Uloga budale u društvu

U turska vremena budale su bile više neka vrsta društvene ustanove nego li lično stanje duha. Biti na svoju ruku nosilo je sa sobom društvenu odgovornost. Budale su bile ventil koji je regulisao i popuštao pritisak u loncu u kome su se svi kuvali. Njima je bolest duha obezbjeđivala bezbjednost tijela – i zato su uglavnom neometani mogli govoriti javno ono što je ležalo zapretano duboko u srcima njihovih sugrađana, šrdati se s onim od čega je čaršija strahovala i vikati na sav glas ono što se po čaršiji šaptalo. Kada se sve ovo uzme na um postaje jasno zašto su budale predstavljale vitalni interes svih segmenata gradskog društva. Jedna poštena kasaba kojoj je stalo do imena i ugleda morala je imati i dežurnu budalu. Nedostatak iste bi je degradirao u najobičnije selo. Nije da na selu nije bilo duševnih bolesnika. Jednostavno, tamo su oni bili obični bolesnici, bez ikakve posebne društvene uloge. Nije ih se slušalo, njihove riječi se nisu prepričavale, niko ih nije podsticao i ohrabrivao da govore ono što drugi ne smiju. U gradovima Orijenta budale su bile besplatno pozorište, narodni parlament. Stoga i nije čudo što su budale postale indikatar razvijenosti nekog mjesta. I drugdje se grad bez pozorišta smatra većim selom. Vele da su Andrića jednom pitali da li i danas svaki bosanski grad ima po jednu budalu – a da je on odgovorio da danas ima po jedan pametan.

Eliezer Papo, Sarajevska megila.