Nove čarape

poor-socksJutros sam ustao i krenuo u svakodnevne obaveze ne primjetivši jednu sitnicu: lijeva čarapa je imala rupu pri samom vrhu. S obzirom da mi je lijeva noga veća od desne – to primijetim svaki put kada kupujem novu obuću – možda je i sa noktima slično 🙂 Šta god da je, bilo je vrijeme da ove čarape budu zamijenjene i ranije, ali nisu. Nisam nikakav bogataš, ali ni čarape nisu ekstremno skupe: bar one turske, pamučne, koje možete kupiti na svakoj pijaci, a u razvijenim zemljama poput naše, čak i pored puta, od strane penzionisanih radnika i još češće njihovih supruga, udovica. Otvorivši ladicu sa čarapama, pronašao sam nekoliko novih, još uvijek zapakovanih, pari čarapa koje stoje nedirnute. Nisu one tamo slučajno dospjele: oni koji poznaju moju suprugu znaju da kod nje ne postoje slučajnosti u uređivanju stambenih prostorija. Ja sam i ranije znao za njih, ali eto, sve sam mislio kako ih trebam sačuvati za neko bolje vrijeme.

Ova ideja odlaganja za neko drugo vrijeme se odražava i na drugim aspektima mog života. U decembru se ukaže lijep i sunčan dan, koliko u decembru dan može da bude takav, ali ipak ni dio njega ne iskoristimo s porodicom jer moramo nešto drugo važnije da uradimo. Moj sin ima dvije godine i priznajem da prođe ponekad i previše vremena a da mu ne posvetim dovoljno pažnje i dovoljno sebe. A on samo sada ima dvije godine. Ovaj negativni niz može da se nastavi u nedogled.

newpage1photoVjerovatno ste vi koji čitate ove moje tekstove mnogo normalniji ljudi od mene i nemate ovih problema. Ne znam da li je to zaostavština rata u kome smo malo toga imali, a i ono što je bilo, čuvalo se za neko buduće vrijeme, jer je sadašnjost bila neizvjesna. U svakom slučaju, postoji te tendencija da živimo sutra – a da danas samo životarimo, preživljavamo, čekajući ljepše vrijeme, bolje ljude i srećnije trenutke. Na kraju krajeva, u periodu smo iščekivanja Nove godine i svih ostalih praznika: vjerovatno će tada, ili bar poslije toga, da bude bolje. Do tada slijedimo političku mantru koju je Dubioza Kolektiv otpjevala: šuti i trpi. A ipak, ja ovdje ne govorim o geopolitičkim mogućnostima i globalnim (ekonomskim) promjenama. Govorim o svom (i svakom sličnom) stavu: da zaboravimo živjeti danas jer se plašimo sutrašnjice.

Bez želje da povrijedim sve one koji uistinu moraju da se „stisnu“ i više nego što je krevet dugačak zbog teške situacije u koju su ih velikim dijelom doveli oni drugi oko njih, mislim da veoma često postoji mogućnost za izbor našeg boljeg i drugačijeg stava. Možda će moju poentu još bolje objasniti jedna pričica koju sam davno pročitao, a koja nosi naslov „Sada je vrijeme.“

Jednu malu djevojčicu često su slali u podrum po krompir koji je trebalo pripremiti za večeru. Jednoga dana dok je birala krompir, sišao je i njen otac u podrum.
„Šta radiš?“, upitao je.
„Pokušavam da nađem najsitnije krompire koje ćemo iskoristiti za večeru. Krupnije i bolje krompire iskoristićemo kasnije.“
Otac se smiješio dok je iz njene ruke uzimao sud i sitan krompir izručio natrag na gomilu.
„Ako tako postupaš uvijek ćemo jesti samo sitan krompir. Izaberi najveći, najbolji krompir za danas, pa ćemo uvijek jhotpotatoesti najbolji krompir.“

