© Želimir Stanić
Jednog dana sjedio sam na obali rijeke. Izvadio sam iz vode okrugao kamen i slomio ga. Unutra je bio potpuno suv. Kamen je ležao u vodi veoma dugo, ali voda nije prodrla u njega. Tada sam pomislio da se ista stvar dogodila sa ljudima u Evropi. Vijekovima su okruženi hrišćanstvom, ali hrišćanstvo nije prodrlo i ne živi u njima.
David A Yallop, “U ime Boga: Istraživanje ubistva pape Jovana Pavla I” (strana 56)
Bilo je to, sad već davne, 1996. godine. Upisao sam srednju elektrotehničku školu u Banjaluci pa me je drugar zamolio da mu kupim jednu kasetu u tamošnjem “šoping centru”, na čijem mjestu se sada gradi sportski centar, koliko čujem. U pitanju je bio četvrti po redu album američkog heavy metal benda Metallica, “And justice for all” objavljen 1988. godine. Na omotu te audio kasete bila je slijepa boginja pravde, vezana konopcima čiji su tasovi izvrnuti pod teretom novčanica.
Ako nastavite pravo Jevrejskom ulicom, nekih tristotine metara dalje, stićićete do centra grada Banjaluke, ispred popularne “robne” kuće Boska. Tu se već šezdesetak dana održavaju protesti velikog broja građana sa ciljem rasvjetljavanja slučaja nestanka i ubistva Davida Dragičevića (21) iz Banjaluke. Ucvijeljeni otac je siguran da zna krivce za smrt svog sina, za šta je prvobitna istraga utvrdila da je nesrećni slučaj. Opozicija optužuje vlast, vlast (tačnije neki njeni predstavnici i korisnici) se brani predstavljanjem protesta kao pokušajem još jedne od obojenih revolucija već sprovedenih širom svijeta od strane vodećih sila. A ožalošćeni otac, sa mnogima koji ga podržavaju, traga za pravdom.
Rođen sam u banjalučkoj bolnici, kao i moj sin tridesettri godine kasnije. U tom gradu sam završio srednjoškolsko obrazovanje i proveo predivnih šest godina sa svojom porodicom. Vrbas, Kastel, Gospodska, Banj brdo … a posebno ljudi koji žive na tim prostorima ostaju zauvijek u mom srcu. Nisam imao mnogo negativnih iskustava: i tih par blijede sve više ostavljajući mjesta u sjećanju samo na ona ugodna. I zato sa tugom pratim i gledam sve što se dešava u tom gradu.
“Pravda za Davida.” Roditelji, kao i mnogi drugi, ne mogu se pomiriti sa činjenicom da jedno dijete nastrada i da se to završi kao da se ništa nije desilo. Mi se zaista nikada ne bi smjeli pomiriti sa omalovažavanjem vrijednosti ljudskog života. A uveliko smo u tome: nastradali ljudi već odavno nemaju ni ime ni svoju istoriju nego samo broj i statistiku. Nisu tome doprinijeli samo filmovi sa bezbrojnim imaginarnim mrtvima nego i prethodni nemili, ratni događaji sa naših prostora gdje su mrtvi bili vrijedni samo ako su bili “naši”, a ne “njihovi.” Sad smo se odjednom probudili: bolje ikad nego nikad. Osjećaji za uzvišenije vrijednosti mnogo su jači kada se dotaknu nas i naših najmilijih.
Da li je pravda uopšte dostižna? U kakvom obliku treba da stigne? Kakva satisfakcija se dobija pronalaženjem odgovornih i njihovim kažnjavanjem? Ovim ne negiram potrebu za istim, nego samo glasno razmišljam i pitam se. Ne znam kako bih ja reagovao da sam na mjestu Davora, Davidovog oca; znam samo da ne bih volio da budem u njegovoj koži. I da bih volio da u toj situaciji ne bude nikad niko drugi nikad više.
Dok ovo pišem, sjetio sam se pjesme koju je na Prvom đurđevdanskom festivalu devedesetčetvrte u Banjaluci otpjevao Stefan Nikić. Nisam nikada uspio da poslušam tu pjesmu a da ne zaplačem. U pjesmi dječak pjeva:
“Kad stane rat i snjegovi,
Moj će tata meni doći,
Kad stane rat i mrazevi,
Moj će tata da me zagrli.
