Poučavanje o poučavanju

Jednog je dana starac sreo mladog čovjeka koji ga je upitao:
– Sjećate li me se?
Starac je odgovorio negativno. Stoga mu je čovjek rekao da je nekad davno bio njegov učenik. Na to ga profesor upita:
– Ah da? I čime se baviš sada?
Mladić odgovori: – Učitelj sam.
– Oh, kako lijepo. Poput mene – odgovori starac.
– Eh da. Zapravo postao sam učitelj jer ste me upravo vi nadahnuli da budem poput vas.
Starac je bio znatiželjan te ga zamoli da mu ispriča kako je to moguće. I mladi čovjek mu ispriča ovu priču:
– Jednog dana moj prijatelj je došao u školu s prelijepim novim satom i ja sam mu ga ukrao. Ubrzo je prijatelj primijetio krađu i odmah se požalio našem učitelju, a to ste bili vi. Onda ste vi rekli svima nama u razredu: – Tokom današnjih predavanja ukraden je sat vašeg prijatelja. Onaj ko ga je ukrao, molim vas, neka ga vrati.
Ali ja nisam htio da ga vratim. Zatim ste vi zatvorili vrata i rekli ste nam da ustanemo kako biste mogli prekontrolisati naše džepove, jedan po jedan. Međutim, prije toga, rekli ste nam da zatvorimo oči. To smo učinili a vi ste pretraživali džep po džep i kad ste došli do mene, pronašli ste sat i uzeli ga. Nastavili ste pretraživati po džepovima svih drugih i kad ste završili rekli ste: – Otvorite oči. Pronašao sam sat.
Poslije mi nikad ništa niste rekli i nikad niste spomenuli taj događaj. Nikad niste otkrili ime onoga ko je to bio. Onog dana, vi ste spasili moje dostojanstvo zauvijek. A to je bio najsramotniji dan u mom životu. Nikad mi ništa niste spomenuli o tom slučaju. Iako zbog toga niste vikali na mene niti mi očitali moralnu bukvicu, ja sam razumio pouku. Zahvaljujući vama shvatio sam da je to način na koji treba postupati pravi odgajatelj. Sjećate li se, profesore, tog događaja?
A profesor odgovori: – Sjećam se slučaja s ukradenim satom i da sam pretraživao džepove svih učenika, ali se ne sjećam da si to bio ti. Jer … i ja sam zatvorio oči dok sam pretraživao džepove.

Ako imaš potrebu nekoga poniziti kako bi ga popravio, onda ne znaš podučavati.

Kako provesti godišnji odmor?

Ponoć je odavno prošla. Svi u našem autu spavaju, a ja vozim: upravo zbog toga volim voziti noću. Misli se rasprše niz cijeli put, odu na različita mjesta sa kojih ne moram brzo da ih vraćam. Putujem ja, a putuju i one dok se primičem planiranom cilju i odredištu: jednom malom selu u Makedoniji. Moja supruga je od tamo, a upravo smo proveli desetak dana u isto tako malom mjestašcu, u Bosni i Hercegovini, gdje žive moji roditelji. Pretičem automobile i oni pretiču mene; približivam se jednom od graničnih prelaza i gledam razne oznake na registracijama. Najviše vidim sledeća slova D, A, SLO, CH, I, B; malo manje F, N, NL, GB, CZ, RO… Vrijeme je godišnjih odmora i jedni idu kući, a drugi od kuće. Kada sam ja išao u školu, ovaj put se zvao „Bratstvo i jedinstvo“ – danas su to termini čije značenje moramo da nađemo u riječniku.

Veliki broj ovih automobila prevoze putnike koji žele da stignu u Grčku na more. Njima ne smetaju požari koji ovih dana haraju Atikom. Odmoriti se, uživati u suncu i morskoj vodi za mnoge je idealan način iskorištavanja godišnjeg odmora. Ja odlazak na more nikad nisam smatrao posebnim: tamo odem samo zbog onih iz moje porodice koji to vole. A što sam stariji, javljaju se neke druge lokacije na kojima bih mnogo radije proveo vrijeme nego na obali i najljepše pješčane plaže. U stvari, nisu to lokacije koliko ljudi.

