Oče, gdje si?

Kao dječak nisam mogao da podnesem rep muziku. Moje konzervativno vaspitanje nije moglo da proguta način oblačenja i životni stil onih koji su promovisali ovaj muzički žanr. Nisam ni danas pobornik ove muzike ali mi se čini da postoje mnoge pjesme ovog žanra koje postavljaju izuzetno važna životna pitanja. Jedna od takvih je i pjesma „Papaoutai“ od belgijskog izvođača poznatog pod umjetničkim imenom Stromae (ime dolazi od „maestro“ sa francuskog šatrovačkog jezika). Naziv pjesme je takođe igra riječi i potiče od pitanja „Papa où tu es?“ (Oče, gdje si?) U videospotu koji je pogledan više od 690 miliona puta prikazan je dječak koji pokušava da komunicira sa svojim ocem. Otac, koga glumi Stromae, se ponaša kao lutka, potpuno je beživotan i nepokretan. Dječak kroz prozor vidi roditelje sa djecom dok je njegov otac potpuno nedostupan: sve što dječak posjeduje je njegova figura. 

Stromae je rođen kao Paul van Haver, majka mu je iz Belgije a otac porijeklom iz Ruande. Rano je počeo da se interesuje za muziku, učio solfeđo i sviranje bubnjeva. Počinje da piše i objavljuje svoje pjesme na youtube. Proslavlja ga prvi hit Alors on danse (2010) i omogućava mu saradnju sa poznatim muzičarima, mnoge nominacije i par nagrada. Pjesma „Papaoutai“ je izraz njegovog teškog životnog iskustva. Kada je imao devet godina, 1994. godine, njegov otac odlazi u posjetu svojim rođacima u Ruandu. To nije bio najbolji trenutak jer tada u Ruandi bjesni rat između plemena Tutsi i Hutu. Njegov otac se ne pojavljuje, a majka krije tu činjenicu čak tri godine, nadajući se da je živ i da će se jednog dana vratiti. Tek tri godine kasnije on shvata da mu je otac umro. Zato u pjesmi ponavlja pitanje,

Où t’es, papa où t’es?
Où t’es, papa où t’es?
Où t’es, papa où t’es?
… Maman dit que lorsqu’on cherche bien
On finit toujours par trouver
Ah sacré papa
Dis-moi où es-tu caché?
Ça doit, faire au moins mille fois que j’ai compté mes doigts

„Oče, gdje si, gdje si …
mama kaže kada dobro tražimo,
da na kraju uvijek pronalazimo (aluzija na tekst iz jevanđelja)
O, tata
reci mi gdje se kriješ? 
Najmanje hiljadu puta sam brojao prstima“ 

U sredini smo sedmice kada hrišćani obilježavaju praznik Hristovog vaskrsenja. Gregorijanski datum je prošao, a julijanski je pred nama. U isto vrijeme, veliki dio svijeta nalazi se u karantinu zbog pandemije virusa. Kao nikada ranije, pitanje iz ove pjesme postaje relevantno ako ga upućujemo „nebeskom“ ocu. Zašto Bog, ako postoji, dopušta ovakve događaje, je drevno ljudsko pitanje. Jedan prijatelj koji prolazi kroz tešku roditeljsku muku razmišlja glasno: „Nevidljiv, tih, zagonetan, kontroverzan, nerazumljiv, pristupačan jedino putem teško komplikovane eksegeze grčkog i jevrejskog teksta starog nekoliko hiljada godina, Bog kojemu se godinama možeš moliti, danonoćno, bez da ti ikada konkretno, jasno, razumljivo odgovori.“  Neki uspijevaju da žive s ovakvim i sličnim pitanjima, pronađu neka svoja rješenja; drugi napuštaju i samo traganje za odgovorom, povrijeđeni i ogorčeni. 

