Oznaka: trpljenje

Dokle, Gospode?

Poslednja novozavjetna knjiga, Apokalipsa ili Otkrivenje Jovanovo, sadrži mnogo eshatoloških tema. Ali prije nego se pozabavi njima, apostol Jovan, pisac ovog teksta, govori o najvažnijoj ličnosti svoje knjige, o Isusu Hristu. Prije nego “otkrije” šta će skoro biti, on sa svojim čitaocima dijeli ono što je njemu prvo “otkriveno”: karakter Isusa Hrista. U poslednjem tekstu pisao sam o Hristovoj vlasti nad svim zamaljskim vlastodržcima. Ili kako sam tekst tvrdi, Hristos je knez nad carevima zemaljskim. Postavlja se pitanje, kako se ta Hristova superiornost slaže sa situacijom u kojoj se, prema određenim tumačenjima, nalazi sam Jovan, a to je progonstvo na ostrvo Patmos zbog svoje vjere u tog istog Hrista?

Kada je u pitanju progonstvo Jovana na ostrvo Patmos, savremeni tumači nude i drugačiju mogućnost. Tako Leonard L. Thompson smatra da Jovan nije bio prognan (Reading the Book of Revelation: A Resource for Students). Na osnovu onoga što je poznato o rimskom zakonu iz tog vremena, takva kazna je mogla zadesiti samo rimske građane iz višeg društvenog staleža i to umjesto smrtne kazne ili teškog rada. Jovan nije pripadao toj grupi. Kazna za hrišćane je bila pogubljenje, osim ako dotični hrišćanin nije bio rimski građanin. Thompson dalje piše kako Patmos nije spomenut kao mjesto za izdržavanje kazne, a prema njemu to nije ni mogao biti jer nije bio pusto ostrvo. Tamo je postojalo naselje sa gimnazijom i veoma živom i raznolikom populacijom. Jovan je imao sastanak sa grupom hrišćana na ovom ostrvu, tvrdi ovaj teolog.

Argumenti koji idu u prilog tradicionalnom tumačenju o Jovanovom progonstvu potiču od autora koji su živjeli najbliže vremenu kada je nastajao ovaj biblijski tekst. Oni su jednoglasni da je Jovan bio prognan na ostrvo Patmos od strane Rimljana. Međutim, bilo da je Jovan bio prognan ili ne, jasno je da tekst nastaje u vrijeme kada hrišćanska zajednica prolazi kroz težak period. Sa tim će se složiti i oni koji ne vjeruje u Jovanovo progonstvo. J. A. T. Robinson piše, “ukoliko ne bi bilo progonstva i nemira u društvenoj sferi, Otkrivenje bi bilo proizvod psihotične imaginacije.” U kasnijem tekstu, crkvi u Smirni je upućeno ohrabrenje “Ne boj ste što ćeš postradati … budi vjeran do same smrti” (Otkrivenje 2:10). U Pergamu je ubijen Antipa, Božji vjerni svjedok (Otkrivenje 3:3). Nakon otvaranja petog pečata Jovan vidi pod oltarom ljude pobijene za riječ Božiju koji pitaju “Dokle Gospodaru sveti i istiniti?” (Otkrivenje 6:10). Veliko mnoštvo, koje stoji pred prijestolom i pred jagnjetom obučeni u bijele haljine, opisano je kao oni “koji dođoše od nevolje (θλῖψις) velike” (Otkrivenje 7:14). Ista riječ (θλῖψις) koja se spominje u sedmom, nalazi se i u prvom poglavlju, gdje Jovan sebe opisuje kao “brat vaš i drug u nevolji” (Otkrivenje 1:9). U jedanaestom poglavlju se spominju dva svjedoka koja su ubijena, čija su tijela ostavljena na ulici grada velikoga (Otkrivenje 11:7-8). Aždaja želi da proždere dijete od žene obučene u sunce (Otkrivenje 12:4), nakon toga progoni tu istu ženu (Otkrivenje 12:13) i na kraju odlazi da se bori protiv ženinog potomstva (Otkrivenje 12:17). Prva zvijer, koja se spominje u trinaestom poglavlju, se bije sa svetima i pobjeđuje ih (Otkrivenje 13:7). Svi ovi tekstovi (a ima ih još) potvrđuju da oni koji slijede Hrista prolaze kroz nevolje, iako je Hristos opisan kao suvereni gospodar nad svima (Otkrivenje 1:10b). Kako da to razumijemo?

Još je Epikur posumnjao a Hjum prenio sledećim pokoljenjima pitanje koje suprostavlja Božju moć i ljubav. Ta argumentacija glasi ovako:
– Ako Bog ne može da spriječi zlo, onda nije svemoćan.
– Ako Bog ne želi da spriječi zlo, onda nije dobar.
– Ako je Bog svemoćan i dobar, zašto postoji zlo?

