Savremeni izazovi tradicionalne porodice

Hodam tako ulicom i vidim majku sa djetetom. Romi. Prose. Česta slika za mnoge iz ovog naroda. Gledam dijete i pitam se, šta je ono učinilo, zaslužilo, da bude tu gdje je, u takvoj situaciji i u toj porodici. Nije imalo nikakvog izbora i nikakvih opcija. Tu je gdje je: za bolje ne zna. I sjetim se tada socijalnih službi u zemljama zapadne Evrope i njihovog stava prema problemima u porodici. Posebno onih slučajeva kada roditelji izgube pravo da budu roditelji. I pomislim, pa možda to i ima nekog smisla, u nekim slučajevima.

A život baš zna da nas natjera da situaciju sagledamo i sa drugih strana, na sebi poseban način. Samo par dana kasnije, sretnem se sa čovjekom koga mogu da nazovem dobrim poznanikom i drugarom (još uvijek ne prijateljem). I u jednom trenutku, on mi otvori dušu i podijeli svoju priču, poslednji problem. On je, poput mene, stranac u ovoj zemlji. Došao je ovdje sa porodicom i suočava se sa svim izazovima sa kojima se suočavaju oni koji se suočavaju sa novom kulturom i drugačijim životnim stilom i navikama. Djeca to još teže podnose od odraslih: sve silne promjene, gubitke prijatelja i stabilnosti. Tako da su oni doživjeli jednu situaciju u javnosti, pred školom, koju su svi drugi razumjeli na sebi specifičan način. Majka i šesnaestogodišnja ćerka su se sporečkale, kao što to svuda biva kada su djeca u tom, za njih i za sve druge, specifičnom periodu odrastanja. Osoblje škole je odmah obavijestilo socijalnu službu. Ona je nedugo zatim obavila razgovor sa ćerkom, koja je situaciju opisala onako kako svijet i roditelje, porodicu i dom, vide djeca njenih godina. Porodica bi zaboravila na tu situaciju da nije osam mjeseci kasnije dobila poziv na sud. Tamo je presuđeno da njihova ćerka sledećih godinu dana provede van svoga doma i porodice, u nekom posebnom centru za mlade. “Kada god uđem u kuću i vidim njenu praznu sobu, ja počinjem da plačem,” govori mi čovjek od skoro pedeset godina. A dok on to govori, ja počinjem da plačem: od žalosti, od gorčine, od nemoći da pomognem …

Kako to da sada sve izgleda drugačije? Neko će reći da su u pitanju dva različita slučaja. Moguće. Ali je isto tako moguće da je ovo bliže, poznatije i samim tim djeluje ozbiljnije i važnije. A zar je zaista tako? Zar bol i tuga svake osobe nije isti, bez obzira da li je mi poznajemo ili ne?

Sledeći dan putujem sa drugom osobom koja priča mnogobrojna slična iskustva u koje je lično bila uključena. Šestogodišnjak izjavljuje da ne želi da živi sa roditeljima jer mnogo rade i nemaju dovoljno vremena za njega. Socijalna služba ga odvodi od roditelja. Neki roditelji svoju djecu nisu vidjeli i nakon što su napunila dvadeset godina! Ja nisam poklonik teorija zavjere: ovo se zaista dešava u našem svijetu. Najgore od svega, gore i teže od muke oca i suza majke, što je većina ljudi ovo prihvatila kao normalno, adekvatno i samim tim ispravno. Niko se ne buni osim onih malobrojnih koji su izgubili djecu.

Kako da objasnimo smjer u kome se kreće većina društava ovog svijeta? Ukoliko čovjek pozitivno evoluira i društvo napreduje, zašto neki među nama ne mogu da prihvate ovakve situacije? Zašto se nešto duboko u nama buni kada god se nasilje manifestuje u porodici i oko nje? Kako to ne možemo da prevaziđemo? Šta uopšte danas znači stara mantra kako je porodica osnovna ćelija ljudskog društva? Možemo li uopšte preživjeti kao vrsta ukoliko zanemarimo neke drevne moralne vrijednosti koje su roditelje i djecu vezivale mnogo čvršće i ispravnije nego što to danas vidimo oko sebe?

Nemam nikakve odgovore – ako izostavim one koje sam učio na teologiji. Tada ostaju samo pitanja. I nada da će se ovo nekako zaustaviti prije nego riječ normalno ne izgubi svaki smisao.

Da li svijet zaista postaje bolji?

