Knjiga o Jovu: Utjeha tokom dezorijentacije

Dezorjentacija koju Jov doživljava čini se kao najraniji biblijski primjer duhovnog bola. Duhovni bol se može definisati kao nesuglasica između nečijeg pogleda na duhovni život i iskustva te duhovnosti u ličnom životu. On je najčešće izražen kroz uzvik ”Zašto Bože?!”
Razgovor između Jova i njegova tri prijatelja otkriva određene izazove sa kojim se suočava onaj koji nudi pastoralnu pomoć osobama koje se nalaze usred katastrofe. Njegova tri prijatelja se poistovjećuju sa njegovim bolom još posmatrajući ga izdaleka i počinju drevni ritual žaljenja (cijepanje odjeće, posipanje prašinom po glavi i sjedenje u tišini sa ožalošćenom osobom). Nakon prekida tišine, Jovovi prijatelji pokušavaju da ga umire i ućutkaju. Jovova prva reakcija je šokirala njegove prijatelje i oni ga savjetuju da se smiri i da govori umjerenije. Jedan od njih, Elifas, ilustruje dvije pogreške tokom tješenja osobe u boli. Prva pogreška je iskušenje tješitelja da se usmjeri ka isticanju poznatih religioznih motiva: u ovom slučaju to je Božja suverenost i insistiranje na bogobojaznosti (strahopoštovanju) u obraćanju Bogu. Ovakav pristup smatra da i usred najveće patnje bilo kakav oblik kršenja osnovne vjerske pristojnosti mora biti spriječen. Druga slabost jeste naglasak da je važno da se održi stav poniznosti. Ovo je drugačije od primjera koje nalazimo u Bibliji, gdje su se biblijske ličnosti uključivale u žustar dijalog sa Tvorcem, tražeći odgovor na svoju muku kad već nije bilo rješenja problema. Elifas podsjeća Jova da je njegov govor zasnovan na oholosti i neadekvatnom znanju. Poziv na poniznost i pobožnost u ovakvim situacijama čini da tješioc izgleda izolovan od bolne stvarnosti lične ranjivosti zbog grijeha, očaja i katastrofe. 
Zanimljivo da Elifas prebacuje Jovu zbog ispoljavanja emocija (15:12-13). Kako bi Jov mogao izbjeći osjećaj gnjeva dok prolazi kroz sve probleme, uključujući nedostatak empatije od strane svojih prijatelja? Njihove riječi veoma često odslikavaju okrivljavanje žrtve radi uspostavljanja religijske ispravnosti. Usred velike patnje, emotivni integritet tješitelja i spremnost da prihvati autentično iskustvo onog koji pati su krucijalni za omogućavanje ispravnog pristupa za susret sa Bogom. Čini se da u slučajevima susreta sa patnjom i pokušaja tješenja onog koji pati, tješitelj se suočava sa izazovom između održanja stava pobožnosti i iskrenosti. 
Takođe, prilikom savjetovanja, i samog prebivanja u blizini onog koji pati, veoma je važno izbjeći ideju retribucije: dobri dobivaju dobro, a loši pate. Jednostavno, ovakav pristup nije ispravan i ne olakšava niti objašnjava situaciju. Jov nikada ne dobija odgovor na pitanje zašto on pati i to je u stvari poruka ove knjige: postoje problemi u životu na koje, ljudski gledano, nema rješenja. 
Zanimljivo da i Jov i Bog postavljaju pitanja, samo što Jov pita ”zašto,” Bog pita ”ko?” Kroz cijelo propitivanje Bog pokušava da uvjeri Jova kako njegovi problemi nisu dio Božjih sudova. Iskušenje onih koji pate jeste da (o)sude: sebe kao one koji zaslužuju nevolju ili Boga kao nepravednog. Ipak, knjiga o Jovu naglašava da nijedna od opcija nije ispravna u ovom slučaju. Da bi Jov bio u stanju da sudi Bogu trebao bi biti jednak kao Bog, da posjeduje jednaku mudrost, silu i  veličanstvo i da vlada nad svim. Ovu misao još dalje razrađuje kroz opis behemota i levijatana, mitološka čudovišta, velika po svojoj sili i moći, koje ljudi nisu mogli da kontrolišu, ali Bog je mogao. Iako na sva pitanja koja Bog postavlja ljudi nemaju odgovor, ona tjeraju na razmišljanje o Božjem staranju u prirodi, a iz tog saznanja oni koji pate mogu da razumiju kako Bog nije kapriciozan, indiferentan, nepravedan niti neprijateljski raspoložen prema svojim stvorenjima. Bog djeluje i nadzire i u ljudskom životu kao i nad svim ostalim stvorenim. 
