboravimo. Ali ne i ona, ne majka.
I da nema unuka, koji sada neće imati nikog osim babe, ona će se svega sjećati i cijeli život osjećati: mučni bol po sred stomaka, na onom istom predjelu gdje je ga je svih devet mjeseci dodirivala dok ga je, kao mlada, sretna majka, nosila. I maštala i hvalila se kako je baš njeno dijete najnaprednije, najmirnije dijete, koje je najbrže prohodalo, najlakše propričalo … sve naj. Često se pitala šta će njen sin postati kada poraste, ali ni u najluđem snu odgovor na ovo pitanje nije bilo ono što je mogla da pronađe u novinama: osumnjičeni, zatvorenik, pedofil, samoubica.
Dok ovo pišem osjećam tvoj bol, Maro, skoro kao da je i moj. Pregledam police s knjigama i tražim naslove poput “Совети за правилно воспитување на детето” (žena mi je Makedonka), “Ljubav i brak,” “Usudi se da voliš iz dana u dan,” “Tajna ljubavi,” “Drzugo lice erosa,” “Pet jezika ljubavi,” “Roditeljske brige: iskustva i savjeti,” “Mi i naša djeca” … Od njih očekujem da me umudre i osposobe da budem ono najbolje što moja djeca trebaju od muškog roditelja u svijetu u kome se sve manje smije na glas reći da on postoji. I sumnjam da je u rješenje u knjigama. I shvatam da je potrebno mnogo više od znanja: natprirodno djelovanje Više Sile da sačuva roditelje i djecu u adekvatnom odnosu za cijeli život. Sve druge mogućnosti smo kao čovječanstvo iscrpili. Ostalo je jedino da se nadamo (Božjem) čudu i da se molimo za njega. I za ovu majku koja doživjela iskustvo koje niko nije želio.
Porodica nije važna stvar. Ona je sve. (Michael J. Fox)
“Bože mili, kud sam zaš'o, / Noć me stigla u tuđini.” Prvi put sam čitao Preradovićevu pjesmu u kući mojih roditelja. Već tad sam shvatio jačinu i istinitost ovih stihova, iako je to iskustvo bilo jako daleko od mene. Ali prije par večeri, kad sam napravio ovu sliku, nervni završeci mojih moždanih ćelija su, na sebi svojstven način, riječi ove pjesme vratile u prvi plan. Počinjem da se pitam, ima li u mislima roditelja ičeg drugog osim njihove djece? Šta ih očekuje u životu? Njihovi potencijalni strahovi mene već danas plaše. Pravo je pjevao Bora Čorba: “Djecu ti neću oprostiti!”