Dakle, od onoga što nam je palo u dio, bilo malo ili malo više, izaberimo najbolje. Težimo izvrsnosti u najmanjim stvarima i vjerujem da će to donijeti pozitivan rezultat. To se neće uvijek odraziti samo na naše živote, ali zasigurno na živote onih oko nas. A onda ko zna, kako će sve uticati na nas lično. Isprobajte! Gore prenešena priča završava sledećom moralnom poukom:

Ono što najbolje možemo da učinimo svojim bližnjima ne treba da čuvamo za neko buduće vrijeme. Ta buduća prilika možda nikada neće doći. Ako se trudimo da sada živimo najboljim životom i sada budemo ljudi dobre volje, onda nije potrebno da brinemo da li ćemo biti takvi i u budućnosti. Izaberite sada samo ono što je najbolje i uvijek najbolje!

Jevanđelje srijedom: Matej 9. poglavlje

isaiah-scroll-aJevanđelje (ευαγγέλιον) znači radosna vijest. U suštini to je poruka o Bogu koji je toliko volio svijet da je bio spreman na neizrecivu žrtvu radi dobra čovjeka. Pod ovim naslovom (Jevanđelje srijedom) pišem svoja razmišljanja na čitanje tekstova iz Biblije, ne samo jevanđelja.

Nakon duže pauze nastavljam sa kategorijom „Sveto pismo“ u kojoj pišem na osnovu jevanđelja po Mateju. Do sada ste mogli da čitate misli na prvih osam poglavlja, a u ovom postu biće ukratko obrađeno deveto poglavlje ovog jevanđelja u kome se zapisani sledeći događaji: 

  • uzeti bolesnik koji biva donesen i izliječen (9:1-8)
  • poziv Mateju i razgovor s Jovanovim učenicima (9:9-19)
  • Jairova kći i bolesna žena (9:20-26)
  • dva slijepca i jedan nijemi (9:27-34)
  • poziv na molitvu za radnike na Božijoj njivi (9:35-38)
IMG_4398-1
Natpis na ulazu u mjesto arheoloških iskopavanja u današnjem Kapernaumu

Osvrnuću se kratko na prvi zapisani događaj tj. na prvih osam stihova u ovom poglavlju. Radnja se dešava u Kapernaumu koji se i danas nosi naziv „Hristovog grada.“ Čim se saznalo da je Isus stigao, stigli su i bolesnici željni iscjeljenja. Jedan od njih je bio poseban slučaj jer je bio donešen od strane svojih prijatelja. Oni su, izgleda, više nego on vjerovali da mu Isus može pomoći i zato su se latili ovog poduhvata. Tekst kaže da je Isus vidio „vjeru njihovu.“ Danas se mnogo paradira vjerom: mediji su prepuni onih koji žele da se dokažu kao vjernici. Slušamo o institucijama i organizacijama koji su obilježili važne vjerske svetkovine i to se plasira kao udarna vijest. Prilično je drugačiji bio Hristov savjet: vjera nije stvar eksponiranja, ali ju je moguće vidjeti jer se očituje u određenim djelima i određenim ponašanjem. U ovom slučaju, to je djelovanje u korist drugih i sasvim je u skladu sa riječima koje su kasnije zapisane u Svetom pismu: „jer koji ne ljubi brata svojega, koga vidi, kako može ljubiti Boga, koga ne vidi?“ (1. poslanica Jovanova 4:20). Hristovo djelovanje, u ovom poglavlju, je usko povezano sa iskazivanjem vjere: vjera je dovela do opraštanja grijeha (9:2), ženina vjera joj je pomogla da ozdravi (9:22) a slijepci su progledali jer su povjerovali (9:29).