Ovdje se takođe nadzire i povezanost jednog života sa cijelim stvorenjem, pa recimo i svemirom. To proširuje vrijednost našeg ličnog života izvan njega samog. A cijeli naš svijet je uhvaćen u borbi između dobra i zla, te se tako i svako od nas pojedinačno nalazi u tom konfliktu.
Na kraju Božjeg monologa, Jov priznaje kako je reagovao prebrzo i bez ispravnog razumijevanja. On shvata da je njegovo znanje o Bogu bio intelektualni koncept zasnovan na onom što su drugi govorili o Bogu. To je prilično izražen problem u svjetlu modernog hrišćanskog naglaska na teologiji, učenju i doktrini. Ipak, čini se da samo intelektualno slaganje sa određenim ”istinama” nije dovoljno da izdrži u vrijeme patnje i stradanja. Knjiga o Jovu nas uči da vjera koja opstaje u vrijeme nevolje nije intelektualna nego ontološka. Zbog svih Božjih pitanja, Jov dolazi do iskustvenog saznanja Boga („a sad te moje oči vide“) i spontano prezire svoju aroganciju i kaje se u prahu i pepelu. Bog ne ukorava Jova zbog njegovih riječi, nego potvrđuje da je Jov, što nije slučaj sa njegovim prijateljima, govorio ispravno o Bogu. Jov je doživio proširenje perspektive: sada posmatra život u svjetlu Božije brige za njega i za sva stvorenja. Od Jovovih prijatelja Bog traži pokajanje kroz prinošenje žrtve i Jovovu posredničku molitvu: Bog nije zadovoljan našom pobožnošću kada ona negira stvarnost patnje onih oko nas. Zanimljivo, Jovovi prijatelji se nisu molili za njega u vrijeme njegove nevolje i stradanja, a sada Bog traži od Jova da se moli za svoje prijatelje koji nisu stradali, ali su očigledno u većoj nevolji od njega: jer pogrešno razumiju Boga i njegov karakter. Šta više, onaj koji pati biva pozivan da pomaže drugima te tako i sama njegova patnja biva umanjena. On je na početku priče opisan kao otac koji prinosi žrtvu i moli za svoje sinove, da slučajno nisu zgriješili. Sada on to isto čini i za svoje prijatelje. 
Iako nije dobio odgovor na pitanje svoje patnje, u trenutku kada je uspostavio ontološko/iskustveni odnos sa Bogom i kada se moli za druge, on više nema problem. Na kraju, Bog je obnovio sve ono što je Jov posjedovao na početku. A i sam Jov je radikalno promijenjen: on sada daje nasledstvo i svojim ćerkama, što nije običaj na istoku gdje on živi. Moguće da je kroz svoje iskustvo on proširio svoje saučešće i u okviru svoje porodice. Patnja pruža mogućnost susreta sa aspektima naše ličnosti i društvene stvarnosti koju ranije nismo poznavali ili smo je negirali. 
Veoma je lako postupati u patnji na vještački način: kratka posjeta, osmjeh, nekoliko klišea, rukovanje ili zagrljaj … što za mnoge od nas čini da smo se oslobodili neugodne dužnosti. Autor knjige o Jovu nas je poveo u dubinu razmišljanja o patnji, otkrivajući kako je složeno i kako teško biti od stvarne pomoći onima koji pate, ali isto tako naglašavajući da je stvarna pomoć moguća. 
Izvor: Ronald E. Hopson and Gene Rice, ‘The Book of Job as a Resource for Counseling,’ The Journal of Pastoral Care & Counseling, Spring-Summer 2008, Vol. 62, 87-98.