Naravno da ovo pitanje zahtijeva mnogo složeniji pristup i tretman. Ja ovdje želim da pružim kratki prikaz iz perspektive Otkrivenja. Tu je Hristos predstavljen kao svemoćan (knez nad carevima zemaljskim) i kao dobar (koji nas ljubi). U već daljem tekstu (Otkrivenje 1:9) Jovan se identifikuje kao brat i drug u nevolji, u carstvu i u trpljenju. David L. Barr kaže kako se nevolje i trpljenje veoma dobro slažu, ali šta da činimo sa carstvom? Upravo tu leži odgovor: Apokalipsa tvrdi da se život treba simultano posmatrati iz perspektive nevolje i carstva, θλῖψις i βασιλείᾳ, jer nam ona pruža mogućnost da pogledamo iza zavjese svakodnevnog iskustva, neotkupljenog svijeta i da vidimo stvarni poredak stvari, Božje carstvo. Život u tom carstvu daje snagu da se živi u trpljenju što je svojevrsni otpor u vremenu nevolje. Jovan svojoj zajednici pruža resurse za borbu prikazujući konačni poraz zla. Nasilje samo rađa novo nasilje u beskrajnom nizu. Ovo je poseban oblik pobjede kroz patnju i žrtvu. To je slijeđenja modela koga je postavio sam Isus Hristos, koji se Jovanu predstavio kao “prvenac iz mrtvih” (Otkrivenje 1:5a). Ovu situaciju jako dobro opisuje riječ cara Lazara koje je izgovorio Bajazitu: “Tvoj je poraz u tome što ne vidiš u čemu je naša pobjeda.” S obzirom da ovo zvuči jako apstraktno i suviše teško za povjerovati, više o tome u sledećem tekstu.

Nove čarape

poor-socksJutros sam ustao i krenuo u svakodnevne obaveze ne primjetivši jednu sitnicu: lijeva čarapa je imala rupu pri samom vrhu. S obzirom da mi je lijeva noga veća od desne – to primijetim svaki put kada kupujem novu obuću – možda je i sa noktima slično 🙂 Šta god da je, bilo je vrijeme da ove čarape budu zamijenjene i ranije, ali nisu. Nisam nikakav bogataš, ali ni čarape nisu ekstremno skupe: bar one turske, pamučne, koje možete kupiti na svakoj pijaci, a u razvijenim zemljama poput naše, čak i pored puta, od strane penzionisanih radnika i još češće njihovih supruga, udovica. Otvorivši ladicu sa čarapama, pronašao sam nekoliko novih, još uvijek zapakovanih, pari čarapa koje stoje nedirnute. Nisu one tamo slučajno dospjele: oni koji poznaju moju suprugu znaju da kod nje ne postoje slučajnosti u uređivanju stambenih prostorija. Ja sam i ranije znao za njih, ali eto, sve sam mislio kako ih trebam sačuvati za neko bolje vrijeme.

Ova ideja odlaganja za neko drugo vrijeme se odražava i na drugim aspektima mog života. U decembru se ukaže lijep i sunčan dan, koliko u decembru dan može da bude takav, ali ipak ni dio njega ne iskoristimo s porodicom jer moramo nešto drugo važnije da uradimo. Moj sin ima dvije godine i priznajem da prođe ponekad i previše vremena a da mu ne posvetim dovoljno pažnje i dovoljno sebe. A on samo sada ima dvije godine. Ovaj negativni niz može da se nastavi u nedogled.

newpage1photoVjerovatno ste vi koji čitate ove moje tekstove mnogo normalniji ljudi od mene i nemate ovih problema. Ne znam da li je to zaostavština rata u kome smo malo toga imali, a i ono što je bilo, čuvalo se za neko buduće vrijeme, jer je sadašnjost bila neizvjesna. U svakom slučaju, postoji te tendencija da živimo sutra – a da danas samo životarimo, preživljavamo, čekajući ljepše vrijeme, bolje ljude i srećnije trenutke. Na kraju krajeva, u periodu smo iščekivanja Nove godine i svih ostalih praznika: vjerovatno će tada, ili bar poslije toga, da bude bolje. Do tada slijedimo političku mantru koju je Dubioza Kolektiv otpjevala: šuti i trpi. A ipak, ja ovdje ne govorim o geopolitičkim mogućnostima i globalnim (ekonomskim) promjenama. Govorim o svom (i svakom sličnom) stavu: da zaboravimo živjeti danas jer se plašimo sutrašnjice.

Bez želje da povrijedim sve one koji uistinu moraju da se “stisnu” i više nego što je krevet dugačak zbog teške situacije u koju su ih velikim dijelom doveli oni drugi oko njih, mislim da veoma često postoji mogućnost za izbor našeg boljeg i drugačijeg stava. Možda će moju poentu još bolje objasniti jedna pričica koju sam davno pročitao, a koja nosi naslov “Sada je vrijeme.”

Jednu malu djevojčicu često su slali u podrum po krompir koji je trebalo pripremiti za večeru. Jednoga dana dok je birala krompir, sišao je i njen otac u podrum.
“Šta radiš?”, upitao je.
“Pokušavam da nađem najsitnije krompire koje ćemo iskoristiti za večeru. Krupnije i bolje krompire iskoristićemo kasnije.”
Otac se smiješio dok je iz njene ruke uzimao sud i sitan krompir izručio natrag na gomilu.
“Ako tako postupaš uvijek ćemo jesti samo sitan krompir. Izaberi najveći, najbolji krompir za danas, pa ćemo uvijek jhotpotatoesti najbolji krompir.”

Dakle, od onoga što nam je palo u dio, bilo malo ili malo više, izaberimo najbolje. Težimo izvrsnosti u najmanjim stvarima i vjerujem da će to donijeti pozitivan rezultat. To se neće uvijek odraziti samo na naše živote, ali zasigurno na živote onih oko nas. A onda ko zna, kako će sve uticati na nas lično. Isprobajte! Gore prenešena priča završava sledećom moralnom poukom:

Ono što najbolje možemo da učinimo svojim bližnjima ne treba da čuvamo za neko buduće vrijeme. Ta buduća prilika možda nikada neće doći. Ako se trudimo da sada živimo najboljim životom i sada budemo ljudi dobre volje, onda nije potrebno da brinemo da li ćemo biti takvi i u budućnosti. Izaberite sada samo ono što je najbolje i uvijek najbolje!