Bez želje da olako govorim o tuđoj patnji i muci, želim usmjeriti pažnju na jedan detalj vezan uz spomenuti hrišćanski praznik. Možda se tu može pronaći ako ne odgovor, onda bar slično pitanje. Dva od četiri jevanđelja spominju jedno čudno Hristovo pitanje, veoma slično ovom našem. Na aramejskom jeziku one zvuče nešto kao „Eloi, Eloi lama sabahtani?“ a znače „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ U trenutku kada je Hristos postavio to pitanje, On nije mogao da vidi preko groba. Njegovo pitanje ostavlja prostor za postavljanje pitanja dok prolazimo kroz teške periode življenja. Bilo bi korisno ako bi mogli nastaviti da hodamo, čak i bez dobijenog odgovora. Ili rečeno poznatim riječima Čerčila, „Ako prolaziš kroz pakao, nastavi da hodaš.“ Onaj što je na krstu postavio pitanje je nadvladao i smrt. U tome je suština praznika koji ukazuje na nadu i kada se ona ne vidi.

Nedjelja vaskrsenja

Prije dvije hiljade godina, Isus iz Nazareta je ušao u ljudski rod kroz mali jevrejski narod.  Poticao je iz siromašne porodice, koja je pripadala malom plemenu, živio u jednoj od  najmanjih zemalja svijeta. Njegov životni vijek je trajao samo 33 godine, od kojih najviše 3,5  godine obuhvataju njegovu javnu službu. Pa ipak, nijedna druga osoba nije izvršila tako veliki uticaj na naš svijet. Datumi na našim novinama i u našim udžbenicima svjedoče o tome da je Isusov život jedan od najvećih života ikada proživljenih, ako ne i najuticajniji. Ali nije samo život Isusa ono što je učinilo da On bude tako važna ličnost za nas ljude nego još više Njegova smrt.

Njegovi učenici su nakon Njegove smrti ponavljali Njegovi riječi i tvrdili da smrt ovog jednog čovjeka, učitelja iz Galileje može donijeti vječni život svakom ko u to vjeruje. Vijekovima su ljudi raspravljali o ovome, a te rasprave traju i dan danas. Jer, ako je ovo tačno, onda je to od suštinske važnosti za našu egzistenciju, za naš život. O tome piše i jevanđelista Luka u svom jevanđelju (24:1-12). Nakon što je subotni dan prošao, žene (a ne muškarci!) su došle na grob da bi dovršile proces pripremanja tijela za pogreb. Ali na njihovo veliko čuđenje tijela nije bilo! Nakon prvog čuda, uslijedilo je drugo: dva čovjeka u sjajnim haljinama daju čudne izjave – „Zašto tražite živoga među mrtvima: nije ovdje jer ustade!“

Žene se odmah otrčale do Isusovih učenika i prenijele im ono što su vidjele i doživjele. „I njima se učiniše njihove riječi kao laž i ne vjerovaše im“ (24:11) Ove riječi su jako važne za nas, današnje čitaoce ovog izvještaja. Jer ako je izvještaj o Hristovom vaskrsenju djelovao kao laž Hristovim učenicima, onima koji su hodali sa Njim i za Njim tri i po godine, zar je uopšte čudno da današnji izvarani skeptični čovjek, uplašen od svake moguće prevare, zar je onda čudno da i mi danas reagujemo jednako, sumnjajući i ne vjerujući? Kakve i kolike su naše šanse da povjerujemo u ovaj događaj? Evo nekoliko činjenica u prilog ovom događaju:
1. Ako je izvještaj o Hristovoj smrti zaista bila laž, koju su pronijele prvo žene, pa onda i Hristovi učenici, čudno je da su oni koji su prvi posumnjali u vaskrsenje bili kasnije spremni umrijeti za ovu laž. Jer istorija potvrđuje da je
Petar – razapet
Andrija – razapet
Matej – ubijen mačem
Jovan – jedini umro prirodnom smrću nakon što je preživio vrelo ulje i izgnanstvo na Patmos
Jakov Alfejev – razapet
Filip – razapet
Tadija – ubijen strijelom
Jakov, Isusov brat – kamenovan
Toma – ubije kopljem
Vartolomej – razapet
Jakov Zavedejev – ubijen mačem.
 
2. Petar je bio onaj koji se odrekao Isusa, u trenutku Isusovog hvatanja i saslušanja, baš kao što je Isus i prorekao. Ali nakon Hristovog vaskrsenja, nalazimo Petra u Jerusalimu da propovijeda o vaskrsenju uprkos smrtnoj opasnosti kojoj je izložen.
 
