Islamska država i korijeni radikalnog islama – 4. dio

21396_600U srcu teologije Sajiba Kutba je analiza ljudskog stanja, posebno ilustrovano na sekularnom zapadu. Prema Kutbu, ljudska rasa je potpuno izgubila svoj put. Ona je izgubila dodir s Bogom. To je posebno vidljivo u zapadnom svijetu gdje su ljudi prožeti novcem, seksualnošću i moći. Zbog toga su postali jadni, nervozni i skeptični. On tvrdi da što je zemlja bogatija, ljudi su  nesretniji. Dokaz za svoju tezu on nalazi u činjenici da je zapad poharan drogom, alkoholom i nekontrolisanom seksualnošću, koje može obuzeti sav nečiji smisao ali opet da ne dovede do zadovoljenja. Bogatstvo nije odgovor na ljudsko stanje. Nauka se dokazala takođe kao nedovoljna. Suština problema savremenog življenja jeste što odvaja ljude od njihove istinske suštine. Kako je moguće da je hrišćanstvo izvršilo tako slab uticaj na zapadnu kulturu? Šta je pogrešno sa hrišćanstvom i zapadom da se ovo tužno stanje razvija i nastavlja?

U ovoj tački Sajid Kutb nudi objašnjenje zasnovano na istoriji zapadne civilizacije. Za njega se osnova zapadne civilizacije nalazi u judaizmu koji je Božje otkrivenje. Bog je dao Jevrejima holistički pristup životu (jedinstvo tijela, duše i duha). Izrael je bio teokratija (političko tijelo kojim je upravljao Bog kroz nadahnute sudije ili proroke) sa jasnim zakonima za život koje je Bog dao. Ali umjesto poslušnosti iz cijelog srca, Izrael je slijedio svoju religiju beživotnih rituala.

Prema Kutbu, Isus je došao da reformiše judaizam i obnovi ga na ono što je on bio ranije. Ali umjesto da prihvate cjelokupni Isusov program, sledbenici Isusa – hrišćani – su odbacili judaizam i prekinuli Božju namjeru. Zamijenili su cjeloviti pogled na čovjeka sa vjerovanjem u podijeljenu ljudsku prirodu zasnovanu na grčkoj filozofiji. Za ove hrišćane tijelo više nije bilo važno, te je svakodnevni život bio odvojen od odnosa sa Bogom, za koji su Grci vjerovali da se odvija na duhovnom, netjelesnom nivou. Ovo se u hrišćanstvu pokazalo u dvije krajnosti. Konstantinovo hrišćanstvo je često vodilo raskalašnosti. Ako tijelo nije bilo važno onda ono što radiš nije uticalo na tvoju duhovnost sve dok je tvoja duša povezana sa Bogom i crkvom. Druga hrišćanska krajnost, monasticizam, je bila potpuna reakcija na prvu. Ako tijelo nije bilo važno za nečiju duhovnost, pobožna osoba treba da ga ignoriše, izgladnjuje, bičuje, drži pod punom podložnošću. Negirajući jedinstvo tjelesnog i duhovnog, Evropa je nastavila da ispovijeda hrišćanstvo ali sekularno i duhovno više nisu bili ujedinjeni i svakodnevni život je stalno bio razdvajan od religije.

Qutb
Sayyid Qutb (1906-1966)

Sajid Kutb je vjerovao da je Bog poslao odgovor za probleme zapada i izazov vjeri kroz otkrivenja koja je primio Muhamed. On nije pozvan da započne novu religiju nego da reformiše judaizam i hrišćanstvo koji su već postojali u zapadnoj Arabiji. Pozvan je da obnovi ono što je izgubljeno kada je hrišćanstvo odbacilo jevrejska učenja Isusa. Muhamed je obnovio jedinstvenu ljudsku prirodu koja je tako centralna biblijskom pogledu. U šerijatuskom zakonu on je obnovio Božja pravila za život. Obnovio je poštovanje za fizički svijet tako što je vjeru utkao u svaki aspekt posla, rata i zadovoljstva. Ovaj pokret nije samo obnovio vjeru, on je vodio otkriću naučnog metoda i velikom napretku svakodnevnog življenja. To je ono što se danas poznaje pod imenom zlatno doba islama i proteže se od 750 do 1250 godine. Islamska imperija je postala vodeća svjetska civilizacija, tokom kojeg istog perioda je Evropa stagnirala u mračnom vijeku.