Na sve ovo Hristovi protivnici reaguje zlim mislima. Jednako kao što je bio sposoban da „vidi“ nečiju vjeru, tako u ovom trenutku, prema njihovim reakcijama i izrazima lica, Isus „vidi“ i pomisli jevrejskih vođa koji negoduju. Zbog toga postavlja pitanje koje će, čini se, se provlačiti do kraja ovog jevanđelja: „Zašto zlo mislite u srcima svojim?“ (U jevrejskoj misli, srce je centar odluke i djelovanja). Jer, šta god Isus da učini, oni to dočekaju negativnim komentarima. Oni su drevni „hejteri“: zašto jede s grešnicima (9:11), zašto ne posti kao Jovanovi učenici (9:14), podsmijavaju mu se dok govori o vaskrsenju – kao i današnji mnogi „hrišćani“ (9:24). Sa druge strane, njegova djela narod doživljava pozitivno (9:8.18.26). Kulminacija svega su dvije različite reakcije: narod se divi (9:33), dok vođe Hristova djela pripisuju đavolu (9.34).

simpsons-1
„Zašto zlo mislite u srcima svojim?“

Opasnost istrajavanja u negativnom stavu je ono na šta Isus ovdje upozorava. Kada čitamo kraj jevanđelja, na Hristovom suđenju, narod – podgovoren od vođa – je izabrao Varavu, a Isusa tražio da bude ubijen. Kako je moguće da je narod promijenio stav? Zato što ih je neko stalno punio negativnošću. Kako je moguće da danas ljudi imaju negativan stav prema Bogu? Odgovor je dvojak: negativno razmišljanje (lični aspekt) i negativni uticaj (neko je to izgradio u njima pogrešnim postupanjem i predstavljanjem jevanđelja). Adekvatno za kraj, kao i za početak, kalendarske godine je poziv na pozitivno, jevanđeosko, hristoliko razmišljanje i djelovanje.

 

TV i seksualno sazrevanje dece

tv-i-seksualno-sazrevanje1Televizija ima ogroman uticaj na razvoj seksualnosti kod mladih. Ona moćno utiče na oponašanje zamršenih „ljubavnih“ veza kakvim obiluju TV-serije, i modela vanbračnih, površnih, nasilnih seksualnih odnosa bez imalo bliskosti i topline.

* * *

Na kongresu adolescentne ginekologije održanom u Italiji, sa zabrinutošću je naglašeno da prerana seksualnost dobija vrlo zabrinjavajuće razmere. Podsećajući da je do pre pedesetak godina pubertet u proseku nastupao oko 13. godine, profesor dr Đanbatista Masi kaže da se taj prosek sada spustio na osam ili devet godina. Jedna od posledica je niži rast devojčica jer, zbog prerane menstruacije, nastaju poremećaji u razvoju kostiju.

tv-i-seksualno-sazrevanje2
„Koliko trebam imati godina da bih se prvi put udala?“

Profesor Masi smatra da televizija, kao i film, novine i drugi mediji, prenose poruke pred kojima su deca bespomoćna, pa su tako i mališani od šest ili sedam godina bukvalno bombardovani slikama i podsticajima koji su u vezi sa seksom. Dovoljno je podsetiti se samo pojedinih reklamnih spotova. Na primer, da bi se prodao automobil pokazuju se delovi ženskog tela, a na kraju kao dominantna poruka ostaje seks. To, pre svega, deluje na najmlađe, a kod devojčica, zbog preteranog seksualnog stimulansa, pojačava se rad hipofize što podstiče lučenje hormona koji ubrzavaju pojavu prve menstruacije. Naravno, na raniji ulazak u pubertet utiče i obilnija hrana, veoma osiromašena zbog tehnološke obrade i puna hormona, što doprinosi bržem biološkom razvoju.

Nema više sumnje da televizija ima ogroman uticaj na razvoj mladih. Engleski istraživači Džejn Braun i Danijel Or su čak dokazali da što se više vremena provodi pred televizorom to se i ranije stupa u seksualne odnose i sve je više neželjenih trudnoća. Takođe, što se više gleda televizija, sve je i veća sklonost da se normalnim smatraju komplikovane „ljubavne“ veze kakvim obiluju sapunske opere, modeli vanbračnih, površnih, nasilnih seksualnih odnosa bez imalo bliskosti i topline. Ako tu nema roditelja koji je spreman i sposoban da pomogne detetu da razlikuje stvarnost od fikcije, neminovno je da će shvatanje seksualnosti kod mladih biti duboko poremećeno.