Leon_Bonnat_-_The_Crucifixion3. Jednak izvještaj svih koji su govorili i pisali o ovom događaju je malo vjerovatan ukoliko je sve izmišljotina. Postoji malo izgleda za bilo koju veću grupu ljudi da se slože oko većine činjenica, dok u izvještajima nalazimo jednakosti u vezi vaskrsenja Isusa. Kada bi se radilo o prevarantima, teško je objasniti zašto nijedan od njih nije podlegao pritisku i promijenio svoju priču.
 
4. Savle postaje Pavle: ovo je poznat događaj (Djela 9. poglavlje). Čovjek koji je progonio one koji su propovijedali o Isusu u jednom trenutku postaje propovjednik ove iste poruke. Mnogi su u ovoj radikalnoj promjeni fariseja Savla u apostola Pavla otkrili najubjedljiviji dokaz istine i snage vjere u koju se preobratio, kao i pravu vrijednost koju ima Hristos. A mnogi su (sličnu) promjenu doživjeli u vlastitom iskustvu.
 
5. Rimski stražari su bili postavljeni pored groba nakon Hristove smrti. Strah od kazne je uticao na njihovo besprijekorno izvršavanje dužnost, naročito u noćnim satima. Svako ko bi pokušao da priđe grobu morao bi se susresti sa vojskom najmoćnije armije tadašnjeg svijeta. Jednostavan izgovor da su učenici došli i uzeli tijelo, bio bi nešto najneozbiljnije što bi vojnik pomislio da prenese svojim starješinama.
 
6. Prazna grobnica je nešto što se ne može lako objasniti. Danas se ide na grob popularnim vođama, osnivačima religija i filozofskih pravaca… ali Isusov grob je prazan. Jedno od rješenja koje je ponuđeno jeste pogrešna grobnica. U svojoj tuzi i razočarenju, učeniic su otišli na pogrešan grob. Ako bi ovo bilo tačno, protivnici hrišćanstva su mogli u svakom trenutku odvesti na pravi grob ili pokazati Hristovo tijelo.
Ovo su samo neki od argumenata koji potvrđuje vjeru onih koji to žele. Naravno, i dalje postoji mogućnost za sumnju jer je Bog ostavio prostor da čovjek može da se opredijeli i da pokaže svoju slobodnu volju. Dodatno pitanje koje treba odgovoriti u ovom kontekstu jeste gdje je Isus bio dok je bio mrtav? Kuda idu ljudi poslije smrti?
big_thumb_bc4e2e14eb1e744f8a58d9776532a257Ovo pitanje se često postavlja i čujemo različite odgovore. Najpopularnije vjerovanje je u besmrtnost duše: u trenutku smrti duša izlazi iz tijela i odlazi na nebo, u pakao ili raj. Biblija ipak pruža drugačiju sliku. Ona nigdje ne spominje da čovjek ima neki poseban aspekt koji nazivamo duša. „A stvori Gospod Bog čovjeka od praha zemaljskoga i posta čovjek duša živa“ (1. knjiga Mojsijeva 2:7). Po biblijskom učenju, čovjek jeste duša. Baš kao što u našem jeziku postoji običaj da se kaže: „Bilo je prisutno 15 duša,“ misleći na ljude. Besmrtnost duše je uvoz iz grčke filozofije i strano je biblijskom učenju.
 
Jednoga dana, niko ne zna kada, svako od nas će završiti svoj život. Jevanđelje poziva da  prihvatimo Hrista kao svog Spasitelja, da povjerujemo da je Njegov način življenja uzor za nas da bi i Njegov način smrti i vaskrsenja mogao isto tako da se primijeni na nama. Poruke i događaji oko nas često idu protiv ovog poziva i to je borba da održimo pravac u životu. Kroz čitanje Biblije, zajedničke razgovore i molitvu moguće je održati ovu nadu i ovu misao do onog trenutka koji će stići svakog od nas.