Ali islamsko zlatno doba nije potrajalo. Islam je takođe izgubio svoj smjer. Kombinacija krstaša, mongolskih osvajanja u XIII i XIV vijeku, muslimanske nevjernosti vodila je opadanju islamske imperije (kao i otomanskog carstva koje ju je naslijedilo). Kako je islamska civilizacija propadala, muslimanska nauka je bila preseljena u Evropu. Evropa je ubrzo počela da dominira svijetom, ali ta dominacija u kontekstu razumijevanja podijeljene ljudske prirode takođe je dovela do sekularizma, sa svim svojim otuđenjem. Islam je ponižen i gurnut u stranu s tim da su (u dvadesetom vijeku) zemlje Bliskog istoka i većine muslimanskih zemalja bile podijeljene od strane evropskih kolonijalnih sila. U suštini, kroz kolonijalizam su hrišćanske sile u svijetu objavile rat islamu.

Raniji tekstovi na istu temu:
Islamska država i korijeni radikalnog islama – 1. dio
Islamska država i korijeni radikalnog islama – 2. dio
Islamska država i korijeni radikalnog islama – 3. dio

Islamska država i korijeni radikalnog islama – 3. dio

mosque5-1Teologija džihada je zasnovana na djelima učenjaka Muhameda ibn Abd al-Vahabija. On sam nije bio džihadista u savremenom smislu te riječi, ali je zagovarao striktnu, fundamentalnu struju suntiskog islama. Ovo učenje se danas naziva vehabizam, a njegovi sledbenici vehabije. Oni sami zagovaraju termin salafizam koji potiče od salafa, onih koji su najbolje razumjeli i sproveli Muhamedovo učenje.

Vahabi je sebe doživljavao kao reformatora islama, želeći da se vrati prvobitnoj, pustinjskoj religiji, odbacujući svaku idolatrijsku praksu kao što je posjećivanje grobova svetaca, a obnavljanje čiste, monoteističke vjere, bez ljudskih inovacija. Salafisti su naglašavali život Muhameda onako kako je viđen kroz oči i učenje prvih generacija islama. Njihovi protivnici nazivaju ovaj porekt pseudo-sunitski islam. Kroz savez as kućom Saudovom, salafizam ima dominantnu ulogu u Saudijskoj arabiji i veoma je uticajan u Egiptu. Ali iako je salafizam važan dio razumijevanja islamske države (ID) i drugih džihadista, sam po sebi nije nasilan. Džihad teži da pročisti islam kroz lično predanje i prepušta Bogu svaku vrstu duhovne ili političke revolucije u islamu. Sledbenici ove verzije se povlače iz modernog društva više nego što se uključuju u njega.

U XX vijeku, egipatski ogranak salafizma je proizveo pokret Muslimanska braća koji je bio mnogo agresivniji prema zapadu nego što su to bili prvobitni salafisti. Iako su se pozivali na salafsko razumijevanje Muhamedove prakse i učenja, oni su koristili zapadni jezik i govorili direktno o savremenim problemima. Glavni vođa ovog bratstva je bio učenjak po imenu Sajib Kutb. Iako su danas pacifisti, Muslimanska braća, za razliku od salafista, vjeruju da u određenom trenutku u budućnosti, vojni džihad je neophodan i adekvatan. Vrijeme takvog džihada je ono gdje se Muslimanska braća i džihadisti razlikuju. Za Muslimansku braću, vojni džihad je potencijalna budućnost u Božjoj ruci. Za džihadiste, ona je sadašnji nalog. Budući da je Muhamed Kutb, Sajibov brat, bio mentor Osame bin Ladena, teologija Sajid Kutba (koja se može pronaći na sledećoj web stranici http://www.kalamullah.com/shade-of-the-quran.html) je veoma važna za razumijevanje mentaliteta džihadista.