Naravno, svako ima pravo da provede svoje vrijeme kako želi. Ali dok vozim i posmatram automobile sa krovnim nosačima i ostalim predmetima koji jasno ukazuju da je krajnja destinacija more, razmišljam i to razmišljanje dijelim ovdje sa vama. Sigurno da ima onih koje previše vremena provedu na jednom mjestu i kojima godi i treba udisanje morskog vazduha. Ali mislim da je djeci koja odrastaju negdje „tamo daleko“ isto tako potrebno da se povežu sa nekim lokacijama koje su (bile) važne njihovim roditeljima i roditeljima njihovih roditelja. A šta ako se to posebno i dragocjeno iskustvo ne može prenijeti? Možda je to samo odraz moje nostalgije zbog kratkog vremena provedenog u nekom drugom kraju ovog svijeta.

No godila mi je šetnja poznatom šumom, u koju sam često zalazio kao dijete i na čijim starim deblima još uvijek mogu vidjeti urezane poznate inicijale i predmete. Pogled na livade kojima sam tračo i njive na koje sam vodio životinje. Odlazak kući djeda i bake u kojoj već neko vrijeme niko ne živi nego samo navrati. Kuća je dobila novu fasadu i time uveliko promijenila izgled. Ne mogu takvu da je smjestim u svoja sjećanja: otima se i gubi svaki put kada je povežem sa voćkama koje ju okružuju. I po prvi put se protivim napretku i promjeni na bolje: trebala je ostati onakva kakvu sam je upamtio i kakva je mogla da zadrži moje uspomene. Ova nova farba kao da je istjerala iz nje njene vlasnike, ukućane i sve one vezane za njih. Pomogao je malo komšija Desimir kada se kratko zaustavio i podijelio najnovije informacije vezane za svoju djecu i unuke koji, takođe, žive daleko od ovoga kraja. I onda se sjetim penjanja sa njegovim sinom na djedova trešnju i još nekih događaja, koji mene vežu za to mjesto i te ljude. A tih ljudi nema: čini se kao da su prisutniji oni koji su mrtvi, ali umrli na ovom tlu, a ne oni što žive na nekom tuđem.

 

Posjeta školi u kojoj sam završio svoje osnovno obrazovanje potakla je mnoge uspomene.  Tim više, što sam – iako je vrijeme raspusta – u njoj baš tog dana sreo svog učitelja. On me proveo kroz školu koja nije doživjela puno promjene: novi je pod, novi su prozori. Mnogo je novih radnika u njoj, i nova je slika na zidu svake učionice. Sa tog zida nas je gledao Josip Broz Tito, a ovu sadašnju djecu princ Rastko Nemanjić, tj. monah Sava. Na kraju dana, otišao sam do jezera na koje sam s ocem dolazio. On je ribolovac ali je jezero – za to vrijeme – bilo predaleko od naše kuće: put je bio loš, a prevoz ne tako lako dostupan kao sada. Nije to bilo prije stotinu godina, ali je zaista bilo tako. Vozili smo se biciklima po neasfaltiranom drumu da bi tamo proveli par sati gledajući u štapove i sanjajući ulov. Dugački put nazad je bila jedina briga.

Dok smo mladi pitamo se kako iskoristiti vrijeme. Kada to vrijeme prođe, pitamo se u šta smo ga potrošili. Bio sam ja i na mnogim drugima mjestima i u drugim zemljama, ali nekako su uspomene vezane za ove lokacije draže i drže se duže u moždanim ćelijama. A negdje duboko u neoronima se smjestilo i ovo pitanje koje počesto izlazi na površinu i traži jasan odgovor. Nije to pitanje kako provesti godišnji odmor, koliko kako iskoristiti godine koje smo dobili i na šta ih potrošiti. Poteško pitanje za godišnji odmor? Ništa onda, nastavimo svoj put prema nekoj egzotičnoj lokaciji koja će otjerati ovo pitanje kao i uspomene iz djetinjstva. Ali u ključnim trenucima života, dendriti neće na svjetlo dana iznijeti selfi slike sa plaže nego lica i riječi dragocjenih nam osoba. Zato se na vrijeme povežimo sa dragim ljudima, a ne sa lijepim mjestima. Ne dajte da vas reklame prevare.