Velika subota

U događajima koji su se desili pred veliku subotu jedna od glavnih ličnosti je bio Josif iz Arimateje. On je bio ugledni i bogati čovjek, (dokaz da Isusa nije slijedila samo sirotinja), koji je za Isusova života slušao o Isusu, ali nije imao hrabrosti da ga otvoreno podrži. Zajedno sa Nikodimom, odlučio je da Hristovo tijelo treba sahraniti sa počastima (Luka 23:50-54).

Josif je imao novi grob, uklesan u stijeni. Čuvao ga je za sebe, ali kako je bio blizu Golgote – mjesta gdje je Isus razapet – sada ga je ustupio za Isusa. Zajedno sa mirisima koje je donio Nikodim, tijelo je brižljivo umotano u lanenu prostirku i Spasitelj je prenesen do groba (Luka 23:54-56). Žene, Hristove učenice, došle su vidjeti da li je učinjeno sve što je bilo moguće i potrebno. Vidjele su teški kamen navaljen na ulaz u grob. Ove žene su bile poslednje kod krsta i poslednje kod Isusovog groba. Interesantno je posmatrati kako Biblija daje vrijednost vjeri ovih žena, a samim tim ženama uopšte. Danas se često ovo potiskuje i pravi se velika razlika između polova. Mnoge feministkinje ne vide (ili ne žele da vide) ove detalje i Bibliju smatraju strogo muškom knjigom. Sve češći i veći su problemi nasilja u porodici, nasilja nad ženama i djecom. Iako se o ovoj pojavi se dosta diskutuje, mnogo je onih koji sa podozrenjem govore o jednakom pristupu oba pola ka duhovnosti. Predivna je vijest znati i čuti da smo pred Bogom svi jednaki i da imamo jednaku mogućnost spasenja i pristupa Bogu.
Situaciju koja je nastala nakon što je Isus položen u grob, jedan autor opisuje ovim riječima: „Nikada Isus nije privukao toliku pažnju mnoštva kao sada kad je položen u grob. Ljudi su po svom običaju dovodili svoje bolesne i nevoljne da ih On izliječi, ali njega nije bilo. Mnogi su došli izdaleka da nađu Onoga koji je liječio bolesne i podizao mrtve. Sa svih strana čuo se uzvik: „Tražimo Hrista Iscjelitelja!“ Bilo je očito da su željeli imati živog Hrista u svojoj sredini. Nevoljnici koji su došli da ih Isus izliječi klonuli su pod teretom razočarenja. Ulice su bile ispunjene jecajima. Uzalud su tražili savjet, niko nije imao takvo umijeće kao Onaj koji je ležao u grobu.“
TIME_Is-God-Dead_April-8-1966Čini se kao da je trebalo da postoji ovakav jedan dan, da bi svi mi naučili i vidjeli kako bi izgledao svijet bez Boga. Kako bi to bilo kada ne bi postojala nada, uzdanje, vjera da će sutra biti bolje i drugačije. Na moja vrata često dođu siromašni i ljudi u različitim potrebama. Ponekad uspijem da odgovorim na njihove zahtjeve i potrebe, a ponekada ne. I nikada mi nije jednostavno da onima koji traže materijalno ponudim duhovno, ali znam, na kraju da je to jedino rješenje svih naših problema ovdje na zemlji. Iskustva mnogih pokazuju da čovjek može biti u najgorim okolnostima ali kada ima Isusa u svom životu, sve te okolnosti mogu biti prevaziđene i može se imati mir. I obrnuto: čovjek može imati mnogo onoga što se smatra velikim dragocjenostima a ipak biti prazan, potišten i pun nemira.
Tekst dalje kaže: „u subotu dakle ostaše po zakonu.“ Na ovom mjestu jevanđelista Luka nas podsjeća na zakon, Božji zakon, Deset zapovijesti koje je Bog dao ljudima preko Mojsija. U tom zakonu stoji poziv na sedmični odmor, o kome čitamo u 2. knjizi Mojsijevoj 20:8-11. Hristovi učenici i sledbenici, ljudi koji su bili svjedoci velikog petka i velike subote, su takođe bili ljudi koji su poštovali Božji zakon i sve ono što u njemu stoji i piše.
 