“Vjerujte mi, svijet zaista postaje bolji, a ne lošiji.” Ovo su riječi koje je početkom godine, tačnije 4. januara, napisao za časopis Time jedan od najbogatijih ljudi današnjice i osnivač kompanije Microsoft. Gospodin Gates navodi i razloge zašto vjeruje u ovu svoju izjavu. Nikada u istoriji ovako veliki procenat djece nisu imali mogućnost obrazovanja. Sa druge strane, broj djece ispod pet godina koja umiru je najmanji do sada, tvrdi Gates. Broj žena koja imaju vodeću poziciju u javnim institucijama je u porastu, a više od stotinu zemalja svijeta su donijele zakone koji štite prava homoseksualaca. Većina ovoga se ne vidi i ne čuje zbog toga što su mediji preplavljeni negativnim vijestima, završava IT mogul svoje viđenje današnjeg stanja našeg svijeta.

Još je Voltaire kritikovao Lajbnicovu ideju o “najboljem od svih mogućih svjetova” na šta podsjeća ovaj Gatesov tekst. Optimistički pogled na svijet je uveliko splasnuo nakon Drugog svjetskog rata. Misao da će tehnološki napredak donijeti do poboljšanja kvalitete življenja je odavno napuštena. Mnogo je prisutniji strah od gubitka svake vrste slobode te preuzimanja uprave nad našim životima od strane automata koje je čovjek napravio. Ali mene nešto drugo muči, što mi kvari doživljaj ovog sve boljeg i boljeg svijeta. Juče sam izgubio kišobran.

Nije to bio običan kišobran koji se može bilo gdje kupiti. Dobio sam ga na poklon od Thomasa iz Beča. Imao je duplo kvalitetno, skoro nepoderivo platno. Iako anarhijskih boja, crveno-crno se veoma lijepo slagalo sa čvrstom, masovnom, ergonomskom ručkom. Već sam ga jednom bio zaboravio, ali na mjestu gdje su ga ljudi sačuvali i vratili. Ovo se desilo na stanici: vjerovatno ga je neko pokupio čim sam ušao u javni prevoz. Sramota!, bar onih koji su sjedili do mene čekajući prevoz. Mogli su me podsjetiti kada sam krenuo. Čak ni naknadno raspitivanje u službi “izgubljeno-nađeno” nije pomoglo. Sve se ovo desilo dok sam išao na sahranu: Boris je izgubio oca.

Svijet može postajati bolji ali to tebi i meni ne mora apsolutno ništa značiti. I to nije sebični pogled nego lični i jedini koji imamo. “Zato što nas patnja pogađa na tako ličan način, kad patimo skloni smo misliti da su nepovoljne okolnosti koje su nas našle jedinstvene, da niko drugi ne pati kao mi, ili da se naša bol ne može uporediti ni sa jednom drugom. Na određeni način, to i jeste tako.” (Baden, Suočavanje s patnjom) Spinozin pogled “sub specie æternitatis” ne pomaže mnogo kada muka i patnja dotakne nas lično. Da bi svijet bio bolji, mora biti bolje meni i onima oko mene. A meni teško da bude dobro dok je drugima – posebno onima do kojih je meni stalo – oko mene loše. Jedino bi se svijet, o kome je Hristos govorio, u kome je svima dobro mogao nazvati boljim. “Smrti neće biti više, ni plača, ni vike, ni bolesti neće biti više…” Naravno, za većinu današnjeg svijeta je to utopija. Ali zato skupo plaćamo i spremno kupujemo i čitamo oligarhijske priče.

Moje saučešće Borise; ja ću možda ponovo imati tako dobar kišobran, ali ti svog oca ne. Osim ako ne postoji neki drugi, mnogo bolji i drugačiji svijet, u koji čvrsto vjerujem i kome se nadam.

Možemo li saznati istinu?

Relativizam se predstavlja poniznim kada kaže: “M nismo dovoljno pametni da spoznamo šta je istina – ili postoji li uopšte univerzalna istina. To zvuči ponizno. Ali pogledajte pažljivije o čemu se radi. Recimo da sluga kaže: Ja nisam dovoljno pametan da znam ko je ovdje moj gospodar – i da li uopšte imam gospodara. Rezultat je da ja nemam gospodara i da mogu biti svoj vlastiti gospodar. To je ono što se u stvarnosti dešava relativistima: Tvrdeći da su previše skromni da spoznaju istinu, oni uzdižu sami sebe na nivo vrhovnog autoriteta u odlučivanju šta mogu da misle i rade. To nije poniznost. To je suština ponosa.