Muhamed ibn Abd al-Vahabi (1703-1792)

Ono o čemu se svi muslimani ukorijenjeni u vehabizmu slažu je potreba za masivnim reformama unutar islama. Religiozna manjina zahtijeva reformu sekularne većine. U konačnici, postupci terorista imaju manje veze sa SAD-om; to je više unutrašnji obračun za dušu islama. Zbog čega onda napadi na SAD? Zato što džihadisti misle kako je glavna prepreka obnovi islama korumpirana “muslimanska” vlast nastala nakon pada kolonijalizma Bliskog istoka (posebno nakon Drugog svjetskog rata). Ove vođe nastaju iz elite koja je prvobitno pomagala kolonijalne sile, a sada ih opet kontrolišu druge države nakon nezavisnosti. A država koja drži ove elite na vlasti novcem i vojnom pomoći (posebno nakon rata za Suecki zaliv 1956) su Sjedinjene američke države.

Napadi SAD 11. septembra su isplanirani da uključe SAD više u bliskoistočne probleme i tako demonstriraju njenu slabost ponavljajući ono što su kolonijalne sile uradile. Ako se dokaže islamskom svijetu da je SAD nemoćan da dominira islamskim zemljama, onda će sekularne i korumpirane vođe biti zbačene a vjerski sistem postavljen na vlast. Zapadnjaci treba da razumiju kako njihove riječi i djela mogu ojačati ruku terorizma unutar samog islama. Same predrasude prema terorizmu guraju umjerene muslimane u fundamentalnije krilo salafista, Muslimanske braće i radikalnih džihadista. Ovo je ono što su teroristi željeli da postignu svim napadima. I u velikoj miri, čini se da uspijevaju.

Raniji tekstovi na istu temu: 
Islamska država i korijeni radikalnog islama – 1. dio
Islamska država i korijeni radikalnog islama – 2. dio

Islamska država i korijeni radikalnog islama – 2. dio

1410261170121.cachedRadikalni džihad se može razumjeti samo u svjetlu njegovih vjerskih ubjeđenja. Dok glavna struja islama danas odbacuje radikalni džihad (sama riječ “islam” ima korijen u riječi “selam”, što je arapska riječ za mir), njihova teologija može biti poticajna za konzervativno nastrojene muslimane. Kako islam može imati korijene i mira i rata u isto vrijeme? Vjerujem da se dio odgovora nalazi u dvije stvarnosti:
1) islam je teološki jako fragmentiran, ne postoji centralni autoritet, i
2) osnovni tekst islama, Kur’an, je sam po sebi dvosmislena knjiga te može da ima mnoštvo tumačenja.
Kur’an u svojoj suštini nije baš tako jasna knjiga. Ovo je potvrđeno na samom početku opšte prihvaćenog teksta: “On tebi objavljuje Knjigu, u njoj su ajeti jasni, oni su glavnina Knjige, a drugi su manje jasni. Oni čija su srca pokvarena – željni smutnje i svog tumačenja – slijede one što su manje jasni. A tumačenje njihovo zna samo Allah. Oni koji su dobro u nauku upućeni govore: “Mi vjerujemo u njih, sve je od Gospodara našeg!” – A samo razumom obdareni shvaćaju.” (3:7) Kao i Biblija, i Kur’an ima neke tekstove koji su jasni, čak i nakon hiljada godina. Ali postoje mnogi drugi tekstovi koji su opisni ili složeni ili čije značenje se izgubilo tokom vremena.

