Ideologija i složenost svijeta

„Ideologije su jednostavne ideje prerušene u nauku ili filozofiju, koje navodno objašnjavaju složenost svijeta i nude lijekove koji će ga učiniti savršenim. Ideologije su ljudi koji se pretvaraju da znaju kako svijet da učine boljim mjestom, a da se prethodno nisu pobrinuli za unutrašnji haos. Ratnički identitet koji im daje ideologija prikriva dotični haos. Ideologije su zamjene za pravo znanje i uvijek su opasne kada dođu na vlast, jer prostodušan ja-sve-znam pristup nije pandan složenosti postojanja. Kada njihove društvene aparature ne uspiju da polete, ideologije ne krive sebe, već sve koji prozru pojednostavljivanja.“ 

Norman Dojdž (iz knjige „12 pravila za život“) 

Vera i neverje u svetlosti jevanđelja

Verujući čovek, neverujući čovek – kako su to, u suštini, apstraktne reči! Kao da verujući čovek svagda i svo vreme veruje. I kao da neverujući čovek sve vreme živi svojim neverjem. U Jevanđelju, otac bolesnog deteta obraća se Hristu rečima: „Verujem Gospode! Pomozi mome neverju!“ (Mk. 9:24) I u ovim rečima ima više istine o čoveku, više duboke i stvarne istine, nego u svim apstraktnim sporovima o veri neverju.

Verujući čovek, ako je iskren prema sebi, zna da isuviše često živi kao da nema nikakvoga Boga, i da suviše često u zbrci i strci svakodnevnice gubi, raspršuje svoju veru. A u nekom neverujućem čoveku često ima više tuge za Bogom, više tuge za Svetlošću i Istinom, nego u nekom samozadovoljnom verniku-fariseju. Zato su u najdubljem smislu, tako isprazni i tako bespredmetni svi sporovi o veri i neverju.

Ove misli prolaze čoveku kroz glavu dok čita i sluša sporenja o religiji. S obe strane, čuje se hvalisanje o svojim pobedama i trijumfima: nastupa sila protiv sile, propaganda protiv propagande, mržnja protiv mržnje, i, u krajnjem ishodu, tako često, čak, i zlo protiv zla. Ali, svekoliko Hrišćanstvo tvrdi da se zlom ne može uništiti zlo, da se ne može mržnjom pobediti mržnja – sve je to „ovaj svet“, za koji je odavno rečeno da „u zlu leži“ (1. Jov. 5:19).

I zar onda, nije pravo vreme da se mi, koji sebe nazivamo verujućima, setimo tog središnjeg paradoksa Hrišćansva – da je njegova pobeda jedino u krstu, u nepobedivoj i nepojmivoj sili krsta, u jedinstvenoj krasoti i duhonosnoj dubini krsta? Zar Hristos nije došao da nas spasi, ali ne silom, niti spoljašnjom pobedom, već zapovešću da saznamo kakvoga smo duha, da bi u nama dejstvovala sila krsta?

I zaista je zapanjujuće da i danas, tamo gde se vodi borba protiv Hrišćanstva, pobeđuju samo oni koji se nasilju suprostavljaju isključivo istinom, mržnji – isključivo ljubavlju i žrtvom, huci i buci propagande – isključivo „glasom tihim i tananim“, tišinom i svetlošću istinske vere. … Vreme je da se „svetu koji u zlu leži“ suprostavi ne čudo, ne autoritet i ne hleb, već onaj likujući oblik dobra, ljubavi, nade i vere, bez koji se rod ljudski guši.

(A. Šmeman, Živeti danas po jevanđelju)

Šta svijetu treba?

„Ono što svijetu treba, stidim se reći, je hrišćanska ljubav.“Bertrand Arthur William Russell (1872-1970) filozof, istoričar, matematičar, pisac (pored ostalih i knjige „Zašto nisam hrišćanin“), politički aktivista, nobelovac i ateista

Svijet u kome živimo

Snijeg je padao cijelu noć. Pa sam ja ujutro u …

08:00 – Ustao i napravio snješka.
08:10 – Deset minuta kasnije je ulicom naišla feministkinja i pitala me zašto nisam napravio ženskog snješka.
08:15 – Poslušao sam je i napravio ju.
08:17 – Moja komšinica feministkinja mi je dala primjedbu zbog izgleda ženskog snješka govoreći kako on od nje pravi objekat i kako je to veliki problem ženskim osobama danas.
08:20 – Homoseksualni par koji živi nedaleko je podizao pesnice i mrmljao pitajući zašto nisam napravio dva snješka umjesto ovoga što sam uradio.
08:22 – Osoba koja je promijenila pol je pitala zašto nisam napravio snješka koji će prikazati njeno iskustvo.
08:25 – Vegeterijanci sa kraja ulice su se žalili zbog upotrebe mrkve umjesto nosa: to je ipak hrana i ona ne treba da se koriste u te svrhe.
08:28 – Neko mi je rekao da sam rasista jer je snježni par bijele boje.
08:31 – Musliman koji je prošao ulicom tražio je da ženski snješko bude sa burkom.
08:40 – Stigla je i policija govoreći kako je neko telefonirao jer su bila povrijeđena njegova prava.
08:42 – Ispostavilo se da je u pitanju moja komšinica feministkinja koja zahtijeva da uklonim metlu jer time ženi dodjeljujem kućne poslove i uskraćujem njenu mogućnost ostvarivanja van tog prostora.
08:45 – Stigla je i TV ekipa koja mi je postavila pitanje šta ukazuje na razliku između muškog i ženskog snješka? „Snowballs,“ odgovorio sam i bio optužen za stereotipno etiketiranje osoba na osnovu njihovih polnih osobina.
09:00 – Samo sat vremena kasnije već sam na vijestima bio predstavljen kao osumnjičeni terorista, rasista i homofob koji stvara probleme u teškim vremenskim uslovima.
09:10 – Pitali su me imam li saučesnika u ovom djelu? Nakon odgovora, moju djecu odvodi socijalna služba.
09:30 – Pripadnici krajnje ljevice, uvrijeđeni svime što se desilo, marširaju ulicom zahtijevajući da budem linčovan.