Prevremeni fizički razvoj vrlo ozbiljno brine stručnjake, jer na primer, desetogodišnjak koji je već obuzet željama i podsticajima kakvi su primereni odraslom čoveku, skoro neminovno će postati žrtva psihičkih trauma. I ne samo to. Taj razvoj ne proističe iz stvarne zrelosti, već je izazvan televizijskim modelima. Zbog toga su najmlađi uskraćeni za sve one važne stvari koje bi period detinjstva mogao da im pruži, da bi spremni mogli da stupe u doba adolescencije.

U mnogim emisijama vidimo devojčice u „seksi izdanju“ koje su već predmet želje. Kao da su već prave žene. A one to nisu. Po fizičkom izgledu, doduše, one jesu procvetale, ali u odnosu na svoje vršnjakinje iz ranijih vremena, u stvarnosti su još nezrele. Nekada, u sedamnaestoj godini, posebno su devojke sa sela bile spremne da postanu majke, jer su iskustvo sticale starajući se o mlađoj braći i sestrama, znale su kako se vodi domaćinstvo. Danas je zrelost, na žalost, samo prividna. I što je još gore, mnogima nije ni stalo da se ta deca pravilno razvijaju, bez žurbe i u skladu sa svojim stvarnim dobom.

tv-i-seksualno-sazrevanje3Televizija ne poštuje postepenost dečijeg razvoja, već neoformljene dečije umove prerano dovodi u dodir sa svetom odraslih, tako da deca gledaju nešto što ni u kom slučaju nije za njihov uzrast – činjenice i protivrečnosti života kao što su: preljuba, promiskuitet, razvod, homoseksualnost, incest, nasilje, sadizam… Istinama i činjenicama koje su i odraslima teško podnošljive bombarduju se adolescenti i deca koja su potpuno nespremna da rukuju tako „zapaljivim materijalom“. Rezultat toga je „kratki spoj“ centara za unutrašnju moralnu i duhovnu kontrolu ko zna koliko miliona dece pod uticajem preuranjenog sučeljavanja sa stvarnošću u kojoj odrasli žive – nakon čega sledi bežanje od ovih neizbrisivih aveti slepim ulicama alkoholizma, narkomanije, nastranog seksa i samoubistva.

Tako TV i drugi moderni mediji često stvaraju ciničnu, od svega već umornu, bezvoljnu, senzualnu, izopačenu decu, kojoj su oduzeti neophodni detinji i mladalački snovi nametanjem „stvarnosti“ televizijskog iskustva, te su „katapultirani“ u vizuelno odraslo doba mnogo godina pre nego što mogu da podnesu „preopterećenje mreže“.

Industrijalce ne zanimaju ničija deca. Njih zanima samo jedno – potrošnja robe. Nije potrebno biti stručnjak da bi se primetilo da TV-industrija, na putu do profita, eksploatiše i raspaljuje ljudsku požudu, taštinu i pohlepu. Ako roditelji ne zaštite svoju decu od neprestanog emocionalnog napada televizije, ko će to učiniti?

Prenešeno za Znakovi pored puta

Dan kad sam sreo „zapad“ u našem dvorištu

pretučenMoj drug Boško me često nazove – ima on taj običaj … (Ako vas ovo podsjeća na početak Dežulovićevog pisanja, onda ste pogodili 🙂 Nazove i traži da mu nosim neke kompjutere njegove na popravak. Zadnji put sam ih ostavio i on se nije javio neka dva mjeseca, da bi na kraju opet tražio da ih platim i preuzmem. Kad sam stigao da preuzmem njegove kompjutere, ispostavilo se da „još nešto treba da se instalira“ i pored toga što je kompjuter ležao kod njih dva mjeseca – govorimo o profesionalizmu na Balkanu. I dok sam čekao da se to završi, začuo sam buku preko puta ulice i vidio dvojicu ljudi kako se tuku! I tu cijela ovo priča, na koju ukazuje naslov počinje.  Pročitajte više „Dan kad sam sreo „zapad“ u našem dvorištu“