Vjerujem da je poznato kako je došlo do toga da se danas nedjelja praznuje kao sveti neradni dan. U tom poslu je car Konstantin odigrao veliku ulogu pokušavajući da sačuva svoje carstvo koje je bilo podijeljeno na dva različita pogleda, dvije različite vjere. Postoje i oni koji vide upravo u vaskrsu opravdanje ili argument za promjenu dana svetkovanja. Ali nam Biblija daje drugačiju sliku, da su Hristovi učenici i poslije njegovog vaskrsenja, svetkovali subotu kao sedmi dan. Par takvih navoda se nalaze u Djelima apostola 17:2, 18:4. Baš kao što je na početku stvaranja Bog odmarao u subotu (2. Moj. 2:1-3) tako je Isus nakon smrti na krstu u petak, odmarao od djela otkupljenja. Iako je na zemlji među njegovim sledbenicima bila velika žalost, na nebu je bila radost. Slavno je obećanje budućnosti u očima nebeskih bića. Obnovljeno stvaranje, otkupljenje ljudskog roda, prilika za vječni život – to su vidjeli Bog i anđeli kao plod završenog Hristovog djela na krstu. Osim uspomene na stvaranje, nakon Hristove smrti, svaka sledeća subota je uspomena na djelo spasenja koje je za nas izvršio Spasitelj Isus Hristos.

Veliki petak

Većina  hrišćana zna da je Vaskrs u stvari najveći hrišćanski praznik, iako veću medijsku pažnju privlači Božić, praznik Isusovog rođenja. Možda je to zato što nedovoljno obraćamo pažnju na novozavjetne tekstove koji o tome govori. Pogledajmo događaje vezane za ovaj hrišćanski praznik iz perspektive jevanđelja po Luci, koji ih je hronološki prikazao.

Nakon što je doveden pred jevrejsko vijeće koje ga je osudilo jer huli na Boga i pravi se jednak Bogu, trebalo je da se ta odluka odobri i od strane rimske vlasti. Ona je jedina imala pravo donijeti  smrtnu presudu. Isus je doveden pred Pilata, sa željom da bude osuđen.  Nakon prvog ispitivanja, Pilat daje izjavu (Luka 23:4-5): „Ja ne  nalazim nikakve krivice na ovom čovjeku.“  Ove riječi jevrejski prvaci dočekuju navaljivanjem da se donese drugačija presuda.
I ova scena se ponavlja nekoliko puta. Sud ne nalazi krivicu, a oni koji su Isusa optuživali zahtijevaju drugačiju presudu (23:14-23). „I Pilat presudi da bude kao što oni ištu. I pusti onog što iskahu, koji biješe bačen u tamnicu za bunu i za krv; a Isusa ostavi na njihovu volju“ (24-25). 

Ovakav scenario je poznat i na današnjim sudovima: sudija se podmiti i presuda bude u korist onih koji su dali novac. Ali Biblija ne staje na ovom. Ona ne govori da je Isus bio samo  nepravedno osuđeni čovjek. Biblija govori da je Isus bio nepravedno osuđeni Bog i da je taj Bog umro zbog grijeha ljudi. Jevanđelista Luka spominje mnogo ličnosti, mnogo ljudi i žena koje se pojavljuju tog petka oko Isusa: dok je pred sudom, dok se kreće prema Golgoti, brdu gdje je razapet, oko krsta na kome je razapet… i bilježi njihove reakcije na ono što se dešavalo. Zanimljive je posmatrati te reakcije, koje je jevanđelista Luka zabilježio, i analizirati sebe kroz njih. To je dužnost bar onih koji se danas nazivaju Hristovim sledbenicima.
 
Pilat
Pilat je zanimljiva ličnost jer je njegovo ponašanje slično ponašanju mnogih ljudi. On je poput onih čije ponašanje određuju drugi. On zna šta je istina, on je siguran da Isus nije kriv, ali ne pristaje da napravi taj korak nego sluša većinu, sluša one koji viču i galame i koji pozivaju da krši svoju savjest, da čini ono što zna da nije ispravno da učini … To su neke od najvećih patnji koje ljudi mogu da dožive – da, fizičke patnje su takođe grozne. Ali kada vi znate da možete bolje, kada vi znate da trebate da postupate drugačije, kada vaša vrijednost opada u vlastitim očima jer se ne ponašate onako kako vi znate da treba da se ponašate, to je veliki unutrašnji bol – koji traje dok ne poništimo i odbacimo vlastite ideale. 
 