Pouka priče? Ne postoji pouka iz ove priče. To je samo opis svijeta u kome živimo.

Savremeni izazovi tradicionalne porodice

Hodam tako ulicom i vidim majku sa djetetom. Romi. Prose. Česta slika za mnoge iz ovog naroda. Gledam dijete i pitam se, šta je ono učinilo, zaslužilo, da bude tu gdje je, u takvoj situaciji i u toj porodici. Nije imalo nikakvog izbora i nikakvih opcija. Tu je gdje je: za bolje ne zna. I sjetim se tada socijalnih službi u zemljama zapadne Evrope i njihovog stava prema problemima u porodici. Posebno onih slučajeva kada roditelji izgube pravo da budu roditelji. I pomislim, pa možda to i ima nekog smisla, u nekim slučajevima.

A život baš zna da nas natjera da situaciju sagledamo i sa drugih strana, na sebi poseban način. Samo par dana kasnije, sretnem se sa čovjekom koga mogu da nazovem dobrim poznanikom i drugarom (još uvijek ne prijateljem). I u jednom trenutku, on mi otvori dušu i podijeli svoju priču, poslednji problem. On je, poput mene, stranac u ovoj zemlji. Došao je ovdje sa porodicom i suočava se sa svim izazovima sa kojima se suočavaju oni koji se suočavaju sa novom kulturom i drugačijim životnim stilom i navikama. Djeca to još teže podnose od odraslih: sve silne promjene, gubitke prijatelja i stabilnosti. Tako da su oni doživjeli jednu situaciju u javnosti, pred školom, koju su svi drugi razumjeli na sebi specifičan način. Majka i šesnaestogodišnja ćerka su se sporečkale, kao što to svuda biva kada su djeca u tom, za njih i za sve druge, specifičnom periodu odrastanja. Osoblje škole je odmah obavijestilo socijalnu službu. Ona je nedugo zatim obavila razgovor sa ćerkom, koja je situaciju opisala onako kako svijet i roditelje, porodicu i dom, vide djeca njenih godina. Porodica bi zaboravila na tu situaciju da nije osam mjeseci kasnije dobila poziv na sud. Tamo je presuđeno da njihova ćerka sledećih godinu dana provede van svoga doma i porodice, u nekom posebnom centru za mlade. “Kada god uđem u kuću i vidim njenu praznu sobu, ja počinjem da plačem,” govori mi čovjek od skoro pedeset godina. A dok on to govori, ja počinjem da plačem: od žalosti, od gorčine, od nemoći da pomognem …

Kako to da sada sve izgleda drugačije? Neko će reći da su u pitanju dva različita slučaja. Moguće. Ali je isto tako moguće da je ovo bliže, poznatije i samim tim djeluje ozbiljnije i važnije. A zar je zaista tako? Zar bol i tuga svake osobe nije isti, bez obzira da li je mi poznajemo ili ne?

Sledeći dan putujem sa drugom osobom koja priča mnogobrojna slična iskustva u koje je lično bila uključena. Šestogodišnjak izjavljuje da ne želi da živi sa roditeljima jer mnogo rade i nemaju dovoljno vremena za njega. Socijalna služba ga odvodi od roditelja. Neki roditelji svoju djecu nisu vidjeli i nakon što su napunila dvadeset godina! Ja nisam poklonik teorija zavjere: ovo se zaista dešava u našem svijetu. Najgore od svega, gore i teže od muke oca i suza majke, što je većina ljudi ovo prihvatila kao normalno, adekvatno i samim tim ispravno. Niko se ne buni osim onih malobrojnih koji su izgubili djecu.

Kako da objasnimo smjer u kome se kreće većina društava ovog svijeta? Ukoliko čovjek pozitivno evoluira i društvo napreduje, zašto neki među nama ne mogu da prihvate ovakve situacije? Zašto se nešto duboko u nama buni kada god se nasilje manifestuje u porodici i oko nje? Kako to ne možemo da prevaziđemo? Šta uopšte danas znači stara mantra kako je porodica osnovna ćelija ljudskog društva? Možemo li uopšte preživjeti kao vrsta ukoliko zanemarimo neke drevne moralne vrijednosti koje su roditelje i djecu vezivale mnogo čvršće i ispravnije nego što to danas vidimo oko sebe?

Nemam nikakve odgovore – ako izostavim one koje sam učio na teologiji. Tada ostaju samo pitanja. I nada da će se ovo nekako zaustaviti prije nego riječ normalno ne izgubi svaki smisao.