Kad stane rat stigne proljeće,
Moj će tata da mi dođe,
Kad stane rat, sunce nasmiješi,
Moj će tata da me poljubi.
Ja neću lutke krpane ni lopte šarene,
Želim samo da se, da se tate kući vrate”
Rat se završio, neke su se tate vratile, mnoge druge – i naše i njihove – nisu. Mnogo toga se promijenilo, a mnogo toga ostalo isto. Strašno je i tragično što nas sada ne napuštaju samo odrasli nego naša djeca i to na najgori mogući način. Ja nemam nikakvo rješenje ni odgovor, samo žalost i ogromnu tugu što rat – između dobra i zla – još uvijek traje. Činjenica ostaje da bi se mnoge posledice tog rata mogle smanjiti i ublažiti ukoliko bismo se odlučili za dobro. A to dobro mora da bude dobro i za druge, ne samo za mene. Davoru – i svakom drugom roditelju koji je izgubio svoje dijete – mogu samo da ponudim svoju molitvu da mu Bog pomogne i da snage za dalji život bez svog djeteta.
“… čekam vaskrsenje mrtvih, i život budućeg vijeka” (Simvol vjere)
En Gedi je manje atraktivna lokacija smještena blizu mnogo poznatijih i više posjećenih poput Mrtvog mora, Masade i kumranskih pećina. To je oaza u judejskoj pustinji, druga po veličini u Izraelu, i jedno od rijetkih mjesta u kojima izvori teku tokom cijele godine. Danas je ovo nacionalni park. Na našem Bible Study Tour Plan ovo je bila tačka koju smo posjetili zbog važnih događaja iz starozavjetne istorije.
U drevna vremena, u blizini je postojao i grad po imenu Asason-Tamar (2. Dnevnika 20:2) na zapadnoj obali Mrtvog mora. Ovo staro ime se povezuje sa palmovim drvetima, koje su ga okružavale (tamar na jevrejskom znači palma). Spominje se u kontekstu ratova starih gradova-država i njihovih kraljeva kao mjesto u kome su živjeli Amoreji (1. Mojsijeva 14:7). Kada jevrejski narod osvaja ova područja on postaje dio njihove države. Osim poznatih vinograda o kojima pjeva Solomunova Pjesma nad pjesmama (1:14), Davidovo lutanje i skrivanje daje važnost ovom lokalitetu za proučavaoce Svetog pisma.
Jevrejska nacija je bila uređena u teokratskom obliku, gdje je Bog bio priznavan za vrhunskog zakonodavca i sudiju. U kriznim vremenima Bog je pozivao pojedince da izvrše određene zadatke, povedu narod u određenom pravcu ili ga oslobode od okolnih naroda (Sudije 2:16). No, u svom predznanju, Bog je još mnogo ranije preko Mojsija, dao uputstva ukoliko narod zažele cara, “kao što imaju svi narodi oko njih” (5. Mojsijeva 17:14). To se zaista i desilo, i zapisano je u 1. knjizi proroka Samuila u osmom poglavlju, gdje se ta želja istim riječima iskazuje “da budemo i mi kao svi narodi” (2. Samuilova 8:20). Ono što je smatrano njihovom posebnošću i razlikom, narod je želio da ukloni i da se poistovijeti sa onima oko sebe. I u tom pravcu izbora cara, trebalo je izbjeći monarhiju – da cara nasleđuje njegov sin – nego je trebalo da svaki car bude Bogom izabrani pojedinac iz naroda, osjetljiv za Božju pravdu i zakon. Zakon za cara glasi: “Samo onoga postavi sebi za cara koga izabere Gospod Bog tvoj” (5. Mojsijeva 17:15).
Zato nailazimo na situaciju da prvi izabrani jevrejski car Saul biva zamijenjen zbog svoje neposlušnosti. Još za života cara Saula, najmlađi sin Jeseja Vitlejemca, osmi po redu, pastir David, biva izabran za naslednika. Naravno, kao ni jednom vladaocu tako se ni Saulu ne sviđa mogućnost da bude smijenjen sa vlasti. On želi da održi ili bolje rečeno uspostavi monarhiju te da njegov naslednik bude njegov sin a nego neko iz druge porodice. U tom pravcu on započinje traganje da ubije Davida i tako spriječi moguću promjenu na svom prijestolu.