Veliko otkriće

Jedan duhovnik obećao je učeniku otkriće mnogo važnije od bilo kog koje može pronaći na drugim mjestima. Kada je učenik izrazio želju da sazna šta je to, učitelj ga je uputio da izađe na kišu i uzdigne lice i ruke prema nebu.

Sledećeg dana, učenik se vratio i rekao mu: „Poslušao sam tvoj savjet i ušla mi je voda za vrat. Mnogo sam se glupo osjećao.“

„Odlično,“ rekao je učitelj, „za prvi dan, to je baš veliko otkriće, zar ne?

Naravoučenije: „Srce je prijevarno više svega i opako, ko će ga poznati?“ (Sveto pismo)

O štetnosti rangiranja đaka i nastavnika

o stetnosti ocenjivanja„Obrazovanje – to je razvijanje sopstvenih potencijala i sopstvene kreativnosti.“

* * *

„Pogledajte šta se dešava obrazovanju. U poslednje vrijeme, naglasak je na ocjenjivanju i djece i nastavnika, pa se učenje svodi na pripreme za testove. A testiranja utiču kako na sudbinu učenika, tako i nastavnika.

To garantovano uništava svaki smisleni obrazovni proces. Nastavnik ne može da bude kreativan, maštovit niti da uzima u obzir različite potrebe učenika. Učenici, s druge strane, ne mogu da slijede svoja interesovanja, jer moraju da uče za sutrašnji kontrolni zadatak. A od rezultata testova zavisi i budućnost učenika i nastavnika.

Birokrate koje sjede po kancelarijama nisu loši ljudi, već rade unutar sistema čije ideologija i doktrine su izuzetno štetne.

Za početak, ne morate sve vrijeme ocjenjivati ljude… Oni ne moraju stalno bivati rangirani prema nekim vještačkim standardima. Sam sistem vrednovanja je potpuno vještački. Nastavnici se ne rangiraju prema svojoj sposobnosti da pomognu djeci da ostvare svoje potencijale i istraže svoja kreativna interesovanja. Te stvari ne podležu testovima.

Vi rangirate, ali to je uglavnom besmisleno i samo po sebi štetno. Pretvara nas u osobe koje svoje živote posvećuju boljem rangiranju, umjesto da činimo stvari koje su vrijedne i važne.

U osnovnoj školi to je veoma razorno, što sam uvidio kada su moja djeca bila osnovci. Već kada stignu do trećeg razreda, stvara se podjela na glupe i pametne. Ako si svrstan među glupe, onda te škola tretira na potpuno drugačiji način nego kad si među pametnima.

Zamislite šta to čini djeci. Ona to veoma ozbiljno shvataju, što je pogubno za njih, a pritom nema nikakve veze sa obrazovanjem.

Obrazovanje – to je razvijanje sopstvenih potencijala i sopstvene kreativnosti. Možda nećete biti sjajni u školi, ali ćete biti odličan umjetnik. Šta je loše u tome? To je samo drugačiji način da živite ispunjenim životom, da oplemenite i sebe i one oko vas.

Sama ideja rangiranja je štetna. Ona je dio sistema koji treba da stvori tzv. ‘ekonomskog čovjeka’. To je neko ko racionalno kalkuliše kako da poboljša sopstveni status i svoje bogatstvo, ne obraćajući pažnju ni na šta drugo. Ko teži da gomila materijalna dobra, jer je to ono što može da se izmjeri. Ako ste dobri u tome, onda ste racionalna osoba koja donosi odluke na osnovu činjenica. Povećavate svoj ‘ljudski kapital’ koji možete da prodate na tržištu.

O kakvom to čovjeku govorimo? Da li je to ljudsko biće koje želimo da stvorimo? Svi ti mehanizmi – testiranje, procjenjivanje, mjerenje, vrednovanje – prisiljavaju ljude da razviju takve osobine… A takve ideje imaju svoje posledice…“

Noam Čomski 

preneseno sa Znakovi pored puta

Jevanđelje srijedom: Matej 10. poglavlje

isaiah-scroll-aJevanđelje (ευαγγέλιον) znači radosna vijest. U suštini to je poruka o Bogu koji je toliko volio svijet da je bio spreman na neizrecivu žrtvu radi dobra čovjeka. Pod ovim naslovom (Jevanđelje srijedom) pišem svoja razmišljanja na čitanje tekstova iz Biblije, ne samo jevanđelja.