Vjera vidi preko tame

Svaki dan ima svoje breme, brige, nedoumice i kada se okupimo, koliko smo samo spremni da pričamo o svojim poteškoćama i nevoljama. … Neki se uvijek plaše i izbegavaju nevolju. Svakog dana oni su okruženi znacima Božje ljubavi, svakog dana oni uživaju u poklonima Njegovog staranja, ali ne uspijevaju da zapaze ove blagoslove.

Zašto bismo bili nezahvalni i nepovjerljivi? Bog je na strani čovjeka. Cijelo Nebo je zaineteresovano za njegovu dobrobit, i zato naša briga i strah žaloste Svetog Duha. Mi ne treba da se valjamo u zabrinutosti koja nas samo uzrujava i opterećuje, a ne pomaže nam da se nosimo sa nevoljama. Ne smijemo dati mjesta nepovjerenju prema Bogu. Nepovjerenje često čini da obezbeđivanje za buduće potrebe postane glavna briga u našem životu, kao da se naša sreća sastoji od ovih materijalnih stvari.

Možete biti zabrinuti zbog posla; vaši izgledi mogu postajati sve mračniji i mračniji i može vam prijetiti čak i gubitak. Ali nemojte se obeshrabrivati; bacite svoje brige na Boga i ostanite smireni. Započnite svaki dan iskrenom molitvom, ne izostavljajući zahvalnost. Tražite mudrost da se tiho bavite svojim poslovima i na taj način spriječite gubitak i propast. Učinite sve što možete sa svoje strane da ostvarite dobre rezultate. … Kada ste, oslanjajući se na svog oprobanog Pomagača, učinili sve što ste mogli, radosno prihvatite rezultate. To uvijek neće biti korist sa zemaljske tačke gledišta, ali uspjeh bi možda bio nešto najgore za vas.

Još uvijek ima nade

„Ozarilo ga je to dobrodušno pitanje. Kao da je sreo prijatelja ili dragog dobrog čovjeka koji mu postavlja obično ljudsko pitanje. Kako si? Jesi li umoran? Je li ti teško u životu? Predahni, odmori se, osvježi se ovom vodom, za tebe sam je uhvatio, biće ti lakše. Misli na mene, kao što ja mislim na tebe.
Dobro sam, kako si ti? Hvala ti što me pitaš. Baš mi je drago što smo se sreli. Bilo mi je možda i teško, više nije, bodriji sam i veseliji poslije razgovora s tobom. I da znaš, divno je što neprestano stojiš na tom mjestu, nasmiješeno sačekuješ ljude, razgovaraš s njima i olakšavaš im životne teškoće, skidaš im makar dio jada sa srca. Kako si se toga sjetio, čovječe Božji! Niko nikad nije izmislio ljepši i jednostavniji pomen svome ljudskom srcu i želji da svima ljudima bude dobro.“

Tako piše Selimović u svom romanu „Ostrvo.“ Glavna ličnost ovog romana, gospodin Ivan, provodi penzionerske dane u razmatranju vlastitog života pitajući se kako je proveo protekle dane i godine. Pitanje „Kako si“ pronalazi urezano ispod jedne česme koju je neznani čovjek podigao za života. Oduševljem ovim ktitorskim potezom, razmišlja o sličnom poduhvatu. No, nedostajao mu je natpis. Nije mogao pronaći boljeg od onoga kojeg je pročitao. Trebalo je smisliti nešto drugo, a isto tako silno i jasno.

„Šta bi on to rekao ljudima (svim ljudima, ili bar najboljim), i to u časovima kad je najbolje raspoložen? Začudo, odmah je počinjao da smišlja govor koji bi im održao. Ne to! Jednu riječ! Pozdrav, poruku, lijepu želju! Uzalud. ONAJ je uzeo tu riječ.“

Koju biste riječ vi podijelili? Šta bi bila vaša verbalna ktitorska zaostavština svijetu koji vas okružuje? Jedna davno pročitana knjiga je meni dala ideju u ovom pravcu: „Još uvijek ima nade.“ Uvijek se iznova začudim kako nam je utjeha i nada svima potrebna. Bez obzira na godine, posao, poziciju, status, pol … svako od nas se susreće sa vlastitim problemom (ili više njih) te iščekivanjem rješenja za isto/(e). Ali utjeha i nada ne smije biti vještačka niti placebo efekat. Nego stvarno i istinsko.

Gospodin Ivan je jedno vrijeme skupljao pare da pretoči svoju misao u djelo. Nakon nekog vremena je sa tim novcem kupio nove cipele svoje ženi. Selimović završava ovu priču negativnim tonom: njegov Skadar na Bojani nije dovršen. Ali možda se dio odgovora nalazi u gore spomenutoj kupovini cipela. Možda se nada i utjeha nazire tek onda kada je počnemo dijeliti sa drugima. Vrijedi pokušati.

Sretan novi dan

Moj sin Isak je rođen 2014. i ima više od tri godine, kako ga ja još uvijek predstavljam ljudima. Odnedavno je počeo da, svaki put kada ustane, odškrine vrata sobe, kuhinje, kupatila – u zavisnosti gdje se ko od nas tada nalazi – uzvikne „Novi dan!“ Nije uvijek zadovoljan našom reakcijom: očekuje da se svaki put iznenadimo i oduševimo, pa čak malo i uplašimo. Nakon što je nekoliko dana ponovio ovaj svoj ritual, uvjerio me u istinitost i smisao svojih riječi te dijelim sa vama ono što me naučio moj trogodišnji sin. Malo više od tri godine. 

Ovih dana mi jedni drugima izražavamo najljepše želje za novi period vremena. Sa mnogo aspekata ova podjela na godine ima smisla, ali možda bi trebali malo „usitniti“ kada posmatramo svoj vlastiti život. Što ste stariji, vrijeme brže prolazi tako da se godina dana ne čini mnogo velikom i dugačkom: brzo ona prođe. Ali, sa druge strane, ko nam može garantovati i tu godinu? Pored dugoročnog planiranja i razmišljanja, valjalo bi staviti naglasak i na svaki (novi) dan. 