Moralna pouka iz Davidovog života s ove lokacije je njegovo strpljivo čekanje na Božje djelovanje. Iako je bio legitimno odabran sledeći car, on nije preuzeo prijesto ubijanjem, dobro poznatim načinom kroz cijelu istoriju. Možda mi današnji hrišćani, tako spremni na oštru borbu sa svima za ostvarenje vlastitih namjera, možemo nešto naučiti iz drevnog događaja koji se odvijao u pustinjama En Gedija.
Jednom je, pošto je pokušala samoubistvo, na moju kliniku primljena majka dječaka koji je umro u jedanaestoj godini. Moj kolega, dr Kocourek, pozvao ju je da se pridruži logoterapijskoj grupi.
Slučajno sam ušao u prostoriju gdje se izvodila psihodrama. Majka je pričala svoju životnu priču. Poslije smrti svog dječaka ostala je sama s drugim, starijim sinom, bogaljem, koji je bolovao od dječije paralize i bio u kolicima. I majka se pobunila protiv sudbine. Ali, kada je pokušala samoubistvo, sprečio ju je bogalj: on je volio da živi! Za njega je život imao smisla. Zašto za majku nije? Kako bi mogla ponovo da ga otkrije? I kako bismo joj pomogli da ga ponovo postane svjesna?
Improvizujući, ušao sam u diskusiju i počeo da postavljam pitanja jednoj ženi iz grupe. Upitah je: ”Koliko imate godina?” Odgovorila je: ”Trideset”. Nastavih: ”Zamislite da nemate trideset nego osamdeset godina i da ležite na samrtnoj postelji. Bacate pogled na svoj prošli život, život u kome niste imali djece ali ste imali mnogo novca i uživali ugled u društvu”. Upitao sam je šta u takvoj situaciji osjeća: ”Šta mislite o svom životu? Šta sebi govorite?” Navodim njene riječi sa magnetofonske trake: ”Udala sam se za milionera. Živjela sam lagodno, u izobilju. Baš sam živjela, ljubakala sam se i koketirala sa muškarcima! Eto, sada imam osamdeset godina, djece nemam. Gledajući unazad, u svemu tome ne mogu da vidim nikakvog smisla. Zaista moram da kažem da mi je život promašen…”
Tada sam zamolio majku bogalja da isto tako zamisli kako u osamdesetoj godini gleda na svoj prošli život. Evo šta je ona na to rekla: ”Željela sam da imam djece i želja mi se ispunila: jedan dječak je umro, a drugi, bogalj, bio bi poslat u neki zavod da se ja nisam za njega pobrinula. Mada je bogalj i bespomoćan, on je ipak moje dijete. I zato sam mu, što sam više mogla, život učinila ispunjenim; napravila sam od njega, što sam mogla boljeg čovjeka.” Tada je briznula u plač i nastavila: ”Što se mene tiče, mirne duše se mogu osvrnuti na svoj prošli život. Mogu da kažem da mi je život imao smisla i namučila sam se da ga ispunim. Učinila sam sve što sam mogla, najbolje što sam mogla za svog sina. Život mi nije promašen!” Gledajući na svoj život sa samrtne postelje, odjednom je bila sposobna da u njemu nađe smisao, smisao koji uključuje i njene patnje.
Zatim sam, obraćajući se cijeloj grupi, prešao na drugo pitanje: “Da li je majmun od koga se dobija serum poliomelitisa, pa ga neprestano bodu iglama, sposoban da ikada shvati smisao svog bola? Nije, naravno, jer svojom ograničenom inteligencijom ne može da uđe u ljudski svijet u kome njegov bol jedino može biti shvatljiv.” Pitao sam dalje: “A šta je sa čovjekom? … Zar je nezamisliva mogućnost neke druge dimenzije, neki svijet iznad čovekovog svijeta, svijet u kome je odgovor na pitanje konačnog smisla čovjekove patnje?”