Simon Kirinac
20090415025020-w1Sledeća osoba koju jevanđelista Luka spominje,  se zove Simon, koji je prema gradu iz koga potiče nazvan Simon Kirinac. On je onaj koji se slučajno našao u ovoj koloni. Vraćajući se sa teškog rada u polju tog dana, on je naišao na kolonu koja je išla ka mjestu gdje su razapinjali osuđenike. Ovo nije bio jedinstven događaj: često se događalo da na taj način izvršavaju smrtnu kaznu. Ali u ovom osuđeniku, u slučajnom prolazu, Simon je vidio nešto više, Nekog višeg. Vjerovatno zbog izraza saučešća, kojeg su rimski vojnici vidjeli na njegovom licu, on biva pozvan da ponese komad drveta na kome će Isus biti razapet nešto kasnije. Istoričari pretpostavljaju da je to bio samo vodoravni dio krsta, tzv. patibulum, a ne cijeli krst kao što je to prikazano na ovoj slici. 
 
Oni koji se rugaju
Dok zapisuje ovaj događaj Luka primjećuje među određenim brojem ljudi jednaku karakteristiku: to su oni koji se rugaju – narod, knezovi, jedan od obješenih. I takvi ljudi postoje danas. Ljudi koji se ismijavaju Bogu, Isusu, njegovim sledbenicima i svemu što je povezano sa tim. I pored slobode da radimo šta god želimo, veoma je ružno zauzeti ovakav stav prema Bogu, stav nepoštovanja i stav drskosti. Mnogo je ljudskije poštovati, čak i ono što mi lično ne vjerujemo, a ima veliku vrijednost drugih ljudi koji žive pored nas. 
 
Oni koji vjeruju
Iako je jedan od razapetih sa Isusom bio u grupi onih koji se rugaju, drugi razbojnik je imao drugačiji stav. To je je još jedan poticaj pisca jevanđelja da i njegovi čitaoci zauzmemo ispravnu poziciju. Oba razbojnika su u istoj situaciji, ali dok jedan moli za milost, drugi psuje i proklinje. Ovo je dokaz da okolnosti ne moraju odrediti naše ponašanje. Mi imamo potpunu vlast nad našim ponašanjem i našim odlukama u svakom trenutku. Niko nas ne može natjerati da mislimo na ovaj ili onaj način. Hvala Bogu na toj slobodi i mogućnosti: ali upotrijebimo tu Bogom danu slobodu na pravi način.
 
The_Centurion_by_seoulmanTEDRimski kapetan
Poslednji u ovom nizu ličnosti  jeste rimski kapetan. Njegova reakcija na Veliki petak je takođe zanimljiva. On je imao priliku sve vidjeti i čuti, sve što se dešavalo sa Isusom. Njegov postupak je, neki će reći,  najprirodnije što čovjek može učiniti nakon što se upozna sa onim što je Isus doživio tog dana. Dok čitamo o Hristovim mukama, patnji na krstu, stradanju i smrti, jedino što možemo i trebamo uzviknuti su riječi ovog rimskog kapetana: Zaista ovaj čovjek bijaše sin Božji.
 
Poziv
Jednako kao u vrijeme prvog velikog petka, kada se desilo Isusovo stradanje i smrt, i mi danas smo u istoj poziciji. I negdje se možda čak i piše kakva je reakcija svakog od nas pojedinačno. Kada se ponašamo kao Pilat: kada postupamo drugačije nego što znamo, nego što nam Božija riječ i naša savjest govori. Kada smo u grupi onih koji se rugaju, a kada u društvu onih koji prihvataju Isusa za svog Spasitelja a sebe prepoznaju kao jednog od grešnika za koje je Isus umro i traži milost i spasenje. Cilj zapisa jevanđelja je da svaki put kada ga čitamo doživimo iskustvo drugog razbojnika i rimskog kapetana. To je potrebno da se desi češće, a ne samo jednom godišnje, a ne samo na veliki petak.