Prečesto nismo zadovoljni trenutnim stanjem. Sa nostalgijom gledamo unazad u zlatne prošle dane. Prošlost je bolja jer je poznata, ne donosi strah i nesigurnost kao budućnost. Takođe, u to vrijeme smo bili mlađi, a samim tim je sve izgledalo drugačije. Oni snažniji među nama pronalaze osnovu i da se nadaju boljem u budućnosti. Kada kažu „Sretna nova godina“ ne znaju tačno šta bi trebalo donijeti tu sreću, ali se uvjeravaju: „Mora biti bolje!“ Čak i kad smo dotakli dno, jedina opcija je da se odgurnemo o isto ka površini. I tako, u našem razmatranju lijepe prošlosti i očekivanju bolje budućnosti, prolaze dani. 

Ako je nekog ova Isakova misao podsjetila na onu latinsku Carpe diem, možda nije mnogo pogriješio. Mada, moram da vas razočaram, moj sin je ne poznaje i još uvijek ne zna da čita. U svojoj prvoj knjizi Oda, Horacije (65-27 prije Hrista), jedan od vodećih rimskih lirskih pjesnika, je napisao sledeći citat odakle mi uzimamo poznatu uzrečicu: 

Ne pitajte (to je zabranjeno znanje), koje su naše određene godine, 
moje i tvoje; ne pregledajte tablice vavilonskih vidjelaca. 
Mnogo je bolje nositi budućnost, moj Leukone, kao i prošlost, 
Bilo da nam Jupiter ima dati još mnoge zime, ili je ovo naša poslednja; 
Prokušaj svoje vino i dokaži svoju mudrost; život je kratak, treba li se nadati više? 
U trenutku našeg razgovora, zavidno vrijeme je bilo daleko, 
Uhvati sadašnji trenutak (Carpe diem), vjeruj u sutra onoliko koliko možeš. 

Helenistički bogovi nisu mnogo marili za ljude, osim ako od njih nisu imali neke koristi. Zato Horacije ne očekuje pomoć sa strane i ne nudi puno optimizma. Čovjek je sam kovač svoje sreće – u otuđenom svijetu do ove tvrdnje dolazimo induktivnim putem, preko vlastitog iskustva, jer drugačijeg, na žalost, nemamo. Ali jedan životni vijek poslije Horacija, nastupa čovjek koji je učio prilično drugačije, i riječima i djelom. Prema životu, tačnije rođenju, tog čovjeka mi mjerimo vrijeme i brojimo godine. 

On nije tvrdio da je čovjek napušteno biće niti da čovjek čovjeku treba da bude vuk. Uvjeravao nas je da nismo sami te da se Bog veoma interesuje i intenzivno brine za svakog od nas pojedinačno. Njegovo rođenje je bilo vrhunski dokaz pažnje onoga koji sjedi na prijestolu svemira. U jednom od Njegovih zabilježenih govora, pozvao nas je da se ne brinemo za budućnost, da je prepustimo Njemu, te da se usmjerimo na mudro iskorištavanje povjerenog nam dana. „Ne brinite se dakle za sutra; jer sutra brinuće se za se. Dosta je svakom danu zla svoga.“ (jev. po Mateju 6:34). Danas je jedino vrijeme koje imamo, sutra nije sigurno. 

Neki od onih koji su povjerovali u Njegove riječi iskusili su sledeće i pozvali i druge da to dožive: „Svakoga jutra posvetite sebe za taj dan Bogu. Predajte sve svoje planove Njemu da budu izvršeni ili napušeni, onako kako Njegovo proviđenje odredi. Život u Hristu je život mira. Vaša nada nije u vama samima, već u Hristu. Vaša slabost združena je sa Njegovom silom, vaše neznanje sa Njegovom mudrošću, vaša nesigurnost sa Njegovom postojanom snagom.“ Danas već, jer sutra nije naše. 

Čekam te

Kao što straže noćne čekaju jutro,
Čekam Te.
Kao žedna zemlja izvore vodene,
I gorski vrhovi sunce jutarnje,
Ko momče prve poljupce
I majka detinje osmehe,
Čekam Te.

U srcu,
Na javi i u snovima,
U nadanju i u molitvama.
Ko što nikada niko čekao nije!
Sve je utihlo i ničega više nema…
Ali ipak negde daleko iza toga,
Čekam Te.

waiting_for_dog_by_cathleentarawhiti-d64g7uz

Dugo je jedan čovek kraj puta stajao.
Kad god si prošao
Ti si ga video.
Bilo jutro ili veče,
Bilo leto ili zima.
Vejavica!
Od čekanja sav je pobeleo!
Samo je pogled ostao…
Koga je čekao?
Za kim je tako čeznuo?
Jedno je ipak sigurno:
Da je tog nekog
On mnogo, mnogo voleo!

Mirjana Sič, Beč 2000