Kao rezultat ovih nejasnoća, te zbog nepostojanja centralnog teološkog autoriteta, postoji nekoliko glavnih načina razumijevanja Kur’ana u islamu. Svaki od njih na neki način pokušava da razjasni nejasnoće i stvori jasnu poruku iz njih. Neki muslimani se fokusiraju na to kako je Kur’an shvaćen od strane Muhamedovih ahbaba, onih koji su ga najbolje poznavali i slijedili u vođenju islamskog pokreta kao što su Abu Bakr, Umra, Usman i Ali (moguće da sam pogrešno preveo ova imena). Ali čak i u ovoj grupi tumača postoje podjele između Sunita i Šita po pitanju primjene učenja ahbaba prema njihovom razumijevanju Kur’ana.

Neko vrijeme nakon smrti Muhameda tradicije o Muhamedovim govorima i djelima su sakupljene u ono što se naziva hadis. Oni obuhvataju sjećanja ahbaba, ali takođe i kasnija sjećanja prenošena od strane onih koji su znali ahbabe, mnogo veća grupa sa manjim poznavanjem prvobitnih događaja. Većina ljudi čita Kur’an u svjetlosti hadisa, ali se razlikuju po pitanju koja sjećanja su autentičnija a koja su tačnija. Suniti i Šiti se u stvari razlikuju mnogo po ovim pitanjima.

Inside-01U kasnijim vijekovima Kur’an je tumačen od strane velikog broja komentatora koji su uradili najbolje što mogu da protumače (tasfir) Kur’an. Neki od poznatih su ibn Abas, Al-Askari, Al-Tabari, Al-Azari i Al-Bagavi. Oni su težili da objasne Kur’an proučavajući stil teksta, definišući ključne riječi, razjašnjavajući gramatiku i značenje cijele rečenice. Takođe su pokušavali otkriti dublje značenje, objasniti metafore i figurativni govor, te pomiriti stihove koji se čine suprotni jedni drugima. Budući da tumači danas imaju tendenciju ka jednom od komentatora, nejasnoće Kur’ana često se povećavaju mnoštvom opcija i komentatora. Budući da islam nema nikakav centralni autoritet poput pape ili glavnog odbora, nejasnoće Kur’ana ostaju neriješene uprkos svim istraživanjima. Ovo objašnjava mogućnost da Kur’an citiraju i promoteri mira i zastupnici nasilnog džihada. Nejasnoće knjige ostaje neriješene za većinu muslimana. Uprkos tome, čak i danas oni muslimani koji odbacuju sva ova tumačenja, uključujući i hadis, vjeruju da je Kur’an samo po sebi dovoljan i da jedino čisti mogu istinski da ga razumiju (3:7, 6:114-115, 8:54, 45:2-6, 56:77-81).

Možda sam Kur’an nudi izlaz iz ovih muka tumačenja, iako većina muslimani nisu istražili sledeći način. Prema samom Kur’anu, njegove nejasnoće se najbolje razumiju, ne na osnovu kasnijih tumača, nego poređenjem sa ranijim otkrivenjima, onima koja su data prorocima poput Avrama, Mojsija i Isusa i koji su zapisani u Starom (Tevrat) i Novom (Indžil) zavjetu. Kur’an uvjerava čitaoca da se Alah ne mijenja po pitanju odnosa prema prošlim i sadašnjim prorocima (17:77). Čitaoci Kur’ana se ohrabruju “da vjeruju u spise poslane Njegovom vijesniku (Muhamedu) i spise koje je On poslao prije njega” (4:136). Vjernici u Kur’an ne treba da prave razliku između ovih i ranijih otkrivenja zapisanih u Bibliji (2:136). Cilj Kur’ana je da “potvrdi ono što je dato ranije”, naime zakon Mojsijev i jevanđelje Isusovo (3:3-4). Ali ovo potvrđivanje nije jednosmjerna ulica, Biblija takođe pomaže da se potvrdi značenje Kur’ana. Kada je Muhamed bio nesiguran u poruke koje je primao, on je trebao da “pita one koji su čitali Knjigu (u obliku Biblije) prije njega” (10:94). Muslimani koji čitaju Kur’an u svjetlu Biblije otkrili su da je Kur’an veoma drugačija knjiga od one koju su znali ranije. Poznavanje ranijeg otkrivenja pomaže da se razjasni šta je jasno i šta nije u Kur’anu.