Razmišljanja na prethodna poglavlja iz jevanđelja po Mateju možete čitati na sledećim linkovima:

jev. po Mateju 1. poglavlje
jev. po Mateju 2. poglavlje
jev. po Mateju 3. poglavlje
jev. po Mateju 4. poglavlje
jev. po Mateju 5. poglavlje
jev. po Mateju 6. poglavlje
jev. po Mateju 7. poglavlje
jev. po Mateju 8. poglavlje

jev. po Mateju 9. poglavlje

jesus_teaching-1Svi koji su čitali svetopisamske tekstove znaju da oni nisu pisani hronološkim redom nego na način kako su autori željeli prenijeti posebnu misao i poruku. Matej je već spomenuo (4:18-22) Hristov susret sa pojedincima koje je pozvao da ga slijede, dok je govorio da se približilo carstvo nebesko. Od petog do sedmog poglavlja njegovi učenici, kako ih naziva do desetog poglavlja (5:1, 8:18.23.25, 9:10-11.14.19.37), imaju priliku da saslušaju Isusov program i osnovne ideje: čuvena besjeda na gori. U osmom i devetom poglavlju Matej zapisuje kako učenici imaju priliku da posmatraju kako Isus radi ono što govori: iscjeljuje bolesne (9:7), čisti gubave (8:2), diže mrtve (9:25) i izgoni đavole (8:31). U desetom poglavlju, Matej nam predstavlja imena svih dvanaest Hristovih učenika i daje im titulu apostola. Ta riječ, αποστολος, označava onog koji je poslan sa određenim ciljem. U ovom trenutku Hristos šalje svoje učenike da govore i rade ono što su vidjeli od njega: „propovijedajte da se približilo carstvo nebesko; bolesne iscjeljujte, gubave čistite, mrtve dižite, đavole izgonite …“ (10:7-8). Poruka ovog poglavlja svima onima koji sebe danas nazivaju Hristovim sledbenicima je veoma jasna: budite slični onome koga slijedite. Možda ne znamo kako da pomognemo svima i možda se nećemo složiti oko načina kako to da radimo, ali sigurno je da Hristos treba da bude uzor i da motivi za to budu čisti: jevanđelje se ne smije prodavati (10:8a).

U daljem tekstu, Isus ih upozorava kako će okruženje reagoviti na riječ i djelo njegovih učenika. Njihovo iskustvo je upoređeno sa ovcama među vukovima: jasna je ideja sukoba i netrpeljivosti. Ali … i ovdje postoji velika analogija između onoga što Isus govori da će doživjeti njegovi učenici i onoga što sam Isus doživljava i što Matej zapisuje u poslednjim poglavljima svog jevanđelja. Pokušaću to da predstavim na sledeći način:

Šta će se desiti učenicima

Šta se desilo Isusu

predaće vas sudovima – συνεδριον (10:17) predan Sinedrionu (26:57)
izvodiće vas pred svjetovne vlasti (10:18) izveden pred Pilata (27:2)
vi nećete govoriti, nego Duh (10:20) Isus ne progovara, Pilat je oduševljen (27:14)
predaće brat brata (10:21) Isusa predaje Juda (26:50)
svi će mrziti na vas zbog mene (10:22) rekoše svi: da se razapne (27:22)

Dakle, na sebi svojstven način, Matej je napisao sledeće: ukoliko sebe smatraš Hristovim učenikom, onda treba da živiš onako kako je Hristos, Učitelj, živio. Hristos je svojim dolaskom na svijet uzburkao sile tame i one su se reagovale protiv Njega. Normalno je i prirodno očekivati da će i oni koji Njemu budu slični doživjeti slično. Možda je upravo ova činjenica razlog zašto je veliki broj sledbenika i “fanova” popularnih slavnih ličnosti, muzičara i glumaca, dok Isus Hristos zadobija mnogo manji broj sledbenika. Čak i oni koji tvrde da ga slijede, selektivno prihvataju Hristove poruke želeći da izbjegnu sukob sa silama tame na ličnom nivou. Čini se da je sve istinitija drevna izreka, jevanđelje nije za slabiće.